Abdulah Seferović Sefi

ZadaRetro ili Zadranizam

Mozaik ogleda i dokumenata pod zajedničkim naslovom Zadaretro nastao je u dugogodišnjoj potrazi za sadržajem pojma zadranizam koji neće biti oznaka nove vrste tradicionalnoga dalmatinskog kampanilizma, a još manje lažne političke svijesti. U pitanju je potraga za korijenima zadarskoga građanskog identiteta, presječenima tijekom dvaju svjetskih ratova i poraća; drukčije rečeno, zainteresiranost za duh grada i za sve ono što može potaknuti imaginativni doživljaj gradske prošlosti i sadašnjosti.

 

 

ZVONKO FESTINI

Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva

Za mene je ova knjiga uvod u prikaz značenja Festinijeva kreativnog opusa za obnovu zadarskoga kulturnog identiteta, modernizaciju hrvatskoga lutkarstva i širenje zajedništva među suradnicima. Podjednako bi trebala biti i početak otplate duga za golemu ostavštinu kojom nas je nesebično obdario. Možda će jednoga dana lutkari svoju tradicionalnu smotru, nemušto nazvanu SLUK, preimenovati u Dani lutkarstva Zvonka Festinija.

Sve me to navodi na pomisao kako ova promocija nije slučajno upriličena baš uoči blagdana sv. Krševana. Taj nebeski zaštitnik grada Zadra podjednako je i poetska metafora njegove vitalnosti i kreativnosti. Festini je pak istaknuti predstavnik generacije koja je nakon rata ni iz čega obnavljala zadarski kulturni identitet.

Cijeli onodobni Zadar zračio je golemim stvaralačkim elanom, a lutkarstvo, kao arte povera, bilo je posebno prikladan kreativni medij. U onom i onakvom Zadru čuda su se mogla očekivati samo od lutaka. I od košarke. I jedno i drugo zaživjelo je istodobno i na istom mjestu. U Jazinama, 1951. godine.

Indikativno je kako danas raste zanimanje za te davne dane. Neposredno prije ove promocije priređen je koncert u spomen na Igora Kuljerića, objavljena knjiga priča podsjetnica o Zadru i Zadranima, monografija o Pašticeriji Babić na Četiri kantuna i najavljeno predstavljanje kapitalnog djela o Kreši Ćosiću.

Nije teško uvidjeti kako sve to nosi u sebi oznake duha iz razdoblja Festinijeva kreativnog stasanja. Maturirao je zajedno s Igorom Kuljerićem, Ivom Livljanićem, Terezom Ganzom i Dujom Novakovićem. S Kuljerićem i Borisom Jurićem igrao je šah u kavani Central za krafne, a s Antom Stamaćem, Branimirom Lokinom i Kuljerićevim mlađim bratom Davorom učio violinu u Glazbenoj školi. Eduard Bajlo i Zlatko Matulić maturirali su godinu dana prije njega, a Zdenko Brusić i Šime Peričić godinu dana nakon njega. Neizlječivim kazališnim virusom inficirao ga je, a tko drugi nego legendarni prof. Šime Dunatov.

Šezdeset godina kasnije u ovoj knjizi opisan je, među ostalim, njegov dugi marš od lutkarstva bez pouzdane umjetničke atribucije, do lutkarstva kao autentičnoga kreativnog postupka. A to što je prilog naslovljen parafrazom najpopularnijega filmskog mjuzikla svih vremena – Moje pjesme, moji snovi – podsjeća kako su lutke u Festinijevu životu imale slično značenje kao pjesme u životu drugoga Zadranina, baruna von Trappa.

Kontrapunkt prikazu lutkarske dionice Festinijeva životnog opusa čini zbirka anegdota koje, kako je to inventivno primijetio naš dragi prijatelj Bože Čović, ukazuju na njegovu silnu životnu energiju i karizmatičnost. Primjerice, one zanosne ode pečenoj janjetini zvuče kao arije Ere s onoga svijeta, pa mi se živo pričinja kako Đoni upravo sada  

... na nas gleda odozgora,

iz krajeva što su iznad gora (…)

I (…) kako se (tamo gore) razbacuje

po nebeskim svetim dernecima,

pije vino iz gospodnjih kaca,

čerek čupa rajskih jaganjaca!

Neka ova knjiga bude skroman cvijet na njegovu počivalištu!

(Proslov na promociji monografije

Zvonko Festini, Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva,

Zadar, 23.XI.2016.).

