Johan Högellmüler, Zadar (litografija), 1847.

 

Arhiv informacija

2008 - 2014

 

PROMOVIRAN ZADARSKI VREMEPLOV

Slobodna Dalmacija, Split, 12.XII.2014. 40.

Slobodna Dalmacija, Split, 11.XII.2014., 28-29. (PDF)

---

KREATIVNA OPORUKA BORISA GUINE

U povodu posthumne izložbe u Pagu 20.VIII.2013.

Posthumna izložba fotografija Borisa Guine paški je hommage čovjeku i umjetniku, ali i njegova kreativna oporuka. Sâm je neposredno pred odlazak s osobitom ljubavi izdvajao slike za izložbu u gradu koji je imao odabrano mjesto u njegovu srcu. Kao da je slutio kako je u pitanju umjetnička oporuka koja će biti otvorena baš u Pagu.


Svijet njegove digitalne fotografije nije nastao iz želje za brzom proizvodnjom (i još bržom potrošnjom) slika. Bio je već renomiran hrvatski art-fotograf kada je 2006. godine priredio prvu samostalnu izložbu digitalne fotografije. Iza njega je stajalo i takvo priznanje kao što je primjerice ono iz 1993. godine, kada je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti uvrstio izbor njegovih fotografija među ono što u Hrvatskoj „zaslužuje da bude sačuvano i vrednovano u (…) kontekstu društvenih zbivanja posljednjih četrdeset godina“.


Takvi i slični uspjesi bili su tek stimulans za strmoglavi skok u beskrajna digitalna prostranstva, u kojima nema razlike između snimanja i izrade slike, između originala i kopije. Njemu se kreativni laboratorij Photoshopa ukazao kao optički sustav koji se ne bazira na iluzionističkoj percepciji stvarnosti i koji dopušta bijeg iz doslovnosti u maštu, u bezgranične prostore imaginacije, u kontemplaciju, a da se pritom ne moraju skrivati značenjske veze sa zbiljom. Na njegovim digitalnim slikama, kako je uočio dr. Antun Travirka, sjaj svjetla postao je jasniji i intenzivniji od stvarnosti.


Borisova stvarnost, međutim, jest i nije slika zbilje. To je virtualna stvarnost koja je tako konstruirana da bi se razlikovala od zbilje i percipirala odvojeno od nje. U toj i takvoj stvarnosti klobuča se pravo poetsko i metaforičko bogatstvo, skrivaju se dublji povodi, nevidljiva mentalna stanja, teško uhvatljiv fluid slika. To su priče bez riječi, različite melodije iste pjesme, slojevitost u kojoj se naslućuje koliko je bio ne samo dječački i hedonistički zaigran već još više mediteranski nježan i sentimentalan.


Na njegovim slikama „sjaj svjetla“ nosi ključne kodove kreativne oporuke. Kao što je u stihovima Jakše Fiamenga „vrijeme ipak samo osvijetljeni prostor“, tako i Borisov intenzivni sjaj svjetla osvjetljava duhovni prostor Mediterana ili preciznije Dalmacije. Svjetlo, svjetlosna energija, emanacija svjetla, sve su to za nj oznake povratka zavičaju ili identifikacije sa zavičajem. Posvuda se javljaju kao retorika svih retorika. Sjaje kao sunčani Eros u svim svojim manifestacijama; u tvarnom i duhovnom smislu razlijevaju se slikama i osvjetljavaju Borisove emocionalne plime i oseke, bure i bonace njegove kreativne ustreptalosti.
U toj ustreptalosti živio je za svoje djelo i za onaj trenutak kada će nas njime obradovati.
Sve nas je ne samo obradovao nego obogatio i zadužio!


Hvala mu!

---

Na Svjetski dan lutkarstva (21. ožujka) sva će lutkarska kazališta  prije početka svake predstave pročitati međunarodnu  i hrvatsku poruku. Hrvatsku je poruku ove godine napisao Abdulah Seferović, dugogodišnji novinar i estetičar lutkarstva iz Zadra, a međunarodnu  argentinski maestro Eduarda Di Mauro. (http://www.unima.hr/)

NEKA GLUMCI UĐU!

U povodu Svjetskog dana lutkarstva 2014.

Svjetski dan lutkarstva nije obična fešta na kojoj je dovoljno ispiti zdravicu za sve lutkofile, kako one na pozornici, tako one iza i ispred pozornice; nakon toga čestitati na uspjesima, poželjeti da se u izmijenjenom medijskom okruženju sačuva kreativni lutkarski identitet, pobrati pljesak i – spustiti zastor.

Ovaj dan ne bi trebao proći bez emocija, pijeteta i sjećanja na sve one koji su ugradili dio umjetničke energije u temelje hrvatskoga lutkarstva, ali i bez svijesti o tome kako lutkarsko kazalište ili jest kazalište ili ga nema. Kazališta također nema i ne može biti bez glumaca i publike, one publike koja se ne dijeli na djecu i odrasle, već one o kojoj je Matoš pisao: “Blago onome, koji ostaje uvijek mlad (....) koji se uvijek umije diviti i začuditi.“

A lutka? Gdje je tu lutka? Što je s lutkom i njezinim metaforičkim potencijalom, njezinom vlastitom energijom i dinamikom? Lutkarska se predstava ne igra „bez trećega“!

Ako je čudo kazališta „u onome što se tijekom predstave događa između gledatelja i glumca“, a jest, tada je čudo lutkarstva u onome što se, na jednoj strani, događa između lutkara i lutke, a na drugoj strani između njih i publike.

A to kazališno jedinstvo pozornice i publike nije moguće ničim zamijeniti. U polumraku gledališta, u kojem se oslobađa silna emocionalna energija, odavno sjede gledatelji koji najviše vremena provode na videoigrama, mobilnim telefonima, internetu, e-pošti i facebooku, a zadarsko Kazalište lutaka još uvijek igra istu onu Crvenkapicu kojom je 1952. započelo kreativnu avanturu.

I još jedan zadarski primjer (ne zato što je zadarski već zato što je zoran). Veliki Lope de Vega ustvrdio je prije kojih 400 godina kako je za kazalište potrebna „samo jedna daska, dva lica i jedna strast“, a u Zadru je početkom XIX. stoljeća zapisano kako Zadrani ne idu u kazalište „iz običaja ili iz navike već iz strasti“.

Novinski je kroničar još onda „s užasom pomišljao na dan, možda ne tako dalek, kada će sva naša kazališta biti pretvorena u golema kina, a pozornice će biti zatvorene velikim bijelim platnom (…), dok će miševi plesati kolo od veselja u tami među napuštenim kulisama“. Umjesto toga, Zadar je jedini grad u Hrvatskoj koji je nakon 1895. dobio novu kazališnu zgradu. Ne obnovljenu ili adaptiranu, nego novu. I to lutkarsku!

U to ime: Neka uđu glumci! I lutke!

- - -

POTRAGA ZA IZGUBLJENIM VREMENOM

Izložba Bernarda Kotlara I to su radili naši stari

 

Skupljati stare, požutjele fotografije po prašnjavim obiteljskim bavulima i škafetinima nije sâmo za sebe baš neka osobita domišljatost. No kada se u to uđe s osjećajem za dublje značenjske konotacije, kao na izložbi Bernarda Kotlara pod nazivom I to su radili naši stari, tada sve poprima odlike kreativne avanture. Pomiješaju se imaginacija i stvarnost! Očigledno i obično postaju čudesno i uzbudljivo!

U nostalgičnoj potrazi za izgubljenim vremenom (koje se ne može obnoviti) Kotlar skuplja razbacane fotografske krhotine, čuvarice privatnih uspomena i osobnoga pamćenja, pa izlaže u javnom prostoru kao oznake duhovnoga potencijala zajedničke arbanaške memorije. Time vrijeme pretvara u mit ili umjetnički oblik gdje je sve moguće, čak i obnova davnih dana.

Dakako, tako što ne bi mogao postići bez afiniteta za semantičke kodove fotografije i bez vlastitoga kreativnog potencijala, ali i bez izravna dosluha s trendom u kojem svijet slikâ sve više potiskuje tradicijski svijet riječî. U drhtaju između izvanjskoga i unutarnjeg, Kotlar potiče naboj vizualnih emocija. Onako kako digitalna fotografija i video šire neverbalnu komunikaciju, tako i njegova selekcija od četrdesetak slika nudi potencijal za cijelu nordijsku sagu o Arbanasima. Mala baština za veliku priču!

To se vidi i po suradnji s autorom popratnoga komentara izložbe. Giovanni Matešić Jeremija također genetski osjeća duh arbanaškog identiteta, ali nije analitičar pozitivističkoga tipa koji će naširoko i nadugačko raspredati o onome na što već sâme fotografije upućuju. On, kao i (dobra) fotografija, pjesnički sažeto kodira samu bît onoga o čemu govori, ostavljajući čitatelju slobodan prostor za dogradnju konteksta.

Tu je negdje i dodatna vrijednost Kotlarova angažmana. Nije moguće previdjeti njegov smisao za istančan način izbora točno onih fotografija koje na autentičan način predočuju širok dijapazon tipičnoga načina života, rada i zabave u arbanaškoj prošlosti. Ni za jednu od njih ne bi se moglo reći kako je banalna ili prazna.

Podjednako, dosljedno je provedena lirska intonacija selekcije. Nema patetičnih scena ili diletantskih aranžmana. To što su odabrane samo snimke u crno-bijeloj tehnici nije slučajno. Za razliku od kolora, crno-bijeli postupak izravno transformira zbilju, a u današnje vrijeme dodaje još i specifičan retro look.

