Ars memoriae

Gradska vrata

 

Na granici između imaginacije i jave Zlato i srebro Zadra, legendarna izložba sakralne umjetnosti, priređena 21. listopada 1951. u atriju ondašnjeg JAZU-a u Zagrebu, potvrdila je, metaforički i doslovno, kako su nebeski zaštitnici grada i sjaj njihovih pozlaćenih moćnika trgnuli Zadar iz poslijeratnog mrtvila i vratili mu samosvijest.

To je to - Grad zlata i srebra, ali i nasilno pokidanih korijena povijesne memorije koja traži nešto drukčiji način osvrtanja za davnim danima, nego u drugim hrvatskim gradovima

U Zadru bi, na primjer, svaki vremeplov Od kampanela do kampanela odveo izravno do Sabalicheve zbirke pjesama La Campane Zaratine; svaka imaginativna šetnja Kalama, skalama i butama svela bi se na jednu, jedinu i neponovljivu Kalelargu, ulicu stariju od grada, a svaka priča Od kantuna do kantuna završila bi na Četiri kantuna, mitskom raskrižju usred Poluotoka. Za druge kale i kantune Zadrani jednostavno ne haju.

Za njih učiniti đir nije isto što i obična šetnja gradom, krug ili obilazak. Utvrđeno je, naime, da mladi u Zadru đir shvaćaju kao način društvenog života. U đir idu kako bi koga vidjeli ili bili viđeni. Za razliku od njih, starijima je đir i duhovna i fizička rekreacija Điraju kako bi protegnuli noge, a pritom dobro paze hoće li koga sresti, baciti ćakulu ili popiti kavu (točnije, macchiato).

Žele nesistematično i ležerno tragati za nečim što će sami otkriti, za onim što je na granici između imaginacije i jave, što je bliže poeziji nego zbilji. Za njih je doživljaj autentičan onoliko koliko je osoban. On je zadnja crta obrane od marketinga i brenda, virtualizacije zbilje i medijskog posredovanja doživljaja.

Dakako, takav način prekapanja po kolektivnoj gradskoj memoriji nije sustavan. Umjesto pribranosti i raščlambe predodžaba (imagologije), cijeli ritual više sliči prelistavanju laičkoga brevijara, lutanju bezgraničnim prostorima sjećanja i imaginacije, dijalogu s onima kojih više nema, a ipak postoje. Pri tomu se ne bi moglo govoriti o bijegu u pasatizam ili o sentimentalnom uzdisanju za dobrim starim vremenima. Reklo bi se prije kako je u pitanju ars memoriae (umijeće prisjećanja), patetika osvrtanja za davnim danima, prizivanje duhova, neka vrsta magije.

I prije grada – grad Zadar se ubraja među one rijetke gradove koji se putnicima dugo i često javljaju u snu. Kao na svim slikama iz snovida, tako se i na slikama Zadra može lakše osjetiti duh grada nego što se može spoznati zbilja. Otuda je i njegov najraniji sačuvani grafički prikaz, kasnogotički obojeni crtež perom, u Grünembergovu putopisu iz 1486, puno bliži poetskoj viziji negoli preciznu prikazu zbilje. Istina, prof. Ivo Petricioli (1925 – 2009) potankom je analizom dešifrirao sve povijesne građevine i forme srednjovjekovnih obrambenih bedema, ali dojam cjeline nije mogao izmijeniti. Takvi gradovi, kao što je Grünembergov Zadar, mogu se samo sanjati.

Njegov neodoljiv mediteranski šarm izrasta iz urbanoga karaktera koji seže do najdubljih povijesnih slojeva. I prije grada bio je grad. Trajno je funkcionirao kao središte širokoga područja – od Liburna, Rimljana, Bizanta i samostalne gradske komune, preko Venecije, Napoleonove Ilirije i Austrijskog carstva, sve do Republike Hrvatske.

Na pitanje od kada postoji, duhovito je odgovorio bizantski car Konstantin Porfirogenet. Pradavne 950. godine domislio se kako ime Zadra (grčki Diadora) potječe od latinskih riječi iam erat (već bijaše), što bi trebalo uputiti na zaključak da je postojao prije Rima! Stalno branjen i osvajan, otiman i vraćan, rušen i podizan, nikada nije ostao bez stvaralačke energije. Ljubomorno i uznosito čuva svoju povijesnu tajnu i misterij duha što se može vrlo lijepo naslutiti u discipliniranu ustroju ortogonalnog sustava gradskih ulica iz rimske epohe, u silnoj tektonskoj snazi romaničkih građevina ili u humanističkoj maštovitosti trecentističke škrinje sv. Šimuna, njegova nebeskoga zaštitnika.

U najstarijim europskim itinerarima Položaj Zadra – antičkoga Iadera ili Iadere – zacijelo nije bez razloga ucrtan na najranijim zemljovidima kao što je primjerice Tabula Peutingeriana, srednjovjekovna kopija rimske karte iz III. stoljeća. Preko Zadra put je vodio Grke i Bizant prema sjevernom Jadranu, a nakon toga bar jedno tisućljeće Europu na Levant. Za Enrica Dandola Zadar je bio prvi korak prema osvajanju Carigrada 1204. godine, što će omogućiti Veneciji da postane velika sila (Pederin, 2005:325)

Grad iznimno značajnoga geostrateškog položaja smjestio se ondje gdje se tisuću otoka istočne jadranske obale najviše usitnilo i gdje se tri zatvorena mora tiskaju jedno pokraj drugoga: Virsko, Novigradsko i Karinsko. Ispred njega tri su biserne niske otoka i otočića, iza njega blago valovita mediteranska polja Ravnih kotara, a u daljini visovi mitske planine Velebita. Okružuje ga pet nacionalnih parkova – Paklenica, Plitvice, Kornati, Krka i Velebit – i tri parka prirode – Telašćica, Sjeverni Velebit i Vransko jezero.

Njegovo se ime može naći u najstarijim europskim turističkim vodičima. Opisuju ga svi itinerari srednjovjekovnoga hodočasničkoga puta od Venecije, preko Zadra i Krete, Rodosa i Cipra, do Palestine. Danas je pak redovita postaja velikih brodova na kružnim  putovanjima Sredozemljem, a ključni položaj na starim kartama jadranskih pomorskih putova zamijenio je oznakom središta nautičkoga raja.

Mit i zbilja Kao u većini mediteranskih gradova, tako je i u Zadru teško razlučiti mit od zbilje. Legende vele da su Feničani ovuda plovili prema jantarnome putu, a Jason sa svojim Argonautima tragao za zlatnim runom. Pjesnik Juraj Baraković, pak, drži da je Neptun podignuo Zadar na dar sinu Slovanu, kojega je dobio s morskom vilom Plankitom iz Nina. Nasuprot tomu, povijest bilježi kako je bio središte jadranskih talasokrata Liburna. Tradicija nikada nije prekinuta. I danas je u Zadru sjedište Tankerske plovidbe, najsnažnije hrvatske brodarske kompanije, koja na zadarskim otocima još ima neiscrpno vrelo vrsnih pomoraca.
S tih su se otoka u antičko doba otpremala barila probranih vrsta marinirane bijele ribe u vječni grad Rim, a u mletačka vremena krijumčarile slane srdele u Papsku državu Ankonu. Ondje gdje su nekoć bili rimski vivariji, sada se uzgajaju tune za izvoz u Japan! U gradu, u bivšim srednjovjekovnim crkvama posluju banke, postavljaju se izložbe, priređuju koncerti ili poslužuju kave. Mijenja se sadržaj, ali ne i orijentacija. Kroz antički raster ulica pulsira suvremeni život, na svakom koraku progovara mit ili povijest, neprekidno traje mediteransko ulično kazalište.