Foto: Luka Gerlanc

- - -

 

ZADAR SEFIJEV RIM

U petak 12. prosinca 2014. godine u Kneževoj palači predstavljena je knjižica Abdulaha Seferovića Sefija Zadarski vremeplov. Šesta je to publikacija većih ili manjih eseja ovog porijeklom Bosanca o njegovom, kako reče promotor prof. dr. sc. Pavuša Vežić, duhovnom zavičaju Zadru jer kod Sefija svi putovi ne vode i Rim nego u Zadar. Ova knjižica nastavlja putom pet većih prethodnih knjiga u Sefijevom traženju identiteta grada u kojem živi već gotovo 60 godina. Knjižicu je objavila izdavačka kuća Slobodna Dalmacija u kojoj je Sefi proveo najveći dio svog radnog vijeka kao novinar i fotoreporter i mada je ona u odnosu na Sefijevu veličinu, sa samo 95 stranica minorna, ipak nam zorno prikazuje već prepoznatljivog Sefija; samozatajnog pisca koji s malo riječi puno kaže. I ovdje je snaga jezgrovitog izraza Sefijevo prepoznatljivo obilježje. Sefija je u svim njegovim djelima uvijek zanimao odnos čovjeka i grada s uvijek istim zaključkom da grad gradom čine ljudi, da su ljudi i grad zatvoreni krug iz kojeg sve izvire. Dr. Vežić je lijepo primijetio kako je Sefijevo prezime izvedeno iz turske riječi sefer što u prijevodu značilo putnik i da su Sefiju iz njegove Banja Luke svi putovi vodili u Zadar. No Sefi s dolaskom u Zadar nije s putovanjima prestao.Sada  s posebnim nadahnućem putuje poviješću grada u kojeg je zaljubljen cijelim svojim bićem.

                                                          Drago Marić, Priče podsjetnice, Zadar, 2016.,85.

- - -

 

- - -

DUŠKO BENINI - RETROSPEKTIVA

Narodni muzej, 22. siječnja 2016.

 

Pred nama je izložba koja nije samo vrijedan kulturni događaj već i emotivna evokacija vremena u kome se Duško Benini svrstao među istaknute obnovitelje zadarskoga kreativnog identiteta. Onodobni duh grada Zadra i Beninijev stvaralački nemir susreli su se u zajedničkoj potrazi za novim obzorima. Zadar je tragao za pokidanim korijenima svoje građanske memorije, a maestro Benini, kako sam ga volio oslovljavati, za novim likovnim i duhovnim izazovima.

O njegovim slikama ubrzo se počelo pisati kao o pjesničkoj snazi neodređenosti, iskonskom nagonu za igrom, erupciji vulkanske vatre, impresiji beskrajne samoće i njezina privida. Meni se, pak, čini kako se sve to zajedno sažima u osjećaj trajne potrage za slobodom ili u slobodu potrage.

Benini je od najranije mladosti navigao kroz život protiv vjetra. Cijela njegova biografija nije ništa drugo doli izlaganje opasnostima. Životnim ili kreativnim! Svejedno. U svim je neverama stajao uspravno! To je to što njegovoj ekspresiji daje osjećaj unutarnje sigurnosti; svjetlo njegovih slika uvijek dolazi iznutra; nije prijetvoran, ne podilazi, ne skriva se iza efekata.

Ovo je prigoda ponovno zajednički provjeriti koliko je bio i ostao istodobno svoj i zadarski. Onako kao što je Luko Paljetak prije 35 godina naslutio kako je njegovo slikarstvo dovoljno prepoznatljivo unutar zadarske likovne palete i dovoljno osebujno da bi mu bilo „dopušteno biti“.

I trajati, dodao bih!

(Na slici: Duško Benini, 2005. Foto: Neno Marčev)

- - -

 

IZLOŽBA FOTOGRFAFIJA DOM BERNARDE ALBE 1974

 

 

HNK Zadar, 4.XII.2015, u 12,00 sati

 

PROSLOV NA OTVORANJU IZLOŽBE

 

Dobar dan, dobar dan svima, a posebno Josi Špralji, živoj legendi zadarske fotografije.

Prije svega, zahvaljujem dvjema Nenama koje su priredile ovako lijep događaj. Mislio sam kako će izložiti samo nekoliko fotografija, a one skockale cijelu izložbu.

Meni je potraga za negativima ovih fotografija otvorila Pandorinu kutija uspomena i emocija. Živo me podsjetila na šušur što je vladao u ovoj zgradi prije 40 godina i na već zaboravljenu tehnologiju fotografskog laboratorija i crno-bijelih fotografija. (Joso, ćutiš li miris fiksira?).

Mlađima možda sve ovo djeluje kao neki darkerski retro-stil, a meni se čini kakao danas, u totalnoj dominaciji kolor fotografije, crno-bijeli kontrast izvrsno pristaje jednostavnoj, konciznoj i strogoj crno-bijeloj formi Lorkine drame.

U svakom slućaju, silno sam obogaćen doživljajima i uspomenama iz tih dana. Sudjelovao sam u nastajanju nečega što ulazi u kulturnu memoriju Grada i formira njegov kreativni identiteta. Ove slike poprimaju patinu uspomena i svjedoka. Pokazuju, među ostalim, da kazalište nije statičan entitet već dinamičan proces.