Sve u svemu, Bernard Kotlar uspješno širi i produbljuje kreativnu potragu za kodovima posvemašnjeg identiteta zadarskih Arbanasa, onako kako je to započeo 2011. godine izložbom Stara arbanaška ognjišta. Stoga ću podjednakim uvjerenjem ponoviti ono što sam i onda rekao: „Ovo je prizivanje duhova. Čista magija“

(Proslov na otvorenju izložbe 6. svibnja 2014)!

- - -

 - -

Novi podaci o starim nejasnoćama Buratove biografije

Tomaso Burato, Autoportret (?), Padova

Logotip na poleđini autoportreta iz Padove

Logotip atelijera u Buenos Airesu

Zahvaljujući ljubaznosti gosp. Eduarda Šuljka iz Dubrovnika, nekoliko fotografije s posljednje Buratove izložbe u Domu Marina Držića ponovno aktualizira pitanje je li ovaj najistaknutiji rani fotograf u Dalmaciji doista od 1863. do 1865.  studirao i vodio fotografski atelijer u Padovi, a posebno je li 1873. radio u Buenos Aires. Prije svega, tu su Buratov portret iz spornoga padovanskog atelijera i ništa manje vrijedan portret njegove supruge Giannine Podić Burato koja je 1911. bila vlasnica atelijera u Zadru.

No ono što bi moglo biti najznačajnije jest portret nepoznata gospodina s logotipom atelijera na poleđini fotografije:

PREMIADA EN LAS ESPOSICIONES

FOTOGRAFIA

DE

BURATO Y ROMBOLOTTI

CALLE TACUARI No 18

entre Vitoria y Rivadavia

BUENOS AIRES

Ovo bi trebala biti definitivna potvrda kako je Burato radio u Argentini. Pozornost međutim privlači to što su na logotipu otisnute Buratove nagrade iz Trsta 1871. i Beča 1873. godine. Svjetsku izložbu u Beču 1873. otvorio je car Franjo Josip 1. svibnja, a zadarske su novine 27. kolovoza objavile kako Tomaso Burato „ovih dana putuje iz Dubrovnika u Buenos Aires, pozvan tamo utemeljiti veliku kemijsko-fotografsku tvrtku“.

Nema pak nikakve dvojbe da je Burato 1873. otvorio atelijer u Zadru, ali se ne zna u kojem mjesecu. U svakom slučaju to je moralo biti između kolovoza i prosinca. Ostaje nejasno kako je mogao u istom razdoblju, čak ako se proširi i na vrijeme prije kolovoza,  stići do Buenos Airesa, otvoriti atelijer i vratiti se! Uz ovu vrlo jasnu nelogičnost posve je suvišno analizirati način izrade i opreme portreta.

Slučaj ostaje posve nejasan, kao i onaj s Padovom u kojoj nema nikakvih podataka o tome da je ondje studirao i vodio fotografski atelijer. (26.02.2013) (opširnije).

 

Tko pogleda izložbu fotografija na galeriji sv. Donata izbavit će jednu dušu iz čistilišta Zanimljiva i vrijedna izložba fotografija Luke Marottija o životu benediktinki Samostana sv. Marije u Zadru otvorena je gotovo nezapaženo. Izgubila se u gromoglasnoj halabuci manje vrijednih priredaba, predstava, koncerata i inih turističkih „eventâ“. Rijetki posjetitelji, okupljeni na galeriji pregrijane rotonde sv. Donata, mogli su zorno osjetiti svu razliku između populističkoga gesla „Kruha i igara“ i benediktinske maksime „Ora et labora“.

Potonja im je omogućila uvid u fotografije koje za Zadar imaju nesvakidašnje značenje. Prije svega, time što autor ne opetuje veličanje neprijepornih zasluga zamalo milenijskih čuvarica zadarskoga duhovnog, kulturnog i nacionalnog identiteta, o čemu se zna sve ili gotovo sve. Umjesto toga, govori o njima samima, o njihovu svakodnevnom životu i radu, koji su uvijek bili i ostali samozatajni i slabo poznati široj javnosti.  

Upravo je ta samozataja toliko impresionirala Marottija da je postala kredom njegove snimateljske poetike. Nigdje nije posegnuo za isticanjem osobnoga snimateljskog umijeća ili umjetničke retorike, a kamoli za senzacijom. Ne nastupa kao prepotentni snimatelj koji javnosti otkriva veliku tajnu ili bar slabo poznat svijet.

Umjesto toga, u svakom dijelu brižno komponiranoga kadra osjeća se duboko razumijevanje onoga što je snimljeno, sa svake slike odjekuje afinitet za poetski aspekt zbilje, rječju – u pitanju su oduhovljene fotografije, na kojima funkcija dokumenta lakoćom prelazi u funkciju znaka. Smisao njegovih fotografija sadržan je u njihovu značenju.

Ništa manja vrijednost takva snimateljskog postupka ogleda se u inteligentnom izbjegavanju stereotipa. Gledatelj koji očekuje patetične slike mistične samostanske ili crkvene polutame, ostat će razočaran. Hinjenu mistiku zamijenila je zbilja prožeta (kreativnom) magijom. Snimatelju je, primjerice, za tvorbu metafore o molitvi dovoljno u prvi plan postaviti siluete koludrica snimljenih s leđa, a u drugi plan upaljene svijeće.

Kaneći se širokih i patetičnih gesta, stereotipa i općih mjesta, Marotti na uvjerljiv i autentičan način „otkriva tajnu“ svakodnevnog života zadarskih benediktinki, predstavlja ih kao vedar i blizak svijet, za koji se pogrješno mislilo da živi u nekoj posebnoj i dubokoj izolaciji.

Logično je da takav sadržaj i komorno koncipirana izložba traže prostor za smireno i sabrano motrenje, a tako što može se samo nominalno naći na galeriji sv. Donata. Praktično, pak, fotografije se ondje gube u munumentalnom ambijentu, negirane njegovim vlastitim značenjem i energijom.

Uz to, treba se u ljetnoj vrelini popeti zamornim i strmim stubištem do visokoga i sparnog potkrovlja, što neodoljivo podsjeća na legendu iz XV. stoljeća, koja veli kako „onaj tko se iz pobožnih pobuda popne stubama crkve sv. Donata do rotonde na katu, taj izbavi jednu dušu iz Čistilišta“.

Zacijelo se razgledanje fotografija ne može ubrojiti u pobožne pobude, ali se Marottijeva izložba bez dvojbe može smatrati vrijednim kulturnim događajem. Prvi put javnosti je (medijskim posredstvom) omogućen uvid u svakodnevicu benediktinskog Samostana sv. Marije u Zadru, koji je lani obilježio tek prvih 920 godina života.

(Abdulah Seferović, Zadarski list, Zadar, 24.VII.2012, 18)

 

Ima neka tajna veza Poštovani uzvanici, dragi fotoljupci! Ovdje, hvala Bogu, nikoga ne treba uvjeravati kako je Zadar grad fotografije, ali vrijedi istaknuti kako je to uglavnom fotografija s umjetničkim, galerijskim, izlagačkim ili nakladničkim predznakom. Stoga nitko ne pita hoće li, već kada će praksa javnog bavljenja fotografijom biti proširena i na druge oblasti. Ovo bi, dakle, mogla biti najava takve promjene.

Pred nama je 18 postera i fotografija na platnu, koje njihovi autori, mladi momci Saša Čuka i Leo Banić, predstavljaju kao nove, autohtone zadarske suvenire. Nije u pitanju reciklaža ili pakiranje kopija starih fotografija u moderniziranu suvenirsku ambalažu, već izlazak izvorne autorske fotografije na nemilosrdnu tržišnu konkurenciju.

Njihova suvenirska deklaracija jasna je tržišna oznaka, a ne mistificirana vrijednosna kategorija. Vrijednost na tržištu, dakako, određuju zakoni ponude i potražnje, ali ipak ne onako vulgarno kako se to želi prikazati. I ondje postoje kupci koji nepogrješivo znaju prepoznati identitet kreativnog postupka.
To je to što ove fotografije izdvaja iz mora obrtničke rutine najvećeg dijela suvenirskih trica i kučina.

Istodobno, njihove autorske karakteristike neporecivo potvrđuju stupanj autohtonosti. Dovoljno je, primjerice, pogledati koliko ovi momci duboku zaranjaju ispod površine motiva. Ne treba biti osobit poznavatelj fotografskog postupka kako bi se osjetilo kako nisu ni prolaznici ni specijalisti za gradske vedute. Nisu stranci u ovom gradu. Osjećaju njegov duh. Srasli su s motivima. Snimaju za svoju dušu, a ne za nepoznata kupca.

Također je vrijedno naglasiti kako poznaju ekspresivni potencijal medija i način na koji fotografija ulazi u osobnu i javnu memoriju. Primjerice, onaj trajekt Jadrolinije što plovi posred Pozdrava Suncu odvozi gledatelja izravno u svijet mašte i upućuje na neposredan dosluh s tipičnom mediteranskom nadrealističkom poetikom, kakvu smo naučili susretati u djelima braće Brkan.

Time dolazimo do konteksta u kojem me više nitko ne može uvjeriti kako Zadar ne održava neku tajnu vezu s korijenima svojega kulturnog identiteta. Kako drukčije objasniti da se ovo javno predstavljanje komercijalne fotografije priređuje točno na 120. obljetnicu tiskanja prve zadarske razglednice?! 

Domaći Il Dalmata objavio je 21. svibnja 1892, među ostalim, i ovo: „Ovdašnja ugledna knjižara Schönfeld stavila je u prodaju elegantan listovni papir i poštanske razglednice (…) Te su razglednice ugodna uspomena na Zadar i dražestan dokument domoljublja koji može s uspjehom i čežnjom podsjetiti na naš grad one koji su daleko“.

U to ime, autorima čestitam, a fotografijama želim poslovni uspjeh.