Crtež prema akvarelu Konrada von Grünemberga iz 1486.

Ulaz u vremensku kapsulu Središte Zadra, njegov identitet i urbani duh neodvojivo su vezani za Poluotok koji se svagda otimao kopnu, ali i vezivao uza nj. Među njima su se trajno gradili i zatrpavali obrambeni kanali, podizali i rušili bedemi, spuštali i dizali pokretni mostovi. Stoga je u zadarsku vremensku kapsulu najbolje ući ondje gdje su se milenijima rješavale povijesne dileme. Treba poći na Trg Petra Zoranića, pa pokraj Kapetanove kule skrenuti u Prolaz cara Augusta, koji imenom i sadržajem podsjeća na urbane početke Zadra.

Ime upućuje na činjenicu da je sâm božanski car August, 25. – 27. godine prije Krista, promaknuo Iader u jadransku koloniju rimskih građana. Od sadržaja, pak, ondje se, s istočne strane uzdiže dobro očuvan srednjovjekovni obrambeni gradski bedem, na suprotnoj su strani ostaci starijega, ranosrednjovjekovnog zida, a zapadnije od njega, u prizemlju suvremenih zgrada rekonstruirana su polukružna, tzv. Srednja vrata antičke fortifikacije.

U nimalo atraktivnim, čak neuglednim i skromnim ostacima zida iz ranoga srednjeg vijeka jedva se primjećuje malen, posve zapušten i zazidan prolaz. Kada bi se moglo proći kroza nj, trebalo bi se dobro prignuti. To, upravo su to najstarija, izvorna, dokraja sačuvana vrata grada Zadra. Nisu glavna već pomoćna, ali jedina koja još  imaju sve tri dimenzije.

Izvan bedema je profani prostor Na Trgu Petra Zoranića, pak, sačuvani su prizemni ostaci monumentalnih antičkih vrata, a ispred njih isti takvi ostaci srednjovjekovnih vrata i jedna kula. Druga takva kula, na suprotnoj, sjevernoj strani ulaza, uništena je. Dalje, prema istoku i jugu uzdižu se zidine mlađih, baroknih utvrda.

Svi su bedemi odvajali grad od kopna, a glavna gradska vrata, i ona u antici, i ona u srednjem vijeku, stajala su točno u osi središnje gradske ulice, današnje Kalelarge, koja se još uvijek  proteže cijelom dužinom Poluotoka (decumanus maximus). No u oba su razdoblja postojala i pomoćna vrata, točno u osi ulice što povezuje Fošu i današnju Poljanu pape Ivana Pavla II. S vanjske strane gradskih vrata počinjali su prilazni putovi. Jedan od glavnih vrata uz uvalu Jazine prema Polačišću (raskrižje Relja), a drugi od pomoćnih vrata uz more.  

Bedemi su nekoć bili neotuđiv atribut pravog grada. Nisu imali samo obrambenu vrijednost već i posebno moralno značenje. Bili su pomerium – mjesto gdje prestaje zaštita (Suić, 1976:538). Izvan bedema bio je „profani prostor kojim se kreće zemljoradnik, nomad, barbar, vojnik, ukratko – stranac. On ne može unutra jer bi poremetio organski red što vlada duhom i prostorom grada. O tome redu, kome su roditelj autonomija i gradska samouprava, ovisi prosperitet i sloboda. Nad njom bdiju svi: građani, straže bedemi i – Nebo“! (Skračić, 1995:47).

U gradu antičkog svijeta, pak, bedemi posjeduju ne samo funkcionalnu vrijednost kao bitni elementi gradske sigurnosti od vanjske opasnosti, već isto tako i svoju urbanističko-estetsku komponentu (Suić, 1976:533). Rekonstrukcija zadarskih antičkih vrata to vrlo lijepo ilustrira. Građena u obliku trijumfalnog luka, pružala su impresivan izgled.

Jadra ad cedem I u srednjem vijeku, točnije 11. studenog 1202. godine Zadar je bio „grad zatvoren visokim zidovima i tornjevima“, kako je zapisao izvjestitelj o putu francuskih vitezova u IV. križarski rat. Procijenio je: „Kako bi se mogao osvojiti silom takav grad, ako ga sâm Bog ne bi osvojio“? Mletački dužd, pak, držao je kako je to „jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu“.

U svakom slučaju, silna križarska i mletačka armada morala je punih pet dana držati grad pod opsadom. Kada su konačno provalili u grad, opljačkali su ga i počinili strahovit pokolj: „U gradu nije ostalo toliko zdravih da uzmognu sahraniti poginule. Nepokopani leševi ležali su po kućama i crkvama, a jadni građani nisu znali čega da se prije prihvate, pogreba ili obrane grada“. Osvajači su u gradu prezimili, a onda ga spalili i porušili obrambene bedeme.

Bilo je to zacijelo jedno od najtragičnijih zadarskih povijesnih iskustava. Ondašnja je Europa bila konsternirana. Kao što danas Vijeće sigurnosti ili Europska unija u takvim situacijama izražavaju ozbiljnu zabrinutost, tako je i onda papa nemoćno prijetio izopćenjem.

Lokalni komentatori, kao što je splitski kroničar Toma Arhiđakon, tipičan predstavnik srednjovjekovnog municipalizma, nastojali su dokazati kako su Zadrani sami skrivili takav postupak: Toliko su se uzoholili da nisu nikoga smatrali sebi ravnima. A što je najgore, prezreli su kršćanstvo i zarazili se herezom; svi otmjeniji i bolji građani primali su i zaštićivali heretike.

Deset godina kasnije u bazilici sv. Ivana Evangeliste u Ravenni podignut je podni mozaik sa shematskim prikazom ulaska križara u Zadar i natpisom IADRA AD CEDEM (Zadar je uništen). U XVI. stoljeću, pak, u Dvorani velikog vijeća u Duždevoj palači slikar Andrea Vicentino (oko 1538 – 1617) oslikao je monumentalan prikaz toga „herojskog događaja“.

Na ostacima srednjovjekovnih vrata Prema onome što se još može vidjeti na ostacima zadarskih srednjovjekovnih vrata i onome što se da iščitati na Paganovu drvorezu iz 1570, onaj tko je poželio nezvan ući u grad morao je dobro razmisliti u kakvu se avanturu upušta.

Ispred dvostrukih vrata pružao se dubok obrambeni jarak, preko njega je vodio pomični most, a na drugoj strani stajala je pomoćna utvrda, zvana revelin. Takav visok stupanj obrane zamislio je sâm mletački senat, kada je u svibnja 1421. zapovjedio da se gradska vrata moraju tako utvrditi „da se izlaziti i ulaziti kroz ta vrata može samo preko pokretnih mostova i barbakana“.

Jedna od vrata zacijelo su izgledala kao rešetka, skovana od teških željeznih poluga. Pomicala su se okomito. Na to upućuju tragovi utora na prizemnim ostacima kamenih dovratnika. Druga indicija koja to potvrđuje jest ime titulara crkve, čije su razvaline pronađene nasred današnjeg Trga. Bila je posvećena Svetom Petru de argata, što će reći od čekrka (vitla, kolotura) kojim su se dizala i spuštala vrata ili most.