Bilo bi lijepo kada bi ovakve izložbe postale kazališnom praksom. Galerija umjetnina čuva veći broj kazališnih negativa Ante Brkana, a u ovoj kući pohranjeni su negativi Jose špralje koji je od 1958. do 1961. godine snimio 30 predstava i 87 glumačkih portreta.

Hvala!

(Na slici: Joso Špralja i A.Seferović. Foto: Iva Perinčić)

---

Slobodna Dalmacija, Split, 3.XII.2015., 38 - 39.

 

http://www.zadarski.hr/zadar-plus/clanak/id/15412/fotoalbum-sefi-je-50-ih-bio-glumac-u-hnk-zadar-to-su-bila-vremena-zadar-je-imao-16000-stanovnika-i-14-premijera-u-sezoni----

 

---

 

PREMINUO GIORGIO GIADRINI, NAJISTAKNUTIJI ZADARSKI KOLEKCIONAR

U Mestre (Venecija), 18. studenog 2015, preminuo je Giorgio Giadrini, najistaknutiji zadarski kolekcionar. Rođen 1929. godine u Zadru (Kampo Kaštelo), gdje je pohađao osnovnu školu i Ekonomski tehnikum, kako bi 1948. iselio u Italiju. Ondje završava mjernički studij, a od 1957. do 1994. radi u poštanskoj službi na području Veneta. Odlikovan je počasnim nazivom Cavaliere.

Giorgio Giadrini godinama je pasionirano sakupljao razglednice, fotografije, zemljovide, bakropise, turističke publikacije, kutije za cigarete, komercijalne oglase, industrijske naljepnice, sve što svjedoči o kulturnom identitetu Zadra. Izložba dijela njegove kolekcije ranih zadarskih razglednica u Narodnom muzeju, 1987. godine, pobudila je nezapamćeno zanimanje javnosti, kao jedna od prvih naznaka revitalizacije građanskoga senzibiliteta. U Znanstvenoj knižnici pohranjenio je rukopise o aktivnosti nakladnika zadarskih razglednica.

 

- - -

 

POSLJEDNJI POZDRAV ZVONKU FESTINIJU

(Obrovac, 1937. - Zagreb, 2015.)

Dragi Džoni,

Tvoji najmiliji, tvoji prijatelji, kolege, lutkari, glumci, tvoji Zadrani, svi smo se okupili oko tebe u tuzi i dubokoj nevjerici. Nitko ne može vjerovati da te tako nenadano izdala tvoja silna životna energija, onaj polet kojim si neumorno širio optimizam i kreativnost. Bilo te je posvuda: lutke, kazalište, Kalelarga, košarka, Hrvatsko proljeće, Koncertna direkcija, Klovićevi dvori, Matica hrvatska, Međunarodna udruga lutkara ...!

Ponad svega bio si neizmjerno zaljubljen u Zadar i sve što je zadarsko, neizlječivo inficiran kazalištem i bez ostatka odan prijateljima. Mogao si puno toga podnijeti, ali nikako nisi mogao biti bez društva. Siguran sam da te upravo druželjubivost vezala uz kazalište, a zaljubljenost u Zadar obdarila duhom njegova stvaralačkog elana.

To je isti onaj duh što ga je tvoj školski kolega Igor Kuljerić slikovito opisao kada je rekao kako sva glazba koju sklada izvire iz njegovih „dječačkih fascinacija zadarskom rivom“. I ti si svoje fascinacije pobrao na Rivi i rasipao Zagrebom i diljem zemlje, ali nije bilo dana kada se nisi raspitivao za ljude i događaje u Zadru. Bio si antejski vezan za ovaj grad.

Uspomena na tebe, dragi Džoni, ostaje upisana duboko u našim srcima i pamćenju, a vrijeme će nam otkrivati bogatstvo i značenje tvoje baštine. Bez tvojega djela i poduzetnosti bili bismo siromašniji. Tvoj lutkarski opus golemim je dijelom ugrađen u temelje autentične zadarske lutkarske poetike i u samo sljeme modernoga hrvatskog lutkarstva, ali još nismo svjesni koliku ti zahvalnost dugujemo za duh zajedništva koji si širio među hrvatskim lutkarima i za poticaj pretvorbe lutkarskih kazališta u duhovne prostore.

Dragi Džoni, zna se koliko si zazirao od mira i spokoja, ali – evo - usud je odredio da ti u dubokoj žalosti poželimo miran počinak u zemlji koju si uvijek volio i koja ti nikada nije bila teška.

Zbogom, dragi naš Džoni!

Zadar, 4.XI.2015.