(Proslov na predstavljanju fotografija kao suvenira, 12.VII.2012)

 

Baština zadarskog majstora Gepetta Dvadeset godina nakon preranoga i tragičnog odlaska Branka Stojakovića još uvijek nije sagledana sva veličina i značenje njegove umjetničke baštine. Dobro se zna da je vidno obogatio poslijeratni zadarski kreativni potencijal i hrvatskom lutkarstvu proširio prostore stvaralačke slobode, ali nedostaje potanja analiza njegova udjela u modernizaciji hrvatske lutkarske poetike ili kataloga inovacija (Zadarski list, Zadar, 19.VI.2012, 20-21).

Opširnije: http://www.zadarskilist.hr/clanci/18062012/bastina-zadarskog-majstora-gepetta

 

 

Rovinj, 2.lipnja, 2012.

Opširnije: http://www.ezadar.hr/clanak/abdulah-seferovic-fotografija-je-postala-medij-blizak-pismenosti

 

 

O fotografima A kojima mi to znanima, a još više anonimnim fotografima zahvaljujem na ovim "slikama"? Od prvih uzmimo samo našega Tonka Turčinova Šarkicu (1927-2009). Prisjećamo se njegovih škljocanja i "šalabazanja" uokolo s fotoaparatom. Nesumnjivo, ovaj dokumentarist života zaslužuje našu najveću zahvalnost i priznanje. Brojne fotografije zahvaljujemo i državnim arhivima, obiteljskim albumima i foto-zbirkama, turistima i prolaznicima. Od potpisanih poznat mi je samo dični Abdulah Seferović i sjajni hrvatski fotograf Milan Pavić, veliki putnik koji je proputovao cijeli svijet, ali kojemu je ljudsko lice bilo i ostalo najvećom obavezom.

(Ivan Šimat Banov - u Kurnati, sjećanje na zaborav, Murter, Nacionalni park Kornati, 2012, str. 19)

(A.Seferović snimio je fotografije na str: 18 desno, 19 lijevo, 39 gore, 43, 44-45, 48 dolje, 51 gore, 54, 60 dolje, 62-63, 70, 71 gore, 81, 124, 141, 142 gore, 143 gore, 146 dolje, 154 dolje desno, 162 gore, 177, 185 gore desno i lijevo).

 

Zadaretro u novom izdanju Novo, prošireno i redizajnirano izdanje stranica Zadaretro provedeno je kako bi se poboljšala preglednost, a time i korištenje. Upravo zbog toga grafička je  oprema reducirana na minimum. Koncept je ostao nepromijenjen, ali  je dodano novo poglavlje Ars Memoriae, dijelom srodno poglavlju Identitet. Preuzeto je iz knjige Stari Zadar, gospodar zlata i srebra. Druga poglavlja povremeno se dopunjavaju.

Više od ovoga ne može se učiniti bez ičije potpore. Ovo je valjda jedinstven javni projekt, oslonjen isključivo na skromnu mogućnost i sposobnost samoga autora.

(Zadar, 6. siječnja 2013)

Osobitost skrivena u kontekstu Kada sam čuo za pripremu ove izložbe, pomislio sam kako vidjeti otiske šezdesetak starih tiskarskih klišeja nije neki osobit događaj.

Možda i ne bi bio, kada se osobitost ne bi krila u kontekstu!

Impresioniralo me kako su ovi klišeji, kao kakve perle kulturnog i umjetničkog identiteta Zadra sačuvani usred totalno uništena grada; štoviše, kako ih nitko nije primjećivao gotovo punih 70 godina poslije ratnog pustošenja!

Značenje izložbe, dakle, obrnuto je proporcionalno njezinoj veličini. Velike izložbe impresioniraju - ova uzbuđuje!

Nije uzbudljivo samo to što su u eri digitalnog tiska ponovno, nakon više od sto godina otisnuti crteži s drvenih klišeja, već još više što se pokazalo kako je zajedno s klišejima sačuvana i svijest o njihovu značenju!

Da nije tako, ne bi postali zanimljivi tek sada, kada je uniformnost opće digitalizacije počela prizivati u sjećanje autentične grafičke postupke i kada se osjetila kulturološka potreba za neposrednom komunikacijom s europskim kontekstom zadarskog tiskarstva s konca XIX. stoljeća.

Bitna odrednica toga europskog karaktera bila je tehnološka dimenzija, o kojoj se danas najmanje zna, premda se u Zadru, isto kao i u Europi, od 1890. mogla tiskati svaka monokromna slika zajedno sa slovima. Prvi zadarski ilustrirani tjednik La Domenica, kasnije La Domenica Zaratina, počeo je izlaziti 1889. Naslijedila ga je 1893. revija znakovita naziva - Rivista Illustrata.

U to su se vrijeme za tiskanje ilustriranih stranica još uvijek, ali sve manje, rabili drveni klišeji. Cinčani su ih ubrzano istiskivali. Ono što je sačuvano od jednih i drugih, i što je prikazano na ovoj izložbi, posve je u skladu s takvom praksom.

Autori izložbe, međutim, učinili su bitan korak dalje. Postarali su se da ovi izlošci ne završe u tami nekog arhiva već da uđu u javni život kao mape autentičnih zadarskih grafičkih uradaka koji povezuju davnu tiskarsku tehnologiju sa suvremenim kulturnim i turističkim potrebama.

Time su, moglo bi se reći, uspostavili dijalog s dijelom zadarske prošlosti koje više nema, a ipak još uvijek živi!

(Proslov na otvorenju izložbe Tragovi vremena u Caffe Galeriji Đina, 26. travnja 2012)

 

Zračne snimke Zadra iz 1944. na internetu U arhivu University of Keele, Department of Geography, Air Photo Librery, Keele (Velika Britanija) pronađena je 1983. godine 21 zračna fotografija Zadra iz 1943. i 1944. U ono doba bio je to istraživački podvig. Trebalo je znati ne samo da se fotografije nalaze u Keeleu već i nazive ratnih postrojba i datume napada.  

U međuvremenu je arhiv preseljen u Royal Commission on the Ancient & Historic Mouments of Scotland (RCAHMS) u Edinburgu, gdje je započela digitalizacija. Na adresi http://aerial.rcahms.gov.uk/ prvo su se, među ostalima, pojavile snimke dijela Eastern and Central Croatia, a sada i Adriatic Croatia. Paradoksalno, sretna je okolnost što su objavljene tek 22 fotografije, pa se već na prvi pogled vidi kako se Zadar "krije" pod nazivima kao što su Lukoran, Bokanjac, Stan Mrkić itd.

Sve fotografije, od kojih su za sada samo tri neposredno zadarske, snimio je RAF 13. travnja 1944. Zanimljivo je da su baš one prve digitalizirane zbog toga što su trebale BBC-ju za dokumentarnu seriju Operation Crossbow (otkriće i uništenje V1 i V2). Za razmatranje okolnosti u kojima je Zadar bombardiran, pak, ovo je još jedna potvrda kako su saveznici cijelo vrijeme rata vidjeli grad i njegovo područje kao na dlanu.

(27.veljače 2012)

 

Burato, Andrović i Iveković ponovno u Europi U Hrvatskoj je ostalo nepoznato kako je Europa ponovno pokazala zanimanje za fotografske albume Tomasa Burata, Nikole Androvića i Ćirila Metoda Ivekovića.

Institut za povijest umjetnosti u Firenci (Kunsthistorisches Institut in Florenz, Max-Planck Institut) priredio je, od 27. do 29. listopada 2011. godine, međunarodni skup o fotografskim arhivima i nacionalnoj ideji. Na skupu je, među ostalima, dr. Joško Belamarić, iz splitskog Instituta za povijest umjetnosti, govorio o ulozi fotografije u formiranju kulturnoga i nacionalnog identiteta u Dalmaciji oko 1900. godine.

Prema onome što se može doznati iz sažetka, objavljenog na internetskim stranicama Firentinskog instituta, dr. Belamarić je analizirao značenje pojave fotografskih albuma sa slikama antologijskih spomenika nacionalne graditeljske baštine i muzejskog inventara. Upozorio je kako albumi, izdani u Zadru, Splitu i Beču, pokušavaju uz pomoć fotografskog medija definirati kulturni identitet Dalmacije. Time se istodobno gradio i nacionalni identitet, u uvjetima kada se autonomistička politika talijanske manjine suprostavljala težnjama etničke večine za ujedinjenje Hrvata, što je nalikovalo na pravi Kulturkampf.

Od autora dr. Belamarić poimenice spominje Raimunda Stillfried von Rathenitza, Aloisa Beera, Emila Stengela, Nikolu Androvića s Josipom Goldsteinom, Tomasa Burata, Franza Laforesta, Huberta Vaffiera i Josefa Wlhu, a u središte zanimanja stavlja albume Denkmäler der Kunst in Dalmatien Georga Kowalczyka (1909) i Dalmatiens Architektur und Plastik Ćirila Metoda Ivekovića (1910-1914).

Svi oni imaju odgovarajuća mjesta na ovim web-stranicama.

(11. veljače 2012)

 

Potraga za hrvatskom lutkarskom tradicijom Nisam uvjeren da je u kolektivnoj memoriji hrvatskih lutkara, čak i u strukovnoj literaturi, definirano mišljenje o tome gdje se kriju odlike lutkarske tradicije uopće, a nacionalne posebno. U protivnom, analitičare lutkarske prakse više bi zanimala kreativna postignuća trajne vrijednosti, nego uobičajena međunacionalna kazališna razmjena scenskih postupaka.