Zatočenik Kapetanove kule Snažna kula, preostala od srednjovjekovnoga obrambenog sustava, dominira Trgom Petra Zoranića. Jedina koja se visinom natječe sa crkvenim zvonicima. Podignuta je u XIII. stoljeću, a kupola i terasa dograđene su u XVII. stoljeću, kada je postavljeno zvono na kojem su rukom otkucavani sati. U početku se jednostavno zvala Velika kula, u XV. stoljeću Kapetanova kula, u XVII. kula sv. Marcele, a od XVIII. stoljeća puno poetičnije – Kula Bovo d´Antona.

Inspiracija za takav pjesnički naziv došla je iz francuskog junačkog epa koji je od XIII. stoljeća bio vrlo popularan u Italiji, osobito u Veneciji, pod naslovom I Reali di Francia. Otuda se, prijevodom na hrvatski, njegova popularnost proširila i Dalmacijom, odakle je, prema nekim indicijama stigao sve do Rusije. Priča veli kako je kraljević Buovo d’Antona (Beuve d’Antoine) bio zatočen u gradu „Sinella di Schiavonia“. Nije trebalo puno mašte da se Zadar poistovjeti s tim gradom, a kako je prizemlje srednjovjekovne kule 1684. pretvoreno u zatvor, moglo se idealno zamisliti da su nesretnoga kraljevića upravo ondje zatočili.

Kasnije, u općem zatiranju skromnih ostataka zadarske urbane mitologije, kuli je vraćen prozaičan naziv – Kapetanova kula. Šteta, jer je u današnjem svijetu ponovno zavladalo zanimanje za izvedbu komične opere Buovo d’Antona, skladane 1758. prema libretu Carla Goldonija.

Pokušaj da se nazove Babljom kulom čisti je promašaj. Kula Babâ nalazila se u južnom kutu grada. Ništa bolje nije prošla ni zamisao kako bi kameni grb s tri visoke kule, ugrađen s vanjske strane prizemlja, mogao biti stari grb grada Zadra. Godine 1995. utvrđeno je da pripada Jacobu Tiepolu, gradskome knezu od 1277. do 1290, što još pobliže određuje kada je kula građena.

Vincenzo Poiret, Piazza della Colonna, 1840.

Vincenzo Poiret, litografija, 1840.

„Ovdje su kuga, glad i Turci“ Kako se ime Zadra vihorilo „u grimizu krvi i ognja, u dimu požara, uz jauk djece i žena pod ruševinama, kao barjak kroz stoljeća“ (Krleža, 1951) tako su se i gradske zidine sve više pomicale prema istoku i postajala sve jače i kompleksnije. Početkom XVI. stoljeća obrambeni je jarak bio već toliko velik da se razmišljalo kako bi se kroza nj mogao omogućiti prolaz galijama. Prigradsko naselje Varoš (na prostoru današnjeg Perivoja Vladimira Nazora) također je bilo zaštićeno (nešto slabijim) zidinama i kulama. Istočni bedem Varoši, u kojemu je prema popisu iz 1527. godine živjelo 1148 ljudi, stajao je točno ondje gdje je sada Ulica kralja Stjepana Držislava (između Glavne pošte i Bolnice).

No kada je 1499. započeo mletačko-turski rat, kada su Turci počeli ugrožavati Vranu i Novigrad, čak i sâm Zadar, više nije bilo šale. „Ovdje su kuga, glad i Turci“, izvješćivali su sredinom lipnja 1500. gradski rektori dužda u Veneciji. Ipak, trebalo je čekati još punih 28 godina da u grad stigne inženjer Malatesta Baglione i izradi projekt novih bedema, ali ne i bedeme. Tek će novi rat (1537 – 1540) definitivno uvjeriti Serenissimu kako je nužno modernizirati zastarjele i oronule zadarske zidine, a grad pretvoriti u neosvojivu vojnu utvrdu.

Najmoćnija utvrda u mletačkoj Dalmaciji i Albaniji Glavni vojni inženjer Mletačke Republike Michele Sanmicheli upućen je, 5. svibnja 1537, u Zadar sa zadaćom da između grada i Varoši prokopa (novi) kanal od mora do luke, da na obje strane kanala podigne bastione, a među njima sagradi bedem (kortinu). Sanmicheli je međutim na terenu procijenio kako je za efikasnu obranu potrebna i treća, središnja utvrda. Štoviše, odredio je da mora biti najveća i najmoćnija te da treba prvo nju graditi. Nazvali su je Ponton (kasnije Grimani, sada Perivoj kraljice Jelene Madijevke). Južni je bastion postavio uza srednjovjekovnu Citadelu, a na sjeveru je sagradio bastion sv. Marcele (kasnije bastion Moro, sada Poljana Zemaljskog odbora).

Gradnja Pontona, peterokutne utvrde dojmljive veličine, počela je već 1538. godine. Njezin jugoistočni krak prijeteći se oštro zasjekao u prostor, kao pramac ledolomca, dok je za leđima, u sjeni Kapetanove kule ostao dio staroga obrambenog jarka koji je 1574. preuređen u najveću gradsku cisternu s pet bunarskih vijenaca. Čuvala je pitku vodu za slučaj dugotrajnije neprijateljske opsade. Nakon Pontona prvo su građeni bedemi na jednu i drugu stranu, a zatim bočne utvrde Citadela i sv. Marcela. Prokop novoga kanala otegnuo se sve do sredine XVIII. stoljeća.

U skladu s vrhunskom vojnom doktrinom i graditeljskim postignućima onoga vremena, Poluotok je opasan snažnim, širokim i kosim zidinama i isturenim obrambenim bastionima. Radovi su potrajali pedesetak godina, bili su tako zamašni i solidni da još određuju izgled grada. Veliki troškovi i ništa manje žrtve pučanstva pokazali su se opravdanim. Zadar je uoči izbijanja Ciparskog rata (1570 – 1573) jedini u mletačkoj Dalmaciji i Albaniji zasluživao ime utvrde. Štoviše, bio je najnadmoćnija mletačka utvrda na tom području. Moglo ga je uspješno braniti i obraniti tek tisuću i pol vojnika.

More je zapljuskivalo same temelje Kopnenih vrata Nova istočna fortifikacija, posebno utvrda Ponton, presjekla je stare kopnene prilaze gradu i poništila glavni srednjovjekovni ulazni portal. Ponton je također priječio da se nova glavna vrata postave u sredinu između dviju bočnih utvrda, kako se to nekoć radilo, pa je Sanmicheli problem riješio neuobičajeno, ali vrlo logično i efikasno. Glavna Kopnena vrata smjestio je tik uz Ponton, točno ispred staroga pomoćnog ulaza, koji je porušio i dijelom upotrijebio kao građevni materijal.

Nova vrata, dakle, nisu više stajala u osi glavne gradske ulice koja uz Kneževu palaču i Veliki trg vodi do Katedrale i Kaštela već u osi paralelne ulice koja povezuje Fošu i srednjovjekovnu Kampu (Campus S. Luca, kasnije Piazza dell´Erbe, sada Poljana pape Ivana Pavla II), gdje će sve do 1943. biti glavna gradska tržnica. Uz to, grad je ostao bez drugoga, pomoćnog ulaza što ga je čuvao u urbanoj matrici kroz cijelu antiku i srednji vijek.