- - -

 

SEDAMDESET GODINA ZADARSKE ŠKOLE SMIJEHA I PLAČA

Premijera Dunda Maroja u Hrvatskom narodnom kazalištu, 14. listopada 1945. godine,  označila je ne samo utemeljenje prvoga hrvatskoga stalnoga kazališta već i početak obnove nacionalnog identiteta i kreativnoga potencijala u posve uništenu Gradu

 

Sedamdeseta obljetnica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zadru ima poseban sjaj u nizu blistavih datuma duge i bogate zadarske kazališne povijesti. Ne samo kao dan utemeljenja prvoga hrvatskoga stalnoga kazališta već još više kao početak obnove nacionalnog identiteta i kreativnoga potencijala. I to doslovno ni iz čega. Iz hrpe ruševina među kojima je obitavalo jedva osam tisuća stanovnika, od kojih tek tisuću na Poluotoku. Tu zamalo više nije bilo kolektivne građanske memorije.

Danas je teško dokučiti kako su se već u studenom 1944. godine u tzv. Turskim kućama (na Putu Murvice) održavale kazališne priredbe, dok se Gradom samo iznimno moglo kretati do 23 sata. Za dramske izvedbe starao se prof. Šime Dunatov, za glazbene mo. Šime Dešpalj, a Joso Špralja i Rudi Martinov, među ostalima, pjevali Tijardovićeve arije.

U zgradu na Kalelargi, pak, prešli su 27. ožujka 1945. godine, kada je u okviru Tjedna kulture u Zadru objavljena odluka o utemeljenju Hrvatskoga narodnog kazališta. Na svečanosti su govorili Folko Borelli (iz Gradskog poglavarstva) i Vanja Radauš (iz Kluba hrvatskih kulturnih radnika). Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, održao je govor u jutarnjim satima, pred skupom na Narodnom trgu.

S vremenom je stiglo pojačanje iz Zagreba i Splita: dr. Marko Fotez za intendanta, Ante Jelaska za tajnika, a od glumaca Marija Borska, Nikola Ćuk, Branka Strmac, Milan Čečuk i drugi. Do 14. listopada 1945. godine pripremili su premijeru Držićeva Dunda Maroja. Uz redatelja dr. Marka Foteza i scenografa Petra Zrinskog, vrijedi spomenuti kako je Pometa igrao Petar Baturić, kasnije utemeljitelj i dugogodišnji voditelj Neurofiziološkog odjela Opće bolnice u Zadru. Također, za razliku od svečanog otvorenja 27. ožujka, Kazalište se više nije zvalo Hrvatsko već samo Narodno.

Počelo se iznimno ambicioznim repertoarom, kao što je Cyrano de Bergerac, Učene žene, Ukroćena goropadnica, Spletka i ljubav, U agoniji. Danas više nije važno proniknuti u poetiku tih predstava, koliko je važno uočiti kako je Kazalište s njima odmah postalo središte okupljanja kreativnoga potencijala Grada. Iz ruševina su izniknuli Zoranić, Gradska filharmonija i Baletna škola Zore Colnago, bez kojih se ne bi mogla ustrojiti najpopularnija kazališna grana - glazbena.

Živjelo se punim plućima, s usponima i padovima, sve dok ondašnja općinska uprava nije, 25. veljače 1963. godine, definitivno odlučila „da se do konačnog rješenja kazališnog i scenskog prostora prekine rad umjetničkog ansambla i tehničkog osoblja“. Posebno je naglašeno „da će se nastojati da prekid rada bude dug najviše dvije sezone“! Zgrada je doista bila dotrajala, ali je intrigantno kako su se upravo tada zaredom počela zatvarati kazališta u Bjelovaru, Karlovcu, Šibeniku, Varaždinu, Dubrovniku i Puli!

Još je intrigantnije kako je dubrovačko Kazalište obnovljeno odmah 1964., a varaždinsko 1967. (nakon neuspjela pokušaja 1964.), dok je obnova zgrade u Zadru potrajala do 1968., a okupljanje ansambla do 2006. godine, kada „započinje profesionalna produkcija uz vlastite glumačke snage“. Ako su obnovu u Dubrovniku pospješile Ljetne igre, ostaje nejasno kako u Zadru ništa nije značio Filozofski fakultet, kasnije Sveučilište? Poredbi s Varaždinom, pak, suvišan je bilo kakav komentar.

Bez obzira na sve, Hrvatsko narodno kazalište u Zadru jedno je od uporišta kulturnoga, urbanog i građanskog identitet (individualnog i kolektivnog). Već sama zgrada priziva u sjećanje davnu 1783. godinu, kada je u tom prostoru započelo djelovati Plemićko kazalište koje je u XIX. stoljeću bilo „najvažnija operna kuća u Hrvatskoj“. Također, tu je Eleonora Duse, 1863. godine, započela karijeru glasovite tragetkinje.

Kao čuvar novije gradske memorije Kazalište podsjeća na brojne učitelje zadarske škole smijeha i plača, među kojima su legendarni prof. Šime Dunatov, dirigenti Šime Dešpalj i Nikola Jerolimov, a od poznatijih glumaca Jelica Lovrić – Vlajki, Mile Gatara, Marija Geml, Ilija Ivezić, Ivo Kadić, Vladimir Krstulović, Zvonko Lepetić, Franjo Majetić, Drago Mitrović, Vlatko Perković ...