Pomutnja je stvorena sredinom prošlog stoljeća, kada je  Kazalište lutaka Družine mladih pretvoreno u državno Zemaljsko kazalište lutaka (danas Gradsko lutkarsko kazalište u Zagrebu). Otišli su Vlado Habunek i Radovan Ivšić, a za ravnatelja je postavljen Vojmil Rabadan. Umjetničke ciljeve zamijenili su didaktički. Stvoren je prototip budućih hrvatskih javnih lutkarskih kazališta i zajamčena diktatura programirane proleterske kulture.

No u veljači 1953. izložba skupine zagrebačkih umjetnika EXAT-51 pokazuje kako se kreativni potencijali ne mogu ukalupiti u šablonu. Na tom tragu uskoro će, među ostalim, biti osnovano Zagrebačko dramsko kazalište (sada Gavella), a Vojmila Rabadana u Lutkarskom kazalištu zamijenit će Radovan Wolf iz prve Gavelline klase redatelja.

Dakako, nije trebalo dugo čekati da imperij uzvrati udarac. Cijela skupina zagrebačkih lutkara upućena je 1958. u Prag na studijski boravak. Sustavnim poticanjem takve suradnje s lutkarskim kazalištima u Istočnoj Europi, godinama se stvarao privid kako dragocjena kreativna stimulacija pristiže otuda, a ne iz hrvatske umjetničke tradicije.

Zbilja je, ipak, bila drukčija. Zna se, primjerice, koliko su Bohdan Slavík i Jan Ozábal zaslužni za razvitak lutkarstva u Osijeku, ali i to da su antologijske predstave, kao što je Zeko, zriko i janje, radili Ivan Balog i Branko Mihaljević.

Na drugoj strani, pak, Berislav Brajković, svestrani lutkar iz Habunekove i Ivšićeve Družine mladih, dolaskom Rabadana napustio je lutkarstvo i otišao za redatelja u Riječku operu, ondje upoznao arhitekta, opernoga scenografa i slikara Berislava Deželića, uvukao ga u lutkarsku avanturu i time hrvatskom lutkarstvu omogućio doticaj s europskim likovnim konstruktivizmom.

Umjesto da se istražuju i analiziraju slične pojave, vode se ozbiljne rasprave o tome jesu li hrvatski lutkari preuzeli izlazak dramskog glumca na lutkarsku scenu od Čeha ili od Poljaka, a previđa koliko su lutkari i lutkofili širom svijeta bili impresionirani filmom Lili iz 1953. Ili, traga se za (formalnim) češkim i poljskim utjecajima, a ne želi se znati kako je splitske i zadarske lutkare od 1959. oduševljavao lutak Topo Gigio na Talijanskoj televiziji (koja se nije mogla gledati u unutrašnjosti Hrvatske).

Lili i Topo Gigio, odnosno film i televizija, bili su daleko ranija, veća i neposrednija inspiracija za tvorbu lutkarske poetike Branka Stojakovića, nego, kako se pretpostavlja, neka poljska likovna knjiga iz 1963. godine.

Podjednako iskrivljenu sliku stvaraju i neprovjerene informacije. U Zadru se i danas s ponosom ističe kako je njihove lutke Bruno Paitoni donio ravno iz Pariza. Nikada nikome nije bilo čudno zašto taj pariški lutkar nije znao razlikovati ginjol od javajke, zašto nije režirao prvu zadarsku lutkarsku predstavu ili zašto nije ispričao nikakvu potankost o svojem pariškom lutkarenju, kao što je to učinio Vlado Habunek.

Sve je to još čudnije kada se zna kako je Drugi svjetski rat dočekao u Zagrebu, od 1943. bio u partizanima (ili ilegali), a nakon rata postao savjetnikom u republičkom Ministarstvu ribarstva. Iznenada, nakon što je Vojmil Rabadan postao ravnateljem zagrebačkih lutkara i zaposlio Željana Markovinu, Paitoni osniva zadarsko Kazalište lutaka i angažira također Željana Markovinu kao vanjskog suradnika.

Na koncu, u zadarskoj lutkarskoj praksi ne mogu se otkriti nikakvi pariški tragovi, ali se može vrlo dobro vidjeti kako svaka lutkarska sezona u Zadru već 60 godina započinje Nazorovom Crvenkapicom, kako se ondje igraju Marulićeva Judita i Zoranićeve Planine, a obljetnica obilježava Krležinim Michelangelom

Nacionalne odlike hrvatskoga lutkarskog identiteta, dakle, imaju puno dublje korijene. Oslanjaju se na duh vremena, naslijeđenu građansku kulturu i kreativnu energiju autentičnih domaćih umjetnika. Kako drukčije objasniti da zadarski Postojani kositreni vojnik iz 1979. nije povezan s bilo kojim od ondašnjih lutkarskih trendova, a nosi epitet jedne od „najvažnijih predstava u povijesti hrvatskog lutkarstva“!

(Prilog raspravi Kuda ide hrvatsko lutkarstvo na 16. reviji lutkarskih kazališta u Rijeci, 5. studenog 2011)

 

Slike sna i mašte Premda su digitali, printovi, Photoshop i slična elektronička čuda stubokom izmijenili karakter fotografije, ipak njezine slike još uvijek doživljavamo kao autentične dokumente, kao sâm surogat zbilje. Tako bismo i pred ovom najnovijom fotografskom avanturom Miljenka Domijana stajali kao pred zanimljivim, čak i atraktivnim dokazima ljepote živopisne toskanske pokrajine, kada u njima ne bi bilo dubljih značenjskih kodova koji oduhovljuju fotografsku deskripciju.

Ono što ulijeva život cijeloj ovoj bezvremenoj ljepoti i skrušenoj snimateljskoj poetici, onaj Eros koji diše, podrhtava, treperi i vibrira ispod uzbuđujućih formi, boja i tonova, jest unutarnja energija SLIKE. Slike sna i mašte. Slike snovida. Kao što se snovi uvijek javljaju u optičkim slikama koje se teško mogu razlučiti od fotografije, tako se i Domijanova imaginacija stalno preklapa s autografskom naravi fotografije. Domijan ne pokazuje. On iskazuje.

Već smo 2008, na izložbi Anima et corpus vidjeli kako su njegove slike više plod imaginacije nego putopisni dokumenti. Ondje su brojni križni svodovi i kupole, snimljeni iz donjega rakursa, tvorili efekt turbulencije koja se, kao u snovidu, vrtloži u beskonačne visine i pretvara u igru vizualnoga i narativnog. Sada, pak, na jednoj strani, nisko svjetlo preko valovitih prostranstava izokrenute utrobe preorane toskanske zemlje, točnije - zemljurine ili gnjile, priziva slike biblijskog Genesisa, a na drugoj strani upućuje na nevjerojatno bogatstvo nijansi u bojama ruzine i patine, u bojama zreloga života, koje skrivaju najdublje tajne slikarstva.

Dok su Ćiril Iveković i Hermann Bahr u Dalmaciji doživljavali sve, čak i pejzaž, kao kulturu, dotle Domijan doživljava cijelu toskansku pokrajinu kao povijesnu datost. Njegove fotografije nisu toliko živi prikazi nebeskog blagoslova, koliko sjajne slike tragova povijesnoga prožimanja čovjekova rada s prirodom. U oba slučaja, konstruirane su od biljegâ i sjenâ koje, kao privid, destabiliziraju dokumentarnu autentičnost i snaže ulogu imaginacije.
Na koncu, moram priznati kako sam ljubomoran što nemamo ovakve fotografije Ravnih kotara!

(Proslov na otvorenju izložbe Miljenka Domijana, 7.VI.2011)

 

 

 

 

Velika fešta hrvatskog lutkarstva Dobro došli na 23. SLUK koji se ove godine s osobitim razlogom i zadovoljstvom održava u Zadru, od davnine poznatom kao Urbis Theatralis.
Okupljanjem lutkara iz cijele zemlje i izvedbama odabranih predstava obilježava se 60. obljetnica zadarskog Kazališta lutaka i uzveličava svečano otvorenje nove kazališne zgrade, zadnje u nizu javnih lutkarskih kazališta i prve koja je u Hrvatskoj, nakon 116 godina, posebno građena za kazališne potrebe.

Gradnja nije slučajno inicirana gradskim referendumom niti je zgrada slučajno podignuta baš ondje gdje je od 1396. do 1806. godine djelovao Universitas Jadertinae, najstarije sveučilište na hrvatskom tlu. Nepresušna stvaralačka energija zadarskih lutkara sudbinski je vezana za taj prostor. Upravo u bivšoj crkvi sv. Dominika nastale su neke od najblistavijih zadarskih i hrvatskih lutkarskih predstava. Još i danas njezina unutrašnjost, nekoć oslikana velebnim freskama i bogato urešena s devet oltara, služi kao idealan scenski prostor za lutkarsku izvedbu Krležina Michelangela Buonarottija.

U novoj zgradi pak i dalje će se igrati Nazorova Crvenkapica iz 1951. godine! Zadarski je lutkari čuvaju kao ikonu na oltaru animacije. Ona je vremenska kapsula u kojoj se skriva tajna zadarskoga lutkarskog identiteta - čudo animacije i njezin metaforički potencijal, sama bît umjetničkog postupka.
Bez tih i takvih čuda ne bi bilo ni ove velike hrvatske i zadarske lutkarske fešte na kojoj ne ćete gledati i osjećati svijet svojim očima već, kako bi rekao A.G. Matoš, očima i dušom djeteta.

(Abdulah Seferović Sefi, Počasni član Hrvatskog centra UNIMA-e)

 

Prizivanje duhova Poštovani uzvanici, dragi prijatelji! Pred nama su fotografije velike ljubavi, emocija i sentimenta. Snimljene su sabrano, bez suvišne retorike i artističke afektacije, ali ne i bez osjećaja. Na slikama se to odmah vidi. Lakše nego u životu. Slike bez emocija nemaju dubljih značenjskih slojeva. A ove ovdje i znače i zrače. U njima su nataloženi i vrijeme i osjećaji. Pune su tragova i patine. Na njima vidljivo pruža pristup nevidljivom. Ovo je svijet memorije, sjećanja i uspomena.