Podignuta 1543, zadarska Kopnena vrata ambiciozno su djelo koje je odmah ocijenjeno kao raskošno, a kasnije kao najvrjedniji spomenik što ga je Venecija ostavila u Dalmaciji. Štoviše „sudeći po kompoziciji njihova pročelja te kvaliteti klesarske i kiparske obrade, uz tzv. Zlatna vrata Dioklecijanove palače, svakako najljepši gradski portal među naslijeđenim uopće na tlu povijesne Dalmacije, ujedno remek-djelo svoga autora“. 

Cijeli je taj sklop nekoć pružao puno impresivniju sliku nego sada. More je zapljuskivalo same temelje Vrata koja su, uzdignuta visoko iznad razine mora, ulijevala ozbiljan respekt svakome tko je prilazio. A prići se moglo samo dugim mostom preko Foše, na koji su se od Vrata spuštala druga dva pokretna mosta, širi sa središnjeg prolazu i uski sa lijevih bočnih vrata (desna su imala samo dekorativnu funkciju). Nakon prijelaza preko dvaju mostova, fiksnoga i pokretnog, trebalo je još proći kroz ulaznu građevinu, duboku čak 8,4 m. Porušena je u XIX. stoljeću. Zato Vrata danas izgledaju kao kulisa, bez stražnje fasade.

Vrijeme u Foši stoji Itinerari, atlasi, navigacijske karte, sve europske knjige o vještini ratovanja i obrane, tristo su godina predočavali Zadar kao neosvojiv grad-utvrdu, a crtači, litografi, slikari i fotografi nalazili su u Foši posebno atraktivne motive. Među ostalima, milanski ilustrirani časopis Cosmorama Pittorico objavio je 1837. nadorez Kopnenih vrata bez mosta, tako da se dobro vidi koliko je ulaz bio visoko iznad mora. Venecijanac Vincenzo Poiret uključio je na litografiji iz 1840. i most, ali nije dramatizirao težinu pristupa vratima, dok je austrijskom konjaničkom poručniku i crtaču Johanu Högellmüleru (s litografom X. Sandmannom) 1841. upravo most pomogao naglasiti nepristupačnost ulaza. Francuski putopisac i crtač Charles Yriarte, pak, nije bio impresioniran samo visokim položajem vrata već cijelim prilazom. Uvrstio ga je 1874. u svoje djelo Il Giro del Mondo onako kako je izgledao s novim mostom iz 1861.       

Nakon što je 14. prosinca 1868. grad navečer prestao zatvarati Kopnena vrata, slijedilo je 1929. zatrpavanje prokopa među bedemima, a desetak godina kasnije oko Foše je dozidan uzak nogostup. Od tada vrijeme u toj lučici bajkovite ljepote - smještene u dubokoj zavjetrini impozantnih obrambenih zidina - stoji.

Humana seoba Varoši Među najdramatičnije zahvate u podizanju novoga zadarskog obrambenog sustava jamačno ide gradnja utvrde koja brani prilaz Poluotoku s kopnene strane. Cijelo srednjovjekovno predgrađe, poznato po hrvatskom nazivu Varoš, sravnjeno je sa zemljom. Uništeni su svi vrtovi, sve kuće, čak četiri crkve, a pučanstvo (humano) preseljeno u južni dio grada koji se zvao Babe, a od tada Varoš. Iz porušene crkve sv. Mateja u kojoj se štovao kult Bogorodice (Varoške Gospe) prenesena je, 12. studenog 1567, njezina slika u crkvu sv. Stjepana (sada sv. Šimuna). Porušene su također crkve sv. Martina, sv. Križa i S. Maria de Melta (ili de Alta ripa) koja je stajala otprilike ondje gdje je sada srednjoškolska zgrada.

Do 1570. na tom je prostoru podignuta glavna i najveća obrambena utvrda, nazvana Forte (sada Perivoj Vladimira Nazora). Građena je prema zamisli i pod strogim nadzorom mletačkoga kondotijera Sforze Pallavicina. Isprsila se cijelom širinom preko kopnenoga prilaza gradu, pružajući prema jugoistoku krake u obliku divovskih kliješta. Među kracima su ulazna vrata, a na njihovu desnom dovratniku uklesan je lik sedmoglavoga zmaja (hidre). Sve do 1967. pretpostavljalo se kako je to simbol sedam zadarskih pobuna protiv Venecije. Nitko se nije sjetio pogledati drugo pjevanje Vile Slovinke Jurja Barakovića. Ondje je potanko opisana gradnja novih zadarskih utvrda i pojašnjeno kako „hidra, guja sedmoglava“ nije ništa drugo već „bilig“ (grb) Sforze Pallavicina.

Ni novi bedemi, ni novi bastioni još  nisu bili dovoljno jamstvo za sigurnost grada. U doba Kandijskog rata (1645 – 1669), ispred utvrde Forte podignuta je peterokutna utvrda Mezzaluna (Polumjesec) s plitkim jarkom što se spuštao prema Ravnicama, a između Mezzalune i utvrde Forte prokopan je kanal u koji je pušteno more. Jugozapadni rog utvrde Forte produžen je 1674. preko dijela mosta do Kopnenih vrata, kako bi se sagradila još jedna Vrata (Srednja ili Carinska). Ondje gdje su nekoć bdjele vojne i carinske posade sada je restoran za dokone turiste.

Grad u oklopu kornjače U stoljećima dugoj igri ratnog pokera između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, potonja je vrlo mudro igrala na kartu strateškoga značenja Zadra i njegove neosvojivosti. Turci su zaposjeli Obrovac, Novigrad, Nadin, Poličnik, Zemunik, Vranu, čak i Dračevac, 20. srpnja 1645. orobili su Diklo i Bokanjac, ali su se rijetko zalijetali na grad. Ozbiljnije su ga napali samo 4. rujna 1571. Čvrsto su vjerovali u neprobojnost njegovih bedema.  

„Prošao sam mnogo svijeta, ali zaista nisam vidio ovako tvrdog grada“, divio se 1660. turski putopisac Evlija Ćelebija (Evlie Kelebi). Uvjerio se kako je to „grad sazidan od klesanog kamena, koji je kao kremen (…) Svi vanjski bedemi izbočeni su vani kao oklop kornjače. To je zato da im prilikom opsjedanja ne bi mogla nauditi topovska zrna (…) Po bedemima vojnici mletačkog kneza tjeraju jedni druge na konjima kao da se igraju džilita. To znači da su gradski bedemi vrlo prostrani i široki. Vanjske zidine sjaje se kao bijeli biser. Izgleda čak da je more sa sve četiri strane grada duboko, jer se vidi kako se potežu vesla na galijama i kako one odlaze i dolaze. Na kopnu s istočne strane vidi se samo jedna kapija. A i nju su zaklonili drveni mostovi, koji se pred njom nalaze (…)“. Itd, itd.

Umjesto Zadar, Turci su opustošili cijelu terrafermu. Zadarski je providur 1572. javljao u Mletke kako dalmatinski gradovi više „nemaju ništa drugo osim svojih bedema“. To jedino blago Zadar je sveudilj ojačavao i usavršavao. Dvjesto godina kasnije prokopan je i obzidan kanal između utvrdâ Ponton i Forte. U potonjem su izgrađene kazamate i podzemne veze s Mezzalunom, a na južnom rogu još jedna vrata. Stajala su otprilike u visini kuće Wolff (Ulica Kralja Dmitra Zvonimira, 14). Ime su dobila prema ondašnjem mletačkom providuru Nicoli Erizzu II. Dakle, kopneni prilaz gradu vodio je najprije preko malog mosta na prvom kanalu i kroz Vrata Erizzo, zatim uz bedem do Srednjih vrata u Foši, a odatle drugim (i dugim) mostom do pokretnih mostova ispred Kopnenih vrata!