Proricati budućnost nije zahvalno. Posebno ne za kazališta. Ona uvijek žive u nekoj vrsti kreativne vrućice. Bolje se prisjetiti one Krležine: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“!

 

- - -

 

POZIV NA KREATIVNU AVANTURU

Predgovor katalogu izložbe Miljenka Domijana Kraške ljepotice Zadarske županije, Gradska loža u Zadru, 21.IV.2015.

 

Kada smo prije četiri godine udivljeno stajali pred fotografijama Toskane Miljenka Domijana, izrazio sam ljubomoru što nije na isti način opjevao i Ravne kotare. Nisam mogao slutiti kako će ga ono nisko svjetlo preko valovitih prostranstava izokrenute utrobe debele toskanske zemlje, točnije - zemljurine ili gnjile, što priziva slike biblijskog Genesisa, odvesti u ljuti krš i draču (Sjeverne, Gornje ili Obrovačke) Bukovice. Štoviše, kako će tamo snimiti podjednako atraktivne, ako ne i atraktivnije manifestacije života i energije.

Onako kako ga nemir, temperament i radoznalost navode da u nekoj neuglednoj seoskoj crkvici uoči vrijednosti na koje se nitko ne osvrće, na isti način u neposrednoj sjeni razvikanih nacionalnih parkova i parkova prirode traga za divotama u kojima pulsiraju žile kucavice skromnih kraških ljepotica Krupe, Karišnice, Krneze, Bile, Zrmanje... Potonju s pritokama znaju nazivati Rezervatom ljepote! Istina, tu je i nadaleko poznata Paklenica, ali samo zato da potvrdi kako i ostali (nepoznati) vodotoci ne zaostaju za njom.

To je taj Domijanov životni i strukovni kredo. Ako, spašavajući najvrjednije hrvatske spomenike kulture, ustvrdi kako je „definitivno pučka graditeljska baština na Jadranu veličanstvena“, tada to treba značiti da i ove kraške sirotice spadaju u red velebnih divota. Uostalom, on samo nastavlja emotivni dijalog s krajem u kojemu je nastala Bukovačka priča (2004), nakon koje su slijedili Anima et Corpus (2009), Terra Toscana (2011), Mare morlacco (2013) i (neizlagana) Armenia Sacra (2013), a sada evo ga opet u zemlji korova i drače.

Pri tome je znakovito kako njegova desetogodišnja izlagačka fotografska praksa nije uzgredna i ne stoji u sjeni četrdesetogodišnjega vrsnog i agilnoga konzervatorskog angažmana. Ima svoj vlastiti identitet. Domijan je podjednako fasciniran svijetom umjetnina, ali i prepoznavanjem iskonskog, izvornog i elementarnog; posjeduje povijesno-umjetničku kompetenciju, ali i autorsku neponovljivost; na isti način vlada znanstveničkim i umjetničkim diskursom. Nikada ne napušta dublje pretenzije. Tek je tijekom vremena blago zatomio formalnu fotografsku retoriku. Slika i njezino značenje postali su uvijek i svugdje važniji. Posebno kada je u pitanju, kao u ovom slučaju, „poetika bliske opservacije“ ili „epika potankog opisivanja“.

U svakom od pomno odabranih kadrova: kamen na kamenu i kamen do kamena, sve same škrape, suri i goli krš, surovost zakriljena iz daljine snježnim visovima Velebita, ispresijecana dubokim kanjonima i izbrazdana milenijskim hodom vremena, kišâ, vjetrovâ i žege. Tek negdje, duboko u njedrima svega toga skriveni su (povremeni) vodotoci i brzaci kao znaci života, ali i protoka vremena. A ponad svega, ponad bezdanoga kanjona stražari stado koza, samozvanih gospodara prostora. I još jedna zbunjujuća slika: maslinik na nevjerojatno šarenom cvjetnom tepihu, biljeg koji pokazuje kako nema jasne granice među Bukovicom i Ravnim kotarima. I to je sve.

Rijetki prepoznatljivi orijentiri jesu samostan Karin i manastir Krupa. I pokoji ostatak anonimne „pučke graditeljske baštine“, srasle s kamenom ili, točnije, izrasle iz kamena, zajedno sa slapovima bistre vode i njihovim okamenjenim odrazom, ali i žuborom dokle uho čuje. Ono isto vrijeme koje u Bukovačkoj priči „kule gradi po kotaru, kule gradi, kule razgrađuje“, to isto vrijeme odbacilo je mlinsko kolo pokraj davno napuštene vodenice, pa sada priziva ariju Mlinara Sime iz Ere s onoga svijet: „Kad se smiri mlin na vodi nitko k njemu ne dohodi. Kad se srce zaustavi život gine – smrt se javi“!