Tragajući za osobnim kulturalnim identitetom, Bernard Kotlar otkriva ono što je na granici između imaginacije i jave, što je bliže poeziji nego zbilji. Njegove su slike dokumenti zbilje koja prelazi u svoj poetski aspekt, u čistu fikciju. Ovdje se vodi dijalog s onim što nestaje, a ipak još uvijek postoji. Ovo je prizivanje duhova. Čista magija!

O tome puno više zna Giovanni Jeremija. Pitajte ga.

Na drugoj strani, pak, ove krhotine prošlosti posljednja su crta obrane pred gubitkom pamćenja, pred najezdom velebnih trgovinskih centara, suvremene ikonografije glamura i civilizacije spektakla. Kotlar pruža još jedan, dublji, imaginativni uvid u ethos životnoga i povijesnog prostora osobne memorije. Bez prošloga se ne može razumjeti sadašnje. Pamtiti znači ponovno uspostavljati bliskost.

Uvjeren sam kako ćete na ovim fotografijama prepoznati zrcala zajedničkog pamćenja.

Čestitam!

(Proslov na otvorenju izložbe Bernarda Kotlara, 2. svibnja 2011).

150 godina od Parčićeve snimke pomrčine Sunca Večeras se sa zadovoljstvom prisjećamo detalja koji ilustrira kako je Zadar nekoć, kao glavni grad Dalmacije, dakle metropola, malena – ali metropola, bio na civilizacijskoj i kulturnoj razini Europe. Snimiti prije 150 godina, bez ičije pomoći sa strane, pomrčinu Sunca, nije bila nimalo jednostavna zadaća. Štoviše, fra Dragutin Parčić koji je to uspješno obavio, upoznao je ondašnji komplicirani fotografski postupak u Zadru od svojega prijatelja, mladoga zadarskog ljekarnika Josipa Brčića.

Teško je danas, kada već i djeca snimaju mobitelima, zamisliti što je prije 150 godina značilo snimiti bilo što, a kamoli pomrčinu Sunca. Samo desetak godina prije toga počela je komercijalna eksploatacija fotografije u većim europskim gradskim središtima (prije toga prakticirana je dagerotipija). Fra Dragutin Parčić morao je sâm pripraviti negativ na papiru, snimiti pojavu, razviti latentnu sliku, pripraviti papir za pozitiv i na nj kopirati sliku s negativa. Za sve to trebao je imati i potrebne kemikalije (O tome kako je na fotoaparat montirao teleskop bilo bi sada teško nagađati).

Taj rani način snimanja (poznat kao kalotipija) toliko je bio rijedak da je u Hrvatskoj sačuvan samo jedan negativ, dok Parčićeva ostavština broji čak 17 primjeraka! Svi se čuvaju u Krku. Neki od njih snimljeni su uz pomoć mikroskopa. Parčić se tako javlja iz Zadra kao začetnik znanstvene fotografije u Hrvata. U Zadru nažalost nema ni digitaliziranih inačica njegovih negativa.

Vrijedno je zato prisjetiti se ovakvih događaja koji imaju nešto veće značenje za prošlost grada od podatka kako je ovdje prespavao Alfred Hitchcock.

(Proslov na otvorenju izložbe astrofotografije, 4. siječnja 2011).

Natuknice o bombardiranju Kaštel Sućurca 5. prosinca 1943. Natuknice, što ih je u povodu obljetnice tragičnih događaja u Kaštel Sućurcu napisao Abdulah Seferović Sefi, objavljene su na portalu: (Prosinac 2010)

http://www.sucurac.info/news.php?readmore=3285

 

Abdulah Seferović - Creative Soul of Zadar and his Zadaretro Website Informacija pod gornjim naslovom objavljena je na portalu 2010LAB.tv, koji je zapravo on line laboratorij europskog grada kulture Ruhr.2010. Radi se o "interactive  web tv, blog and audio cast network of national and international authors, bloggers, users, film makers, artists and partner institutions".

Opisujući sadržaj portala ZadaRetro, Sergej Stanojkovski ističe, među ostalim, kako je to kreativna platforma na kojoj se analizira građanski identitet Zadra i njegov urbani duh. "Najbolje je posjetiti web site", zaključuje na kraju.

http://www.2010lab.tv/en/blog/abdulah-seferovic-creative-soul-zadar-and-his-zadaretro-website

Ničim izazvane objede Ferdinanda Perinovića U knjizi Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita u Zadru (Zadar, 2010) Ferdinand Perinović uvjerava čitatelje kako "gospodin Seferović nije nedavno (24. studenog 2009.) dobio nagradu Zadra nego ju je on odnio Zadranima". Objedu temelji na insinuaciji kako je Seferović u emisiji "1 na 1" zadarske televizije Wox, 6. prosinca 2009, višekratno izjavio "da Zadar poslije bombardiranja nije imao svoju inteligenciju" (str. 44, 71, 142).

Opetovanim pregledom snimke emisije utvrđeno je da u razgovoru od sat vremena uopće nije bilo govora o zadarskoj inteligenciji. Štoviše, nijednom nije izgovorena riječ inteligencija! Indikativno je da Perinović prešućuje zašto je Seferović dobio Nagradu grada Zadra, kako ne bi morao osporiti neupitno značenje knjige Photographia Iadertina za uvid u kulturalni i umjetnički identitet Zadra.

"a ovdi bi ga neki samo po imenu šutnuli iz grada..." Kao da je predvidio slijed događaja u kojima će se pojaviti informacija o ZadaRetro na portalu europskog grada kulture 2010. i objede Ferdinanda Perinovića, anonimni sudionik rasprave na portalu forum.net.hr o zadanoj temi SPLIT + ZADAR = DALMACIJA, piše 30. studenog 2007: "u zadru je meni po tom pitanju super Abdulah Seferović. najviše je dokumentira i najviše posla napravija oko povijesti zadra prije i nakon drugog svjetskog rata. a ovdi bi ga neki samo po imenu šutnuli iz grada...". Potpisao se kao ajmex2. (Studeni 2010)

http://forum.net.hr/forums/p/94873/2278662.aspx

 

Zadranin Pino Möder utemeljio talijanski muzej fotografije Talijanski fotograf Giuseppe Pino Möder okupio je pedesetih godina prošloga stoljeća skupinu fotografa pod nazivom Fotografi-Artisti koja je ostavila neizbrisiv trag u talijanskoj neorealičkoj fotografiji. Također je u malenom gradu Sant´Angelo (Pescara), točnije u bivšoj crkvi sv. Augustina, utemeljio Museo Abruzzese della Fotografia ili popularnije Moder Museum. U tome ne bi bilo ništa neobično da Pino Möder nije rođen u Zadru, 17. studenog 1918. U Italiju se iselio u vrijeme Drugog svjetskog rata, što bi trebalo značiti da je fotografski postupak upoznao u Zadru. Nastanio se u Pescari, gdje je radni vijek proveo kao bankovni činovnik i afirmirao se kao fotograf međunarodne reputacije. Umro je 4. studenog 1981. godine.
Nevjerojatno kako se o njemu u Zadru ništa ne zna. Zaboravilo se čak i to da je u rujnu 1979. izlagao u prizemnim prostorijama Konzervatorskog ureda (palača Grisogono-Vovo). Još više iznenađuje sličnost između njega i Zvonimira Brkana. Oba su bili bankovni činovnici i veliki fotografi. Oba su inicirali održavanje međunarodnih izložaba fotografije. Möder 1956. u Pescari, Brkan 1957. u Zadru.
Također su oba sudjelovali na brojnim nacionalnim i međunarodnim salonima fotografije i ondje pobirali prestižne nagrade. Möder je, primjerice, na XXV. fotografskoj izložbi u Moskvi, 1956, među tri tisuće fotografa iz cijelog svijeta osvojio premiju Hruščov, za fotografiju Battesimo in Abruzzo.
Pored toga što je okupio grupu Fotografi-Artisti, Möder je 1956. pristupio skupini Misa koja je kao članica FIAF-a nastavljala tradiciju glasovite Busole i okupljala ondašnje najistaknutije talijanske fotografe umjetničke orijentacije, kao što je primjerice Mario Giacomelli.
Godine 1963. objavio je fotomonografiju Abruzzo, 1975. Abbatia Sancti Clementis, a 1977. Arte Sacra in Abruzzo. Uz to i uz brojne druge kulturalne aktivnosti, 1973. osnovao je Fotodokumentacijski centar Abruzzo (CADOF).
Posthumna retrospektiva priređena mu je u rujnu 2001. u Pescari, a odabrani izložci uvršteni su u izložbe Collettiva di fotografi Abruzzi (San Remo, 2003), La fotografia in Italia 1945 - 1975 (Milano, 2010) i Il Paesaggio Italiano 1950 - 2000 (Pordenone, 2010). Također ove godine, u kolovozu, Njuroška filmska akademija priredila je izložbu pod nazivom Fotografija i neorealizam 1945 - 1965, u koju je među 130 izvornih fotografija uključila i dio Möderovih.
(Rujan, 2010)

 

Na izložbi Talijanski pejzaž u fotografiji, 1950. - 2010, održanoj u Zadru u rujnu 2014, našla se i Möderova fotografija Battisimo in Abruzzo!

 

Kodovi osobnog dijaloga s Kalelargom Dragi fotoljupci, Jurin poziv da otvorim ovu izložbu stavio me na dvostruke muke. Prvo, nisam znao trebam li doći obrijan ili će me ovdje obrijati dok razgledan slike. Drugo, ja sam iz Gutenbergove galaktike, a Jure iz digitalnog svijeta. Za nas starije fotografija je dokaz, sâm surogat zbilje, za vas mlađe – virtualna stvarnost.