 

Charles Yriarte, Kopnena vrata, 1878.

Tako je prošla vojna slava Nakon demilitarizacije grada i pretvorbe utvrde Ponton (Grimani) u Gradski perivoj, slijedio je identičan postupak i u velebnoj utvrdi Forte. Taj je posao obavio, od 1888. do 1890, carski namjesnik Dragutin Blažeković. Zanimljivo je međutim na koji se način javnosti davalo do znanja da se vojna vlast ne odriče vlasništva nad atraktivnim prostorom od 5,5 hektara. Perivoj je proglašen javnim, ali je sveudilj nosio naziv Vojni perivoj. Uz to, svake godine, obično u proljeće bio je zatvoren jedan dan, navodno zbog održavanja vojne vježbe. Takva je praksa nastavljena i nakon što je preimenovan u Perivoj Blažeković.

No kada je 1896. obznanjeno kako će se na južnom dijelu prostora graditi nova vojarna, postalo je jasno zašto vojska ljubomorno čuva Perivoj. Novine su u povodu dovršetka gradnje, 1898, sa žaljenjem ustvrdile kako je „za osudu što se uopće dozvolilo graditi vojarnu u jednom velikom dijelu parka Blažeković“. Vojska je u novoj zgradi, a time i u dijelu Perivoja ostala sve do sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je konačno vojarnu prepustila školstvu. U toj prigodi zgrada je modernizirana i dograđena.

Medvjed Brundo u Perivoju Vladimira Nazora Perivoj Dragutina Blažekovića inventivno je nakon Drugog svjetskog rata nazvan imenom Vladimira Nazora. Duboke sjene među stablima alepskog bora, cedra i košćele, na jednoj strani, i Nazorovo ime, na drugoj strani, izravno podsjećaju kako je Nazor, lutajući Velebitom, u Zadru stvorio Brundijadu, prvu verziju Medvjeda Brunda koji se, kako je pisao Milan Marjanović, „mogao pojaviti i roditi baš u Zadru, pod Velebitom; u Zadru, plijenu Mlečana“. 

Nazor je inače prve pjesme objavio u zadarskom Narodnom listu još 1892, u Zadru je proveo četiri godine kao vježbenik na gimnazijama s hrvatskim i talijanskim nastavnim jezikom (1899 – 1903), ondje je objavio Slavenske legende (1900) i Živanu (1902), a u povodu obljetnice Marka Marulića napisao, na poticaj intimnog prijatelja Rikarda Katalinića Jeretova, Pjesmu naroda hrvatskog (1902). Bio je to zametak ciklusa o hrvatskim kraljevima. Već iduće godine, pod dojmom političkih trzavica, kada se „tvrdilo, a htjelo se i dokazati, da su Hrvati gotovo bez svoje starije povijesti i bez svojih predaja na moru i kopnu“, u jednom je dahu spjevao 50 soneta što su ujesen objavljeni pod naslovom Knjiga o hrvatskim kraljevima (kasnije Hrvatski kraljevi). 

Nazorov doživljaj Zadra pak jedan je od rječitih primjerâ kontroverznih prosudbi o talijanstvu toga grada. Osobno se žalio Kranjčeviću kako se boji da će u Zadru, gdje se navodno čuje samo mletački, „zakržljati, klonuti, izgubiti se“. Dogodilo se upravo obrnuto. Zadar u kojem su se sukobljavale slavne tradicije hrvatske prošlosti i hrvatske književnosti s najintenzivnijim tuđinskim presezanjima, u kojem su se u doba pjesnikova boravka vodile najžešće borbe za hrvatska prava, upravo je takav Zadar izravno djelovao na izrastanje Nazora u nacionalnog pjesnika (N.Košutić-Brozović 1976:282).

Noćne posude za cara Franju Josipa Kada je 1556. podignut bedem među novim utvrdama Ponton (Perivoj kraljice Jelene) i Moro (Poljana Zemaljskog odbora), prostor na kojem su nekoć stajala glavna antička i srednjovjekovna gradska vrata degradiran je u slijepo crijevo. Sav promet s kopnom skrenut je na nova vrata u Foši. Ipak, prostor oko starih gradskih ulaza nije izgubio svoje značenje. S vremenom je prerastao u trg sa zgradama političke i vojne moći. Ondje su se sve do kraja Prvoga svjetskog rata smjenjivala sjedišta uprave mletačkom, francuskom i austrijskom Dalmacijom!

Proces je počeo puno ranije. Već u XV. stoljeću građanima su ponuđeni gradski zemljišni posjedi u zamjenu za zgrade u današnjoj Medulićevoj ulici. Jedan je vlasnik dao tri kuće za selo i zemlje u Velom ratu na Dugom otoku, dok su druga dva zamijenila kuće za otoke Žut i Lavdaru. To je omogućilo da se, među ostalim, na jugoistočnoj strani današnje Medulićeve ulice podigne palača vojnog zapovjednika (Velikog kapetana). Imala je izrazito skladan trijem s renesansnim lukovima u prizemlju i gotičkim prozorima na katu. Generalno je restauriran 1921. godine, ali je teško stradao u bombardiranju grada u Drugom svjetskom ratu. Obnovljen je samo prizemni dio.

Godine 1607. na jugozapadnoj strani sadašnjeg trga podignuta je palača generalnog providura, koja će se postupno širiti na jug, čak i na zapad (Galerija umjetnina u Medulićevoj ulici i Gradski vodovod u Ulici Špire Brusine). U nju će se smjestiti i francuski generalni providur, dok će Austrija za svoje namjesništvo 1872. dograditi još jedan kat. Prostor je uređen tako raskošno da je mogao ugostiti čak i cara Franju Josipa, kada je 1875. posjetio Zadar i Dalmaciju. Trebalo je samo iz najuglednijih zadarskih kuća prikupiti probrani namještaj, sagove i sanitarnu opremu, prije svega noćne posude.

Kao poseban modni detalj baroknog senzibiliteta, na spoju novoga trga s glavnom uzdužnom ulicom postavljen 1729. stup s rimskog kapitolija. Sastavljen je zapravo od sačuvanih dijelova dvaju stupova. Smisao njegove instalacije na tom mjestu može se razumjeti tek kada se uvidi kako izravno korespondira sa zvonikom Gospe od Zdravlja, podignutim 1705. na suprotnoj strani Poluotoka. Jasno je i glasno upućivao na besprijekoran (geometrijski) sklad u gradu milenijske uljudbe. Sam trg pak dobio je ime Poljana kolona (Piazza della Colonna).

Venecijanski specijaliteti iz zadarskog jelovnika Gostima u Veneciji stoje na raspolaganju brojne informacije o domaćim kulinarskim specijalitetima. Među inima spominju se škampi na buzaru, s napomenom kako je to izvorno dalmatinsko jelo i kako je gastronom Antonio Papadopoli držao da su najukusniji škampi iz Kvarnerskog zaljeva.