Na sve strane motivi kamena, vode, svjetla i protoka vremena. Ali ne kao slogani ekoloških propagandistâ ili kustosâ eko-muzeja na otvorenom. Domijan se ne bavi otkrivanjem već pjesničkim zakrivanjem, onim što Rilke naziva pretvorbom vidljivoga u nevidljivo treperenje. Preklapa višeslojne konotacije koje će se gledatelju nametnuti emotivnom snagom. Gradi metafore.

I tu se krug zatvara. Na jednoj strani, more i svjetlo koji su na Mediteranu sveprisutni i kao metafore i kao stvarnost, a na drugoj strani Miljenko Domijan kao Mediteranac par excellance koji zna i genetski osjeća kako to svjetlo u najduhovnijem smislu tvori i tumači Mediteran. Za nj i njegovu najnoviju fotografsku poemu vrijedi isto ono što je rečeno za podjednako strastvenoga Mediteranca, Jakšu Fiamenga, i njegovu poeziju.

More za njih nije samo metafora već i temeljni akord, dominanta na koju se melodija uvijek oslanja i kojoj se vraća. Čak je i svjetlo metonimija za more! U Domijana je to ono blago, nisko, koso i prozračno svjetlo koje u Toskani, kako je uočeno, upućuje na boje što skrivaju najdublje tajne slikarstva, u Morlachiji ostaje u svijesti kao poruka jedinstvene povezanosti svijeta izvana i u nama samima, a sada, evo, snaži ulogu imaginacije.
Jer, ovo jesu fotografije osobnih opsesija i fascinacija, fotografije emotivno nabijenih pojedinosti, ali njihova temperamentna elokvencija prije svega poziva na kreativnu avanturu.

- - -

Proslov na otvorenju izložbe:

Prije kojih sto godina László Moholy-Nagy (1895 - 1946) prognozirao je kako će se u doglednoj budućnosti nepismenima smatrati oni koji ne znaju fotografirati, a ne oni koji ne znaju pisati. I, evo - danas smo svi, neka je slava i hvala mobitelima, fotografski pismeni. Pa ipak, što je više slika sve smo više zatrpani banalnostima; sve je više varijacija na istu temu, sve se više reciklira komunikacijski otpad. Malo je onih koji umiju ispisati ovako dojmljivu fotografsku poemu, kao Miljenko Domijan.
Pojava ovakve izložbe prava je svečanost koja iznova potvrđuje koliko Zadru pristaje naziv grada fotografije. Rijetko ćete gdje naći mjesto kao što je ova Loža u kojoj će isti autor u samo četiri godine prirediti tri velike samostalne izložbe: Terra Toscana (2011), Mare morlacco (2013) i sada ovu koju bih ja uvjetno preimenovao u Terra Morlachia, jer me neodoljivo podsjeća na ljepotu starih zemljovida ovog kraja.
Kada danas tko spomene Zrmanju ili Paklenicu spontano vam pred oči iskaču atraktivne turističke razglednice raftinga na brzacima ili opasnih pentranja uz Anića kuk. Ništa od tih stereotipa nećete naći na Domijanovim slikama. Njega je u zemlji korova i drače fascinirao praiskon, jednostavnost i ono živo svjetlo koje svemu daje dojmljiv sjaj. Ondje gdje nema ničega pronašao je bogatstvo. Držao se „poetike bliske opservacije“, ali se nije izgubio u nemjerivim dimenzijama trajanja. Majstor je razumijevanja jednostavnih činjenica, nenametljivih detalja i sveobuhvatne vizije.
I još nešto bitno. Na njegovim slikama nema prenemaganja. U širokom luku zaobilaze artizam, tobožnju intelektualnu zapitanost i skrivena značenja. Ovo nisu fotoeseji koji uživaju sami u sebi, u lijepim kadrovima, u vlastitoj elokvenciji. Ne nude samodopadnost već upućuju na kontekst, šire diskurs, odvajaju poeziju od (formalne) estetike.
Kreativna magija Domijanovih fotografija krije se u osebujnoj osjećajnosti. Snažno su nabijene emocijama. Pune su energije, žestine, strasti, hedonizma. Šire radost. Ovo su slike dalmatinskog podneblja i mentaliteta, slike mediteranizma. Spajaju - kao i njihov autor - temperament, duh, senzibilitet i radoznalost. A to je to što jamči kako ćemo se u dogledno vrijeme ponovno okupiti na novoj izložbi našega nezaustavljivog Domijana!
 U to ime - Give me five!
 

- - -

 

ULAZNICE ZA KAZALIŠTE IZDAJE GRADSKO POGLAVARSTVO
Tako stoji na plakatu koji poziva na svečano otvorenje Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru, 27. ožujka 1945.