Do jučer su ta dva svijeta mogli premostiti jedino veliki umjetnici, kao što su bili braća Brkan. Njihove su fotografije prikazivale jedno, a upućivale na drugo. Danas, međutim, više nema granice između fotografije i umjetnosti. Sada je sve kulturalni fenomen. Sve se prodaje po 12 kuna!

Stoga vas ozbiljno upozoravam: Jure vam želi podvaliti! Na starim, prepoznatljivim zadarskim kartolinama ispisuje kodove osobnog dijaloga s Kalelargom, pa ih onda prodaje po sniženoj cijeni. No, ako to još i možete otkriti, nećete otkriti na koji vas način neprimjetno uvlači u prostore osobne stvaralačke imaginacije, gdje je sve moguće, pa samim tim i prihvatljivo.

Želim vam dobru kob na bespućima Jurine imaginacije!

(Proslov na otvorenju izložbe Jure Miškovića, 23.XII.2009)

 

Nabrijane fotografije Jure Miškovića Nisam siguran da Jure Mišković (Zadar, 1985) slučajno priređuje izložbu fotografija u brijačnici. Prvo je snimio odraze elemenata prepoznatljive zadarske povijesne arhitekture u lokvama na pločnicima, a tada je snimljene fotografije postavio u prostor sa zrcalima, gdje se ponovno višestruko odražavaju i međusobno prelamaju. Očito je računao na dvostruku demontažu uvriježenog povjerenja u autentičnost fotografije, u njezin dokazni potencijal.
Polazeći od toga da je dagerotipija, prvi praktično primjenjivi fotografski postupak, oduševljeno dočekana prije 170 godina kao „zrcalo koje pamti“, Mišković sada upravo zrcalnom slikom, onom u lokvi, a potom i njezinim odrazom na zrcalima brijačnice, dovodi u pitanje samu bit fotografske istine. Pokazuje kako je veza između fotografije i zbilje vjerodostojna isto onoliko koliko i slika u mlaki vode.
Na toj dekonstrukciji temelje se njegovi osobni kodovi kreativnoga dijaloga s elementima zadarskog urbanog identiteta. On pripada generaciji snimatelja koji više ne vjeruju u dokumentarne i formalne umjetničke potencijale fotografije, a time i u dramatičnu i retoričku artificijelnost. Umjesto toga, inzistira na višeznačenjskoj naravi fotografije ili nestabilnosti identiteta fotografske slike.
Koliko je god na ovim slikama lako prepoznati tipične zadarske urbane motive, isto je toliko izazovno prodrijeti u njihovu značenjsku razinu. Podsjećaju na snovid ili polimpsest na kome se vide tragovi prošlosti. Spremne su svakog trenutka promijeniti smisao.
Iako stoje u brijačnici, reklo bi se kako to nisu obrijane već nabrijane fotografije.

 (Zadar, prosinac 2009).

 

Sada mi više nitko ne može reći da nisam Zadranin Oče nadbiskupe, gospodine gradonačelniče, poštovani gosti, dame i gospodo! Žao mi je što gospodin Derossi nije mogao doći na ovu svečanost. On bi sigurno najuvjerljivije prenio zajedničke misli ovogodišnjih zadarskih laureata. U pokušaju da ga zamijenim, nastojat ću, prije svega, ispuniti njegovu izričitu želju - da ne govorim dugo.
Reći ću tek toliko da posebno značenje ovih nagrada vidimo u tome što su neposredno povezane s blagdanom sv. Krševana koji nije samo nebeski zaštitnik grada Zadra već i simbol njegovih najblistavijih povijesnih dosega. On je trajna metafizička zbilja, poetska metafora u kojoj se već 1360 godina sažima identitet samoga duha ovoga grada, njegove vitalnosti i kreativnosti, pa ako hoćete i uznositosti.
U tom smislu, siguran sam da mogu slobodno, u ime svih dobitnika ovogodišnjih zadarskih priznanja izraziti zahvalnost, zadovoljstvo i ponos što smo postali nositelji nagradâ s imenom grada Zadra. Također čvrsto vjerujemo da smo samo manji dio onih koji zaslužuju ovu počast. Da nije tako, Zadar se zacijelo ne bi mogao svrstati među najprosperitetnije hrvatske gradove.
Konačno, za mene osobno ovo je događaj bez presedana. Sada mi više nitko ne može reći da nisam Zadranin.
Još jednom – hvala svima!

(Zahvala na podjeli Nagrade grada Zadra, 24.XI.2009).

 

 

Još jedna od brojnih potvrda kreativne vitalnosti Zadra Hvala! Hvala! Toliko ste me nahvalili da ću na kraju početi sâm sebi govoriti Vi! No, šalu na stranu. Ne želim biti lažno skroman i tajiti kako sam sa zadovoljstvom saslušao vaša laskava priznanja, ali vam želim reći kako sam s istim zadovoljstvom radio na djelu koje se prema definiciji moralo pojaviti u gradu Tomasa Burata, Ćirila Ivekovića, braće Brkan, Jose Špralje i brojnih drugih, ranih i suvremenih majstora fotografije. Bilo je zadovoljstvo uobličiti još jednu od brojnih potvrda kreativne vitalnosti Zadra i dokaza da se korijeni njegova građanskog identiteta tradicijski oslanjaju na kazalište i fotografiju.
Također, Vaše ću pohvale rado podijeliti s dragim ljudima koji su trpjeli moju opsjednutost fotografijom i svesrdno mi pomagali. To se, prije svih, odnosi na ljubazne kolegice i kolege u Znanstvenoj knjižnici, Državnom arhivu, Muzeju Grada Zadra i Galeriji umjetnina. Bez njihove pomoći i bez fundusa o kojima skrbe, ovo djelo sigurno ne bi moglo nastati.
Ništa manju zahvalnost dugujem neumornom Miljenku Domijanu i gospodi iz gradskog poglavarstva, dr. Živku Kolegi i načelniku Radomiru Dunatovu, koji su od prve prepoznali značenje knjige i poduprli njezino objavljivanje.
Još jednom hvala, hvala svima!

(Zahvala na predstavljanju knjige Photographia Iadertina, 20.XI.2009).
 

 

Sefijeva enciklopedija zadarske fotografije Početkom rujna zadarski publicist Abdulah Seferović objavio je kapitalnu knjigu o zadarskoj fotografiji pod nazivom "Photographia Iadertina - od dagerotipije do digitalne slike", u kojoj na impresivnih 400 stranica potanko prikazuje i analizira razvoj fotografije u Zadru od prvog posjeta nepoznatog dagerotipista 1844. pa do izložbe Ivana Jeričevića u ožujku 2009.

Radi se, bez dvojbe, o prvorazrednom izdanju za Zadar, knjizi koja svojim dimenzijama, količinom informacija i preglednošću sadržaja više naliči kakvoj  enciklopediji ili sveučilišnom udžbeniku, nego "povijesti, razvoju i kronologiji zadarske fotografije", kako je skromno vidi sam autor.

(Ivica Nevešćanin, Slobodna Dalmacija, Splt, 22.IX.2009, 28).

 

Fotografija u zadarskom Državnom arhivu Poštovane dame, poštovana gospodo!
Pred nama je izložba na kojoj se vidi kako zadarski Državni arhiv skrbi ne samo za dokumente od neprocjenjive nacionalne i povijesne vrijednosti već i za one čije značenje još nije poznato. Fotografija je nov, suvremen medij. Njezin se dokumentacijski potencijal tek ispituje. Još uvijek se vjeruje kako je sama sobom neporeciv dokaz, nešto kao surogat zbilje. Primjerice, nitko nas ne može uvjeriti da je zadarska Nova riva 1875. izgledala drukčije nego na fotografiji Nikole Androvića.
Na drugoj strani, pak, kada je Arhiv 1987. spasio negative fotografa Ivana Jeričevića nitko nije mogao procijeniti njihovo značenje. Nedavno se, međutim, pokazalo kako je, uz ostalo, u pitanju velebna portretna galerija iz razdoblja najdramatičnijih zadarskih demografskih promjena.
Također, Arhiv - na jednoj strani - posjeduje bogatu, ali slabo poznatu kolekciju fotografija, a na drugoj strani istraživanje prošlosti fotografije praktično je nemoguće bez arhivskih spisa. Tako se, recimo, u povijesti srbijanske fotografije s ponosom isticalo kako je Anna Feldmann bečka fotografkinja koja je šezdesetih godina XIX. stoljeća radila u Beogradu. U zadarskom su Arhivu, pak, otkriveni spisi iz kojih se vidjelo kako je dotična dama bila beogradska pustolovka i priležnica bečkog fotografa Carla Götza. Od cijeloga fotografskog posla znala je samo lijepiti fotografije na kartone!
U svakom slučaju, Zadar je grad velike fotografske tradicije, a zadarskom Državnom arhivu pripada ne samo jedna od ključnih uloga u skrbi za fotografiju uopće već i u istraživanju prošlosti fotografije. Stoga je svaka javna informacija, posebno ovako sistematizirana i prezentirana, događaj od osobita kulturalnoga značenja za Grad.

(Proslov na otvorenju izložbe, 9.VI.2009).