Papadopoli je rođen u Zadru 1815. godine. Otac mu je bio mornar koji je došao s otoka Krfa nakon propasti Venecije. Oko 1820. otvorio je kavanu na Poljani kolona. Mladi Antonio prvo je radio kao carinik, a kasnije se proslavio kao veliki talijanski glumac, posebno popularan u ulogama Goldonijevih likova. Zadarski tiskar i nakladnik Giovanni Woditzka objavio je 1886. njegovo omanje djelo Gastronomia sperimentale.

U Zadru su posve zaboravljeni i Antonio i njegova Gastronomia koja se u Italiji još spominje, čak i ponovno izdaje (u digitalnom formatu). Drži se kako je bio profinjen gastronom koji je, osim uspomena na svoje majstorske kazališne interpretacije, ostavio zapanjujuće kulinarsko djelo u kojem su sakupljena i vjerno opisana 24 prokušana recepta. Podijeljena su u dvije kategorije: Aristokratska jela i Demokratska jela. Među njima, istina, nema vidljive razlike. Obje skupine sadrže recepte izrazito ukusnih jela i vrlo primamljivih naziva: Škampi alla kardinale, Lasagne del Papa, Indijsko pirjano meso, Jastog u majonezi, Špageti s vongolama, Juneći rep na grčki, Fritole alla Zemaria itd.

Vjeruje se kako je Papadopoli recepte podijelio u dva poglavlja radi šale, što je bilo tipično za njegovo ponašanje. Živio je toliko nemarno i rasipno da je zadnje godine proveo u posvemašnjoj bijedi. Pomagali su mu jedino kolege iz kazalištâ. Umro je u Veroni 1899.

Provjera političkih stavova pod ženskim suknjama Dobro se zna kako je blistava karijera baruna Jelačića počela u Zadru, gdje je od 1837. do 1841. bio bojnikom 48. pješačke pukovnije i pobočnikom namjesnika Wenzela Wettera grofa Lilienberga, kako bi 1848. i sam postao namjesnikom. Manje je pak poznato da je upravo Josip Jelačić 1837. ustrojio i vodio austrijsku vojnu obavještajnu službu u Bosni. Sve vijesti iz Bosne i o Bosni slijevale su se u zadarsku Namjesničku palaču prije negoli su bile upućene u nadležna bečka ministarstva. Stoga ne čudi da je austrijski prodor na jugoistok počeo preko Dalmacije upravo kada je Josip Jelačić bio namjesnikom i osobom velikoga careva povjerenja (Pederin, 2005).

No Zadar je i prije toga bio važno središte austrijske kontrašpijunaže, u kojem su prikupljane vijesti široko rasprostranjene obavještajne mreže u Carevini i inozemstvu. U Zadru su se sastajali pomorski i kopneni putovi za Italiju, Balkan, Grčku, Jonske otoke i Tursku. Sve su to bila područja najvećeg zanimanja političkih urotnika u XIX. stoljeću. Danas spisi austrijske tajne policije, prikupljeni svojedobno u zadarskoj Namjesničkoj palači, čuvaju nevjerojatnu masu podataka o tajnim društvima i političkoj emigraciji iz Italije, jednoga od istaknutih uporišta revolucionarne konspiracije, zatim iz Španjolske, Grčke, Portugala i Francuske. Stizale su informacije o liberalima čak iz obiju Amerika. Beč je stalno znao sve o tajnim organizacijama, dok one nisu mogle ništa znati o policiji koja je uspjela spriječiti prodor revolucionarnih ideja u Austriju.

Među tajnim obavještajnim spisima nisu rijetke i bizarne pojedinosti. Izvješćujući dalmatinskoga namjesnika Lazara Mamulu o djelatnosti Garibaldijevih emisara u Dalmaciji, zadarski okružni poglavar Frane Zanchi pisao je, 7. studenog 1860, kako garibaldinke u Zadru nose podvezice s tricolorom, što je navelo policiju da političke stavove provjerava pod ženskim suknjama.

Poštanskom kočijom Beč – Zadar Zadar kao glavni grad austrijske krunovine Dalmacije nije nikada imao neko osobito gospodarsko značenje, ali jest strateško. Da nije tako, Austrija zacijelo ne bi 10. veljače 1833. odlučila uspostaviti izravnu poštansku vezu Beča sa Zadrom. Dakako, prvo je trebalo modernizirati cestu, točnije rečeno put od Karlovca preko Ogulina, Malog Alana i Obrovca; isti onaj kojim je prošao car Franjo I. kada je 1818. posjetio Zadar i Dalmaciju.

Radove na dionici preko Velebita nadzirao je inž. Valentino Presani. Samoinicijativno je na Malom Alanu podignuo kapelu sv. Frane. Nalazi se u mjestu Podprag, na visini od 834 metra. Ostala je, zajedno s cestom zaboravljena u velebitskim vrletima. Onuda danas rijetko tko prolazi. Možda još jedino Jurjevići iz Kruševa, kada gone blago na velebitsku ispašu podno Svetog brda. Užurbani putnici na Dalmatini jedva zamijete romantične serpentine točno ponad južnog portala tunela sv. Rok. Bila je to prva i jedina cestovna veza Dalmacije i unutrašnjosti. Onuda je 18. studenog 1833. projezdila prva corriera iz Beča u Zadar. Kretala je jednom tjedno i putovala 14 dana, ako nije bilo problema kao što su hajdučki prepadi ili zimski smetovi. Naredne godine uspostavljena je ista takva veza sa Splitom, do kojega se preko Boraje putovalo tek 20 sati!

Inženjer Presani također je, od 1835. do 1838. sagradio prvi suvremeni zadarski vodovod. Trasa je išla od izvora u Crnom do cisterne Pet bunara, s odvojcima za utvrdu Forte i Kneževu palaču. Slijedila je trasu staroga rimskog akvedukta. U grad je ulazila uza sjeverne bokove utvrdâ Forte i Ponton. Kasnije, 1846. produžena je do Kampe (Poljane Pape Ivana Pavla II).

Bile su to prve naznake pretvorbe lijepe, ali zagušljive barokne utvrde u modernu europsku metropolu. Njezini tijesni šavovi počeli su popuštati u drugoj polovici XIX. stoljeća, kada je vojna vlast (1869) prodala gradu sve utvrde na Poluotoku za 3,5 tisuće forinta.

Modernizacija je počela rušenjem starih mostova i vrata Ima nečega simboličnog u tome što modernizacija Zadra počinje rušenjem starih mostova i vrata, proširenjem luke i gradnjom novih kopnenih prilaza, kako bi se na koncu odbacio i dio obrambenog oklopa. Prvo je, kao uvertira u cijeli proces, 20. srpnja 1861. srušen stari drveni most ispred Kopnenih vrata. Do konca godine napravljen je novi, prema nacrtu natporučnika Josefa Füncka. Teške hrastove grede ležale su na 35 kamenih pilona, bio je širi, tako da je obuhvaćao i bočne prolaze na Vratima, a njegov pokretni dio mogao se podignuti neposredno ispred vrata.

U srpnju 1869. srušena su Srednja vrata (na ulazu u Fošu) i proširena cesta prema Vratima Erizzo (Ulica Kralja Dmitra Zvonimira, 14). Rušenje potonjih Vrata otegnulo se do 1874, kada je popravljen most ispred Kopnenih vrata, a već početkom svibnja 1875, uoči dolaska cara Franje Josipa most je zamijenjen nadsvođenim kanalima, što su se uklapali u širinu moderne ceste. Uz Fošu nije napravljena nova ograda već je postojeća pažljivo skinuta sa starog mosta! Uzgred, zaobljen je i oštri zapadni kut utvrde Forte.