Na požutjelim stranicama Slobodne Dalmacije iz 1945. godine može se, među ostalim, pročitati kako je „poslije dvadeset i više godina odjeknula sada s pozornice kazališta u Zadru hrvatska riječ. Zauvijek je pokopano kazalište koje je odnarođivalo naš narod i na njegovim ruševinama podignuto je novo“.
Dio je to izvješća sa svečanog otvorenja (utemeljenja) Hrvatskoga narodnog kazališta u Zadru, što su ga, 27. ožujka 1945. godine, upriličili Klub hrvatskih kulturnih radnika i Promidžbeni odjel Glavnoga vojnoga zapovjedništva Hrvatske. Na svečanosti u sadašnjoj kazališnoj dvorani govorili su Folko Borelli (iz Gradskog poglavarstva) i Vanja Radauš (iz Kluba hrvatskih kulturnih radnika), dok je Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, održao govor u jutarnjim satim, pred skupom na Narodnom trgu.
Ne treba se čuditi što je na plakatima za svečanost od 27. ožujka do 2. travnja pod nazivom Tjedan kulture u Zadru označeno kako ulaznice za otvorenje kazališta izdaje Gradsko poglavarstvo! U Gradu koji se doslovno još dimio od bombardiranja obitavalo je jedva 8400 stanovnika, od kojih tek tisuću na Poluotoku. Samo 1,5 mjesec ranije Vojno zapovjedništvo objavilo je kako se u povodu dvodnevnoga gostovanja Primorsko-goranske kazališne družine dopušta slobodno kretanje Gradom do 23 sata prve večeri, odnosno do jedan sat druge večeri!
Inače, u Zadar su već bili pridošli članovi otočne partizanske kazališnih družine i započeli priređivati scenske priredbe u tzv. Turskim kućama (na Putu Murvice). Dramski dio vodio je prof. Šime Dunatov, a glazbeni Šime Dešpalj. Prvi nastup upriličen je 29. studenog 1944. Ta je družina sudjelovala i u izvedbi programa Tjedna kulture, a zatim nastavila priređivati predstave u kazališnoj dvorani. Tijekom vremena stiglo je pojačanje iz Zagreba i Splita. Poslani su, među ostalima, dr. Marko Fotez za intendanta, Ante Jelaska za tajnika, a od glumaca Marija Borska, Nikola Ćuk, Branka Strmac, Milan Čečuk i dr. Dramu je nadalje vodio Šime Dunatov, a glazbeni odjel Šime Dešpalj.
Prva redovna kazališna sezona započela je 14. listopada 1945. godine premijerom Držićeva Dunda Maroja. Redatelj je bio dr. Marko Fotez, a scenograf Petar Zrinski. Pometa je igrao Petar Baturić, kasnije utemeljitelj i dugogodišnji voditelj Neurofiziološkog odjela Opće bolnice. Za razliku od svečanog otvorenja 27. ožujka, Kazalište se više nije zvalo Hrvatsko već samo Narodno.
Sve ostalo je povijesna memorija u kojoj je mapirano značenje kazališnih događaja iz 1945. godine za obnovu zadarskoga kreativnoga potencijala i njegova nacionalnog identiteta.


(Objavljeno 27.III.2015. www.zadarski.hr/vijesti/clanak/id/6008/dogodilo-se-na-današnji-dan-prije-tocno-70-godina-otvoreno-je-hnk-zadar)

- - -

 

PROMOVIRAN ZADARSKI VREMEPLOV

                                                                                                         

                                                                                          Slobodna Dalmacija, Split, 12.XII.2014. 40.

- - -

Slobodna Dalmacija, Split, 11.XII.2014., 28-29. (PDF)

- - -

 

(2014.)

Arhivirane informacije 1 | 2 |

:

 

I prije grada - grad Zadar se ubraja među one rijetke gradove koji se putnicima dugo i često javljaju u snu. Kao na svim slikama iz snovida, tako se i na slikama Zadra može lakše osjetiti duh grada nego što se može spoznati zbilja. Otuda je i njegov najraniji sačuvani grafički prikaz, kasnogotički obojeni crtež perom, u Grünembergovu putopisu iz 1486, puno bliži poetskoj viziji negoli preciznu prikazu zbilje.

(opširnije)

 

Povijesna bespuća

Plameni jezici Drugoga svjetskog rata dosegnuli su Zadar nakon kapitulacije Italije, 1943. godine. Grad je 10. rujna dospio pod njemačku okupaciju (Deutsche Besetzung Zara), a od 2. studenog 1943. do 31. listopada 1944. postao je čestom metom savezničkoga ratnog zrakoplovstva, stacioniranoga u južnoj Italiji. Posljedice su bile katastrofalne. Ostaci razaranja još se i danas vide, a kontroverze oko utvrđivanja uzroka sve se više gomilaju.

Prva velika zabluda, koja prijeći razborit uvid u proporcije zadarske Kalvarije, jest opće i uporno zaobilaženje savezničke ratne dokumentacije. Talijanski, njemački i domaći ratni spisi dragocjeni su i nezamjenjivi za utvrđivanje posljedica, ali izravni i kompetentni podaci o razlozima napada mogu se naći samo u savezničkim arhivima. Sve ostalo su „povijesna bespuća“.