 

Ambiciozna fotografska avantura (Miljenko Domijan: Anima et corpus) Najnovija knjiga (i izložbe) fotografija Miljenka Domijana Anima et corpus (Zagreb, 2008) nosi podnaslov Foto skitnje. Premda se pojam skitnje može tumačiti i kao lutanje bez cilja, u ovom bi slučaju zacijelo trebao označiti putopisni i ležerni karakter djela. Rezultati, međutim, nisu nimalo površni. Autor se, oslobođen strukovnih i znanstvenih stega, ali ne i znanja, upustio u ambicioznu fotografsku avanturu. Putujući svijetom, snimao je isključivo glasovite (i manje glasovite) spomenike umjetničke baštine, što je s vremenom izraslo u zaokruženu autorsku cjelinu.
Znakovito je da je Domijan studirao povijest umjetnosti u Zadru i da se ondje afirmirao kao jedan od istaknutih baštinika konzervatorskoga i fotografskog djela legendarnoga Ćirila Metoda Ivekovića. Domijanova prva izložba fotografije pod naslovom Bukovačka priča (Zadar, 2004.) podjednako je, kao Ivekovićevo monumentalno djelo Dalmatiens Architektur und Plastik (Beč, 1910.), bogata asocijativnim i vizualnim potencijalom i uvjerljiva u očitovanju osobnoga razumijevanja zbilje. No za razliku od ondašnjih preokupacija, njegov najnoviji serijal može biti sve prije negoli strukovni kompendij ili pozitivistički enciklopedijski priručnik. Domijan je putopisac sa stilom. Sličan je putniku na slici sv. Sofije u Istambulu (str. 46), koji se izdvojio iz turističke skupine (kao metafore općega i javnog) i sâm razgleda prostor (kao metafora osobnog). Domijan, također, ne stoji udivljeno ispred velebnih spomenika. Ne snima u maniri „Pogledajte i divite se onome što sam vidio i kako sam snimio“! Vrlo dobro zna kako neće ništa postići opetovanim veličanjem i razmetanjem. Radije ironizira, kao u Saint-Denisu, kada snima tabane skulpture kraljevskog para na grobnici (str. 88). Njegove slike djeluju više kao plod imagina  cije, nego kao putopisni dokumenti. Mnoštvo fotografija križnih svodova i kupola, snimljenih iz donjega rakursa, stvara efekt turbulencije koja se, kao u snovidu, vrtloži u beskonačne visine, kako bi se na koncu pretvorila u ozbiljno pitanje: Koliko se Domijan uopće bavi realnim svijetom umjetničke baštine, a koliko svijetom osobnih uspomena na tu baštinu?

On sâm na kraju knjige izrijekom veli: „Htjedoh zabilježiti sjećanje“! Radi se, očito, o potrazi za putokazima memorije. Za vlastitim slikama. Štoviše, moglo bi se govoriti o osobnom sustavu pamćenja koji se stalno povezuje s novim iskustvima i dopunjuje. Domijan zapravo konstruira svoju osobnu zbilju, ali ne tako što na stvarnost ucrtava kodove vlastite osobnosti. On ne transformira izgled onoga što snima niti mijenja percepciju snimljenoga. On konstruira slike od fragmenata iz sustava memorije, od sjena i tragova. Njegova je imaginacija transparentna.
Njemu se čudo u Pisi nije ukazalo kao turistički stereotip Kosoga tornja na Campo dei Miracoli već kao prolazna pojava tamne sjene koja je prekrila gotovo cijelu donju polovicu slike južnoga pročelja građevine na Camposanto (str. 34). Našao se, dakle, na pravome mjestu i u pravom trenutku da zabilježi kako oznaka identiteta nije trajna već prolazna i promjenjiva pojava. Fenomen sjene također izravno aludira na postupak u Photoshopu koji dovodi u pitanje dokumentarnu pouzdanost fotografije. Nije bitno što se Domijan uopće ne služi digitalizacijom i Photoshopom, bitna je svijest o njihovu postojanju.
Posve je normalno da u takvoj situaciji, kada je autentičnost fotografije kao dokumenta ozbiljno destabilizirana, Branka Hlevnjak već u prvoj rečenici uvodnoga teksta knjige oduševljeno kliče: „Koje li fotografske apstrakcije“. No ispod svake snimke stoji vrlo konkretna oznaka objekta i lokacije koja učitava identitet onoga što je snimljeno. Značenje se stvara kao rezultat igre između vizualnoga i narativnog, a ne izborom formalnih rigidnih (vizualnih) struktura.
U pitanju je vrlo sofisticirana intelektualna zabava na crti destabiliziranog pojma jedinstvenoga i originalnog. Na jednoj strani stoji spoznaja da fotografska umnoživost dokida (benjaminovsku) auru umjetničkog djela, a na drugoj strani poljuljana vjera u realizam i autentičnost dokumentarne fotografije. Sve skupa sažima se u svijest o tome kako knjiga fotografija Miljenka Domijana Anima et corpus ukazuje na postmodernističku tendenciju novoga načina definicije i razumijevanja zbilje.

(Neobjavljeni rukopis, siječanj 2009)

 

Brkan na Tržnici Dame i gospodo, dragi fotoljupci! Kada sam prvi put ugledao ovaj izbor fotografija našega dragoga Tonća Brkana, živo mi je pred očima bljesnula slika njegova uobičajenoga početka radnoga dana. Svako jutro grabio je svojim krupnim koracima iz Varoša na Tržnicu po kruh i mlijeko. Uvijek u pedantno opituranim cipelama i besprijekorno ispeglanim hlačama, svježe obrijan i uredno počešljan. Svaka je dlaka stajala na svome mjestu. Rijetko je pokraj koga prošao bez pozdrava. Svi su ga poznavali i uvažavali. Bio je jedan od stupova građanskoga identiteta Zadra. Usput bi obavezno, posebno na Četiri kantuna, bacio koju jutarnju ćakulu.

Nakon doručka kretao je na posao. U ruci bi nosio samo fotoaparat na kratkom remenu. Nikada na ramenu. I ništa više. Nikakve borše, nikakve druge opreme. Jedino je još u džepu imao jedan ili dva rezervna filma. Kada sam puno godina kasnije (1986) susreo velikoga Marca Ribouda, fotoreportera svjetskoga renomea, jednoga od najuglednijih članova glasovite agencije Magnum, odmah mi je u oči palo da u rukama drži samo leicu. Ništa više.

Ova izložba, koliko god skromna, rječito podsjeća kako bi najljepši znak zahvalnosti Tonću Brkanu bio da se kulturnoj javnosti što prije omogući slobodan uvid u njegov digitalizirani fotografski arhiv. U tom se arhivu, očito, skriva neprocjenjivo blago vizualnih kodova gradske (i građanske) zadarske memorije.

(Proslov na otvorenju izložbe Ante Brkan - Na tržnici, 19. XII. 2008).

 

Blistav primjer onoga što duh Zadra čini trajno vitalnim Među manje isticanim, ali ne i manje značajnim zaslugama dr. Slavka Perovića, posebno mjesto zauzima njegova uloga u restauraciji umjetničkoga i građanskog identiteta poslijeratnoga Zadra. Sve ukazuje na to da poezija i fotografija nisu bili, kako se to dobronamjerno ističe, samo njegov veliki hobi. Bila je to spontana manifestacija nemjerivo velikoga kreativnog potencijala.
Doktor Perović pripadao je nevelikoj skupini entuzijasta koji su početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, u nadrealističnom ozračju ruševina i posvemašnje zadarske pustoši, čvrsto vjerovali u obnovu negdašnjega gradskog sjaja. Obično su se okupljali u Varošu, u fotografskom atelijeru Ante Brkana.
Dok je na jednoj strani neumorno obavljao plemenitu liječničku dužnost, dr. Perović je na drugoj strani, već 1958, na međunarodnoj izložbi Čovjek i more, uspio osvojiti brončanu kolajnu i slične nagrade na klupskim izložbama u Zadru, Splitu i Varaždinu. Samo šest godina kasnije, u Zagrebu je prepoznat kao jedan od snimatelja koji su, kako je pisao Vladimir Maleković, „odavno svojim kamerama i invencijom osvojili one pozicije gdje obično fotografsko bilježenje zamjenjuje traženje individualnoga izraza“.
Kasnije će ga dr. Antun Travirka ubrojiti među prve istaknute predstavnike tzv. Zadarske škole fotografije. Treba, međutim, dodati kako dr. Perović nije bio slijepi sljedbenik formalizma te škole već autor izrazito intimističkoga senzibiliteta. Godine 1999. uvršten je u jubilarnu selekciju Hrvatskoga fotosaveza. Time se, ocijenjeno je u dnevnome tisku, svrstao među „deset zadarskih fotografa koji su obilježili hrvatsku umjetničku fotografiju 20. stoljeća“. U sjeni takvih uspjeha ostao je nezapaženim njegov angažman oko međunarodnoga salona Čovjek i more, kojemu je pomogao da postane jedna od vidljivih oznaka zadarskoga kulturnoga identiteta. Bio je najpostojaniji član priređivačkoga odbora, sve od 1963. do 1986.
Njegove su fotografije, pak, plod vlastite intuicije i senzibiliteta, psihološke pronicavosti i likovne kultiviranosti. Redovno su obogaćene dubljim metaforičnim implikacijama. Vitalnost im počiva u emotivnoj snazi i cjelovitu dojmu one iste metafore koju je podjednako uspješno primjenjivao u poeziji, kako je to vrlo potanko i nadahnuto elaborirao Joja Ricov (...)
Njegovo cjelovito djelo ostaje živjeti ne samo kao dio suvremene zadarske povijesti već i kao blistav primjer onoga što duh Zadra čini trajno vitalnim.

 (Komemoracija, 8.IX.2008).