Cijelu kronologiju pedantno su zabilježili zadarski fotografi, vjesnici novoga, građanskog senzibiliteta. Fra Dragutin Parčić snimio je stari most, prije 1861. godine. Izgled novog mosta zabilježen je na dvjema fotografijama Anonimnog fotografa. Početak gradnje fiksnog prilaza Kopnenim vratima snimio je pak Tomaso Burato (Albo della ducale città di Zara), a dovršetak Nikola Andrović (Album svjetlopisni).

„Parvih dana miseca serpnja 1873. imadu započeti teći malopošte putovima između Zadra i Splita“ Gradnjom buduće Ulice kralja Dmitra Zvonimira grad je konačno dobio normalan cestovni pristup, ali tijesne gradske ulice nisu mogle prihvatiti sve veći promet poštanskih kočija koje su od 1873. imale spremište na utvrdi sv. Nikole (Županijski dom). Njihovo je kretanje bilo moguće jedino širokim obrambenim bedemima. Do 1873. uređena je tzv. poštanska cesta. Kočije su ulazile kroz Kopnena vrata, prolazile sadašnjom Medulićevom ulicom i Trgom Petra Zoranića, uspinjale se rampom u Ulici obitelji Stratico na bedem pokraj utvrde Moro (Poljana Zemaljskog odbora) i odatle vozile duž bedema do remize na zapadnom kraju Poluotoka (Rimessa dell´Imperiale Regio Diligenze a Zara).

Iste je godine objavljeno kako „parvih dana dojdućeg miseca serpnja imadu započeti teći malopošte putovima između Zadra i Splita, put Benkovca, Kistanja, Knina, Verlike i Sinja, a između Šibenika, Derniša i Knina, napokon između Zadra, Smilčića i Obrovca, uz priuzderžaj produljenja ovog zadnjeg teka kažnje do Gospića“.   

Dan kada je Zadar prestao biti otokom Početkom XX. stoljeća Kopnena su vrata definitivno postala tijesna i nepraktična za suvremeni promet. Nakon gotovo 360 godina trebalo je urediti novi ulaz u grad, a to je praktično značilo vratiti se opet na Poljanu kolona. Kako je stari antički i srednjovjekovni cestovni prilaz prekrila utvrda Forte, cesta je sada mogla proći samo uz njezin sjeverni bok, točno unuda kuda je 1838. prošao vodovod iz Crnog.

Godine 1907. porušen je bedem među utvrdama Grimani (Perivoj kraljice Jelene) i Moro (Poljana Zemaljskog odbora), a iduće godine izgrađena cesta od gostionice Vukić (istočni dio Zrinsko-Frankopanske ulice) do operativne obale u luci (Obala kralja Tomislava) i Poljane kolona. Od tada se više ništa nije mijenjalo.

Zadar je dakle prestao biti otokom, a Poljana kolona ponovno je, nakon 351 godinu dobila neposrednu vezu s kopnom. Čudnom igrom slučaja, upravo tada, 1908. godine ravnatelj Arheološkog muzeja Josip Bersa otkopao je i konzervirao ostatke dijela antičkih vrata ispred ulaza u Župni ured sv. Šime! Gotovo sto godina kasnije, u arheološkoj kampanji 2006. godine ponovno su na svjetlo dana izišli i ostaci vrata iz XIII. stoljeća, čak i dio pločnika.  

Kada je 1907. počelo rušenje bedema koji je zatvarao istočnu stranu Poljane kolona, novine su najavile: „Od rampe među Hungerovim fotografskim atelijerom i kućom Salghetti spuštat će se do kraja uvale Jazine vrlo prostran trg“. Hungerov je atelijer bio u kući broj 6, istočno od Župnog ureda sv. Šime. Sagradio ga je 1901. građevni poduzetnik Girolamo Mazzoni. Na razglednicama i na fotografiji Biagia Cigliana dobro se vidi ostakljeni krov, kakav su imali rani fotografski atelijeri. Zadranin Eugenio Hunger (1879 – 1965) istaknuti je zadarski fotograf, školovan u glasovitome Grafičkom školskom i eksperimentalnom zavodu u Beču. Ostao je poznat time što je već u siječnju 1910. rabio Lumièrove autochrome dijapozitive u boji.

Aida za 3800 gledatelja U svibnju 1908. godine počela je gradnja Obrtne škole na prostoru što je postao dostupan nakon rušenja bedema među utvrdama Grimani i Moro. Školu je gradu darovao veleposjednik Paško Bakmaz, a izgrađena je prema projektu inž. Eneja Nikolića. Za nj se zna da je 1899. oženio Angelicu Salghetti Drioli i da je 1910. biran za predsjednika zadarskog Odbora društva inženjera i arhitekata Kraljevine Dalmacije.

Škola je dovršena u prosincu 1909, a svečano otvorena mjesec dana kasnije. Pročelja su joj okrenuta na zapad i jugozapad, dok je sjeveroistočna dogradnja nastala 1928. prema izvornim nacrtima, a istočna nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je god velika i glomazna, više funkcionalna nego maštovita ili secesijski nemirna, drži se nedvojbenim primjerom modernizma (Stagličić, 1988:100). 

Uoči Drugoga svjetskog rata, kada su se u svijetu sve učestalije priređivali javni spektakli, Obrtna je škola poslužila kao backstage najvećim opernim priredbama koje su ikada održane u Zadru. Prvo je izvjesni Centro lirico italiano priredio od 10. do 17. srpnja 1936. izvedbe Puccinijeve Turandot i Verdijeva Aide. Na istočnoj strani Obrtne škole podignuta je pozornica od 1100 četvornih metara, tako da je škola poslužila kao prostor za smještaj interpretatora.

U izvedbi je sudjelovalo 80 članova orkestra i 600 izvođača, redovito iz većih talijanskih opernih kuća, ali je dio uvježban i u Zadru. Organizirani su izletnički brodovi iz Splita, Rijeke i Ancone, pa je gledalište od 3800 sjedalica bilo popunjeno svih šest večeri. Identičan spektakl priređen je i od 15. do 24. kolovoza 1939, kada su izvedeni Giordanov Andrea Chenier i Boitov Mefistofele, također s 80 članova orkestra, 500 izvođača i podjednakim zanimanjem publike.

Pokušalo se rabiti i prostrano ali neugledno školsko dvorište. Ondje je, od 1. srpnja do 31. rujna 1960, dramski ansambl zadarskoga Narodnog kazališta priredio ljetnu kazališnu sezonu. Konačno, stotu obljetnicu svojega postojanja, zgrada Obrtne (Industrijske, Tehničke) škole dočekala je oronula i napuštena, ali s izvjesnom sudbinom. Zna se da će u njoj naći smještaj Matematička gimnazija i dio Zadarskog sveučilišta.

Zoranićevo ime na jednom, a spomenik na drugom trgu Trg Petra Zoranića sveudilj čuva energiju iznimnog mjesta u zadarskom povijesnom i urbanom prostoru, a zajedno sa svojim imenom i imenima okolnih ulica, priziva u sjećanje bogatstvo hrvatske kulturne i umjetničke prošlosti. No kako život zna praviti neumjesne šale, tako je i spomenik Petra Zoranića dospio na Trg sv. Krševana, a Trg Petra Zoranića ostao bez njegova spomenika.