(opširnije)

 

Potraga za građanskim identitetom

Nakon propasti socijalističkoga društvenog ustroja i uspostave hrvatske državne samostojnosti, pojavila se - uz ostalo - potreba ubrzane staleške identifikacije. U Zadru je to značilo suočiti se s još jednom sjenom tragične prošlosti - pokidanim korijenima građanskog identiteta, koji sežu duboko u 19. stoljeće.

(opširnije)

 

Photographia Iadertina

Prvi stalni zadarski fotografi – Josip Brčić, Tomaso Burato i Nikola Andrović - nisu bili stranci ili priučeni obrtnici već domaći ljekarnici, svi odreda diplomanti Padovanskog sveučilišta. Štoviše, Tomaso Burato redovito je izlagao u kulturnim središtima Europe i ondje često bivao nagrađivan, zajedno s autorima koji danas zauzimaju istaknuta, čak začasna mjesta u povijesti svjetske fotografije. Premda nije obrtnik, ništa manje nije značajan i fra Dragutin Parčić koji je, među ostalim, 1861. godine snimio pomrčinu Sunca.

(opširnije)

 

 

Portofolio "Sefi i njegove fotografije dio su medijskog ´pluskvamperfekta´. Točnije, prošlog svršenog vremena u kojemu je novinska fotografija bila samosvojna forma, a ne rasuti teret ili ´materijal´za sve zahtjevnije grafičke igre i samodostatan grafički znak" - piše Zlatko Gall u povodu samostalne Izložbe Abdulaha Seferovića - Sefija u Splitu, 2008. godine. "Sefijevu bi se - kako sam voli kazati - ´novinarsku fotografiju´ mnoglo lako ugurati u pretinac ´life fotografije´. Fotografije koja neuljepšanim rezom u stvarnost dokumentira, ali također i slavi život (...) Sjajan serijal ´portreta´ - boljega vremena, konkretnih situacija, ali i arhetipskih karakterizacija - te djelića otrgnutih iz otočnog, zadarskog ili velebitskog svagdana, kod Seferovića su doista mnogo više od ´ilustracije´ za (njegov) novinski tekst. Uostalom, to pokazuju najbolje ovdje i danas, izdvojene - ili možda posve emancipirane - od svoje tekstualne pratnje, no unatoč tome vizualno uvjerljive, pa čak i iznimno pričljive".

(opširnije)

 

Nagrada Grada Zadra za 2009.

"Gospodinu Abdulahu Seferoviću kao zahvalnost za iznimno djelo Photographia Iadertina te doprinos gradu Zadru na obogaćivanju i očuvanju kulturne baštine".

(opširnije)

 

 


 

                       

_______________________

Abdulah Seferovic - Creative Soul of Zadar and his Zadaretro Website

http://www.labkultur.tv/en/blog/abdulah-seferovic-creative-soul-zadar-and-his-zadaretro-website

______________________

Promocija u Zadru, 19.studenog 2012.

Slobodna Dalmacija, Split, 20.XI.2012, 19, pdf

 

Mario Bošnjak: Priča o dva Zadra, nestalom i ostalom, Kultura, 7.I.201:

http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/

235634/

Prica-o-dva-Zadra-nestalom-i-ostalom.html

_________________

Gradonačelnik sa suradnicima u posjeti Benediktinskom samostanu (Foto: Saša Čuka)

ezadar, 16.I.2013. (opširnije)

- - -

Ivica Nevešćanin, Benediktinke (...), Slobodna Dalmacija, Split, 16.I.2013., 16.

 

http://www.slobodnadalmacija.hr/Zadar/tabid

/73/articleType/ArticleView/articleId/199485

/Default.aspx

 

(...) "Gradonačelnik i suradnici benediktinkama su uručili buket od bijelih orhideja, sadnicu crvenih kamelija i knjigu Abdulaha Seferovića "Stari Zadar - gospodar zlata i srebra" (...).

 

 _____________________

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Izložba u zadarskoj Gradskoj loži i Galeriji umjetnina, 2012.  (opširnije)

 

___________

 

Slobodna Dalmacija, Split, 15.06.2013.

PROSLOV NA OTVORENJU IZLOŽBE

POSVIJEST U OBJEKTIVU

Zadar, 20. lipnja 2013.

 

_________________________

Zahvaljujem se gospodinu Seferoviću na odličnoj rubrici Vremeplov zbog koje više puta gledam ovu internetnu stranicu. Oduševljavaju me njegova istraživanja povijesti Zadra. Zaslužio je navišu nagradu grada. Stari Zadrani, koji živimo dugo izvan Zadra nam te slike i komenrai mnogo znače. Sretna nova godina autoru i svim Zadranima.

samuraja

30. prosinca 2015. u 13:50

http://www.zadarski.hr/kolumne/vremeplov/

clanak/id/16369/kako-su-ostetili-sveti-donat

______________

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012

.This Post Was Last Updated On 2015.