 

U zadarskoj vremenskoj kapsuli Poštovani uzvanici, dame i gospodo, dragi fotoljupci! Lijepo je to kada na izložbi ne treba predstavljati autora. Josu Špralju svi dobro znamo. Ne samo kao Zadranina već podjednako kao autentičnoga zadarskog umjetnika. Već pola stoljeća učestalo potvrđuje koliko njegov kreativni potencijal pripada zadarskoj stvaralačkoj energiji. Kada smo pomislili da je rekao sve, ili  gotovo sve što ima reći, ponovno nam priređuje iznenađenje. Tek sada otkriva kako je umjetničku avanturu započeo fotografskim dijalogom s najdubljim slojevima zadarskoga urbanog identiteta. Slike na ovoj izložbi radio je prema strogim pravilima arheološke struke i znanosti, ali je njegov stvaralački senzibilitet svakoj od njih spontano dodao veće ili manje značenjsko i metaforično bogatstvo.
Sada su to putokazi koji u ovom velebnom prostoru, u ovoj zadarskoj vremenskoj kapsuli upućuju na davne dane u kojima se potpuno uništeni Zadar tek počeo podizati iz ratne pustoši i mrtvila, kada je počeo pokazivati prve naznake novoga stvaralačkog potencijala. Fotografije, dakako, ne mogu obnoviti prošlost (makar bile i Špraljine), ali mogu pobuditi sjećanja i ukazati na izvorne kodove gradskoga (i građanskoga) kulturalnog identiteta, u Gradu koji je 1953. godine brojio tek 16 tisuća stanovnika! Ponavljam, 16 tisuća!
Kontekst je danas, naravno, drukčiji. I društveni, i fotografski. Fotografije poprimaju jedno značenje u arhivu, a drugo u izložbenom prostoru. Ono što je prije 50 godina snimljeno kao događaj, sada pokreće novi događaj. Jer, fotografija nije zbilja. Ona je slika koja zbilju, a s njom i snimateljevu imaginaciju, transformira u novi univerzum. Otuda na Špraljinim fotografijama dvostruki identitet - slika i njezino značenje. Stoga, ne dajte da vas slika zavara. Ako u njoj tražite formalne umjetničke odlike, činite to na osobnu odgovornost. Vitalnost ovih fotografija pomaknuta je iz umjetničke superstrukture u semantičku slojevitost. Njihov uprizoreni, režirani karakter bliži je današnjoj postmodernoj simulacijskoj praksi nego modernizmu Špraljina vremena.
Uzgred, raduje me što vas upravo večeras mogu podsjetiti na vrijedan događaj iz fotografske kronike. Prije točno 60 godina, 1948, Zadar je bio sposoban, uz braću Brkan uputiti u život još dva fotografska mušketira. U atelijeru majstora Ratka Novaka fotografske su ispite položili Joso Špralja i Vjeko Surać. Još su uvijek aktivni i odlučno namjeravaju takvima ostati. Ne znam kada će nam Špralja prirediti novo iznenađenje, ali sam siguran da hoće.
U to ime – srdačne čestitke njemu i njegovim dragim curama, Angiolini i Eleni.

(Proslov na otvorenju izložbe, 3.IX.2008)

Fotografije su kao vino Ako se kome, kada bude razgledao fotografije dr. Slavka Perovića učini da je otvorio bocu dobroga staroga vina, bit će na tragu prave prispodobe. Fotografije su kao vino. Što su starije, to su bolje. Nevolja je međutim u tome što ne može svaka fotografija dugo trajati. Kao što loše vino brzo ode na kvasinu, tako i loša fotografija još brže postaje bezvrijednom. Samo dobre fotografije, kao i dobro vino, s vremenom postaju još bolje. 
Fotografije dr. Perovića prolaze osobito tešku provjeru nemilosrdne vremenske kušnje. Nastajale su u doba kada se čvrsto vjerovalo u doslovnost fotografske slike, kada je njezin sadržaj bio sâm surogat zbilje. U takvoj je situaciji snimatelj morao uložiti dodatni kreativni napor kako bi oduhovio sadržaj. Još 1964. Vladimir je Maleković uočio da se dr. Perović izdvaja u skupinu snimatelja koji su „odavno svojim kamerama i invencijom osvojili one pozicije gdje obično fotografsko bilježenje zamjenjuje traženje individualnoga izraza“.
Danas, pak, posvemašnja digitalizacija dokida globalnu zabludu o istinitosti fotografije. Virtualni prostor kompjutorske slike radikalno se razlikuje od mimetičkih kapaciteta tradicionalne fotografije. Sada fotografska zbilja dr. Perovića mora pokazati, i pokazuje, da je samo nominalna i da se iza nje skrivaju kodovi nepreglednih prostora imaginacije. One su plod autorove vlastite intuicije i senzibiliteta, psihološke pronicavosti i likovne kultiviranosti. Kao što je pjesnička riječ začeta u samoj sebi, tako i fotografija dr. Perovića sadrži u sebi sva svoja značenja. Jedno predočuju, a na drugo upućuju. Moć tih fotografija počiva na emotivnoj snazi i cjelovitu dojmu one iste metafore koju autor podjednako uspješno primjenjuje u poeziji.
Zanimljivo je da je metaforični način ekspresije bio upravo u drugoj polovici pedesetih i u šezdesetim godinama prošloga stoljeća iznenađujuće raširen među umjetnicima malenoga i izoliranog Zadra. Istaknuti zadarski majstori fotografije i veliki prijatelji dr. Perovića, braća Ante i Zvonimir Brkan dosegnuli su u to doba najvišu međunarodnu reputaciju, zahvaljujući ponajprije efikasnoj metaforičnoj vizualizaciji zbilje.
Ante Stamać, akademik i pjesnik, također je tada, 1962. godine tiskao prvu knjigu pjesama, a 1977. obranio doktorsku tezu o teoriji metafore! Godine 1961. Branko Stojaković i Zvonka Festini počeli su uvoditi metaforu u kreativni postupak zadarskih lutkara, što će im omogućiti da dosegnu neslućene stvaralačke domete.
Možda upravo poraba metafore, kao vrlo složenoga stvaralačkoga postupka, može objasniti kako je relativno malen broj intelektualaca i umjetnika mogao nevjerojatno brzo obnoviti duhovni život u potpuno uništenu gradu. Svi su oni, od prof. Šime Dunatova, maestra Nikole Jerolimova i inž. Josipa Budaka, preko dr. Mate Suića, dr. Ive Petriciolija i dr. Vjekoslava Maštrovića, pa do braće Brkan i dr. Slavka Perovića, posjedovali iznimno veliku radnu energiju, ali, što je posebno značajno, ništa manje kreativne potencijale.
I još nešto – ljubav! Ova knjiga dr. Perovića otkriva tu veliku i snažnu ljubav. Ne može se previdjeti da su njegove pjesme i fotografije posvećene kaljskim ribarima i, kako veli, uspomeni na „milo mjesto“ njegove majke. U njima su pohranjene emocije najranijega djetinjstva. One su te koje su mu omogućile da kao ugledni hrvatski sveučilišni profesor i znanstvenik, koji se služi diskurzivnim jezikom, doživi svijet onako kako ga doživljavaju umjetnici – začuđenim očima djeteta.
Poželjeti je da svojoj bogatoj referencijalnoj bibliografiji pridoda još koju ovakvu pjesničku knjigu.
Čestitam!

(Proslov na promociji knjige i otvorenju izložbe u Kalima, 14.VII.2008)

 

Četnici su prvi tražili bombardiranje Zadra (Marica Karakaš Obradov, Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 2008) Beskonačan prijepor oko toga jesu li partizani (Hrvati) ili Talijani tražili od saveznika da razore Zadar, konačno je postao deplasiranim. Rezultati istraživanja iz 2005. godine pokazuju kako su najranije i najpreciznije popise zračnih ciljeva saveznicima upućivali četnici Draže Mihailovića. Njihovi zahtjevi potječu još iz 1942. i 1943. godine. Na popisima se mogu naći Metković, Omiš, Šibenik, Zadar, Zagreb i brojni drugi hrvatski gradovi. (XII. 2008).

(opširnije)

 

 Je li to bio san ili java? Hvala. Hvala svima. Hvala Gallu na lijepim  riječima, hvala Feđi Klariću na inicijativi, Ostojiću na trudu, hvala Vama fotoljupcima na ovako velikome zanimanju.  Pomalo sam zbunjen. Nisam naviknuo stajati s ove strane, a još manje govoriti. Naučio sam slušati i pisati. Eventualno fotografirati.
Kada sam danas ušao u ovaj lijepi prostor ostao sam zatečen. Našao sam se među facama, događajima i ambijentima iz davnih dana. Dosad sam ih gledao u zbilji, na negativima, u laboratoriju, na novinskim stranicama, ali još ih nikada nisam vidio ovako okupljene na jednom mjestu. Imam dojam kao da sam im ostao nešto dužan, da su svi došli naplatiti obveznice.
Dugo sam ih gledao i zaključio da je to posljedica promjene fotografskoga senzibiliteta. Zlatko Gall ima pravo kada veli da se ovdje radi o prošlom svršenom vremenu. Sve je ovo snimljeno kada se čvrsto vjerovalo da je fotografija dokument, dokaz, sam surogat zbilje. Ništa nije pomoglo što sam od dragoga šjor Tonća Brkana vrlo rano naučio da zbilja i fotografija nisu ista stvar. Duhovno sam ostao impresioniran snimateljima agencije Magnum, kao što su to – uostalom – bili Danilo Kabić, Pempek Jović ili naš vječni momak Andro Damjanić.
Photoshop je to na koncu sve okrenuo naglavce. Od njegove pojave naovamo prevladao je novi fotografski svjetonazor. Nikada prije nije bila povučena tako oštra crta među dvama razdobljima. Čini mi se kao da smo mi koji smo snimali prije digitalne tehnologije sanjali na javi, a sada kada su digitali konačno obrisali granicu među snom i javom trebalo bi prosuditi je li to što smo snimili bio san ili je bila java.
Još jednom, hvala svima!
(Zahvala na otvorenju izložbe u Splitu, 9.III.2008).

| 1 | 2 |

 

ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012.