Grad Zadar povjerio je 1968. zadarskom ak. kiparu Ratku Petriću izradu spomenika Petru Zoraniću. Iduće godine, prije 2. listopada, kada je spomenik svečano otkriven, omanja skupina, na čelu s autorom i konzervatoricom Ksenijom Radulić, ispitivala je, uz pomoć drvene makete, pogodnosti potencijalnih lokacija. U početku se mislilo da će odgovarati mjesto na zelenoj površini ispod platana na Trgu oslobođenja, kako se onda zvao Trg Petra Zoranića (Poljana Petra Zoranića bila je ondje gdje je sada Poljana Šime Budinića, uz južni bok crkve sv. Šimuna). Prevladalo je međutim mišljenje kako se spomenik bolje ističe ispred čiste fasade zgrade na Trgu sv. Krševana.

Ratko Petrić je, dakako, lik Petra Zoranića morao pronaći u vlastitoj imaginaciji. Ponudio je tri rješenja. Odabrano je ono koje predstavlja mladog muškarca kojemu više pristaje mač nego knjiga. U kavanskim je kuloarima, pak, kružila priča kako je tijelo spomenika izvajano prema staturi dr. Vjekoslava Maštrovića (1813 – 1986), idejnoga začetnika izrade spomenika, a glava prema glavi autora.

„I mi bismo odavud pobigli, ali nas slatkost bašćine uzdarži“ Zoranić je Planine napisao 1536. godine pod dojmom ratnih strahota koje je mogao takoreći gledati sa zadarskih bedema, a Zadrani su, pak, pod dojmom ništa manjih strahota u divljačkoj četničkoj agresiji na njihov grad i hrvatsku samostojnost, 1997. uprizorili te iste Planine kao doličan hommage Zoraniću, Zadru i njegovim nacionalnim iskonima. Nije to bio uobičajeni puki ushit što ga stvara neupitna nacionalna vrijednost Zoranićeva djela kojem svi plješću a rijetko ga tko pozna, već uspješan primjer revitalizacije i provjere njegove kreativne vitalnosti.

U tiskovnim je prikazima zabilježeno kako je redatelj Marin Carić (1957 – 2000) s ansamblom zadarskog Kazališta lutaka napravio ophodnu i ambijentalnu predstavu u kojoj je obuhvaćen cijeli Poluotok, od Trga sv. Frane, preko Foruma, do Perivoja kraljice Jelene, i u kojoj se slavio postanak i razvoj hrvatstva i njegova povijesnog dostojanstva. Grad je, rečeno je dalje, pretvoren u alegorijske predjele mašte, u raskošan i dinamičan panoptikumu s arkadijskim vilama, ekspresivnim mitskim čudovištima iz podzemnog svijeta, sablasnim kolom divovskog promjera i pjesmama sakralnih i domoljubnih motiva (Poj Marula pastira).

Ocjene su varirale od toga kako je u pitanju veličanstven domoljubni obred, dostojan drevnih kazališnih svečanosti koje su okupljale javnost u prostorno hodočašće, do toga kako je Zoranić zadarski Marulić, ishodišno mjesto zavičajnog hrvatskog književnog izričaja. Zaključak je suglasan: „To je predstava koju bi valjalo čuvati, dograđivati i upriličivati za najsvečanije gradske trenutke“.

Na što bi grad sličio da je bio u vlasti Osmanskog carstva, a ne Venecije? Okupiti u neposrednoj blizini Trga Petra Zoranića nazive ulica kao što su Medulićeva, Kašićeva, Straticova, Budinićeva i Vitasovićeva, znači podsjetiti kako je Zadar u njihovo doba bio grad europske uljudbe, kulture i umjetnosti, a ne samo obična žrtva mletačke pohlepe, opustošeni antemuralis Christianitatis i središte područja s nepresušnim izvorom galiota. Jer, veličina zadarske prošlosti nije u tome što je grad trpio pod tuđincima već u tome što je, unatoč svim tuđinskim posezanjima, uspio sačuvati kulturni i nacionalni identitet.

Stereotip o zadarskom sužanjstvu novijeg je datuma. Stvoren je u doba nacionalnog preporoda, kada je tuđinac morao postati metaforom svih nedaća. Nije bilo mjesta za rasprave o tomu na što bi grad sličio da je proveo stotine godina u vlasti Osmanskog carstava, a ne Venecije! Svi su upirali prstom u Zoranića i isticali kako je napisao prvi roman na hrvatskom jeziku, tužio nad rasutom bašćinom i ugroženim hrvatskim narodnim identitetom, a nitko nije postavljao pitanje kako je to mogao izvesti u vrijeme kada su Mlečani Hrvate pogrdno nazivali schiavi (robovi, sluge).

Nikoga nije zanimalo zašto Andriji Meduliću (1500 – 1563), jednom od najvećih svjetskih slikara, nije ništa smetalo da za svoje umjetničko ime uzme pridjevak Schiavone, čovjek iz Skjavonije, zemlje od Jadrana do Drave, dakle Hrvat. Nije imao nikakva zazora od skjavonskog podrijetla. Teta mu je bila Zoranićeva majka Elizabeta (Jela), a otac Šimun Meldola, vojni zapovjednik u obrani Zadra, Nadina i Vrane. On sâm imao je punih 30 godina kada je iz Zadra otišao u Mletke i ondje se svrstao među najistaknutije slikare onoga doba.

Sa Zoranićem podruku ide i Šime Budinić (između 1530 i 1535 – 1600) koji je od pape Grgura XIII. dobio zadaću da prilagodi hrvatske crkvene knjige duhu katoličke obnove. U prijevodu Davidovih psalama prokrijumčario je i posvetu gradu Zadru, a puna dva i pol stoljeća prije Ljudevita Gaja uveo u hrvatsku latinicu slova č i ž!

Bartul Kašić (1575 – 1650), otac je hrvatske gramatike, prvoga cjelovita obrednika i prvoga cjelovita prijevoda Svetog pisma (objavljenoga tek 2000. godine), misionar koji je vjerovao kako se od Turaka može osloboditi uz pomoć knjiga i jezičnih reformi. U Ritualu se odlučio za štokavsku ikavštinu, smatrajući je najraširenijim govorom na prostoru južnoslavenskog misionarskog djelovanja. Uzgred, tek se 2008. godine doznalo za odlučujuće pismo papi Urbanu VIII, kojim je za pohoda ad limina apostolorum 1634. Ivan Tomko Mrnavić (1580 - 1637), koadjutor zagrebački, spriječio tisak Kašićeva prijevoda Novog zavjeta na hrvatski jezik štokavske stilizacije.  

Ivan Dominik Stratico (1742 – 1799) jedan je od najuglednijih intelektualaca u Toskani i hvarsko-brački biskup, njegov stariji brat Šimun (1733 – 1824) profesor na sveučilištima u Padovi i Paviji, a brat Grgur (1736 – 1806) doktorand obaju prava u Padovi i fiskalni pravobranitelj u Zadru. Šime Vitasović (1644 – 1719), zadarski kanonik i voditelj pjevačkog kora u sv. Stošiji, sastavio je Zadarsku pjesmaricu (u rukopisu) s hrvatskim crkvenim pjesmama iz 1685. godine.

Ulica Ilije Smiljanića (1650 – 1654), podsjeća na harambašu koji se proslavio u brojnim bitkama protiv Turaka. Ubili su ga u zasjedi pokraj sela Krupe, gdje je pokopan. Mjesto se i danas zove Smiljanića bunar.

 

Prikaz Zadra u putopisu fra Noe, 1500.


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012.