Ars memoriae

Kalelarga

 

Ulica starija od grada Nekoć Via Magna, Strada Grande, Ruga Magistra, a od mletačkih vremena Calle Larga, ulica koja prolazi južnim rubom Narodnoga trga s punim je pravom stekla epitet mitske zadarske prometnice. Slijedi trag glavne uzdužne rimske ulice (decumanus maximus) koja je povezivala obrambena gradska vrata na sadašnjem Trgu Petra Zoranića s Forumom i Kapitolijem.

No, kako je Zadar i prije statusa rimske kolonije bio snažno liburnsko središte, to je bez dvojbe još onda glavna prometnica tekla hrptom Poluotoka. Postojala je, dakle, prije grada. Stroga rimska urbanizacija samo je potvrdila njezin prirodni položaj, a iduće urbane epohe nisu u tome ništa mijenjale. Barokni je ukus čak posebno naglasio takvo stanje.

Ime Kalalerga (Široka ulica) nije uvijek označavalo isti dio ulice. U XIX. stoljeću bio je to dio od raskrižja s Ulicom Šimuna Kožičića Benje do Narodnog kazališta, u doba Italije produžio se do Narodnog trg, a prema najnovijim nazivima gradskih prometnica proteže se od Narodnog trga do Trga sv. Stošije. Građani pak Kalelargom najčešće nazivaju cijelu prometnicu od crkve sv. Šime do crkve Gospe od Zdravlja.

Također uporno odbijaju bilo koji od službenih naziva Kalelarge, dok gradske vlasti još upornije ne žele prihvatiti naziv Kalelarga. Čudno i nelogično: Kalelarga ne, a Foša da.

Nedolično ponašanje u kazalištu Svećenik i botaničar Josip Host nije 1802. bio oduševljen zadarskom kazališnom publikom: „Kazalište je vrlo neudobno za one koji obično noću spavaju, budući da opera ili komedija ne počinu prije 11 sati uvečer, a završe u dva – tri sata poslije pola noći. I tada tek što pođu večerati, te prije nego što odu leći, zarudi zora. Oni koji redovito žive tim životom, spavaju do 10 – 11 sati, zatim popiju kavu, obuku se i pođu u posjete do dva sata poslije podne. Tada objeduju, a poslije objeda iznova odu spavati do zalaska sunca, kada odlaze u šetnju“.

Francuski pukovnik De la Bergerie, vojni zapovjednik Zadra, pak, upozorio je 1809. policijskog komesara grada na nered u kazalištu: „Primijetio sam do sada potpuni nered u kazalištu, bilo u izboru komada što se prikazuju, bilo u nedoličnom ponašanju većine gledatelja za vrijeme predstave. Žamor, zviždanje i pljesak u trenutku dok glumac govori, najmilija su zabava nekolicine“.

Njemački prirodoslovac Ernst Friedrich Germar posjetio je 1811. zadarsko kazalište i ostao začuđen: „S pozornice se govore vrlo sirove stvari, kao igra riječi, a ljudi svih staleža oduševljeno pljeskaju, što me jako začudilo. Kod nas bi glumca koji bi takve stvari govorio na pozornici, ili samo dio tih stvari, brzo uklonili s pozornice, a ovdje se tako vlada najuglednija družina cijele Ilirije“.

Prve novine na hrvatskom jeziku Kavana sučelice ulazu u Hrvatsko narodno kazalište otvorena je 1906. godine. Prije toga, na tome je mjestu djelovala poznata gradska tiskara i knjižara obitelji Battara. Antonio Luigi Battara (1769 – 1817) zapamćen je po tome što je od 12. srpnja 1806. do 1. travnja 1810. tiskao dvojezični tjednik Kraglski Dalmatin - Il Regio Dalmata, poznat kao prve novine na hrvatskom jeziku.

Za današnje pojmove naklada nije bila baš impresivna. U početku 500, poslije 600 primjeraka. Prodaja, također. U Zadru se prodavalo oko 27 primjeraka, u Šibeniku pet, u Splitu šest, a u Dubrovniku samo jedan primjerak. Nešto kasnije, Battarini sinovi Pietro i Francesco Napoleone tiskali su i izdavali, u suradnji s Antom Kuzmanićem, časopis Zoru dalmatinsku (1844 - 1849). Veliki zaljubljenik u glazbu, Pietro Battara bio je strastveni violinist. Često je svirao u orkestru Staroga kazališta (Teatro Nobile).

U stražnjem dijelu knjižare, pak, redovito su se sastajali ondašnji uglednici, kao što su slikar Franjo Salghetti - Drioli, zadarski gradonačelnik Kuzma Benja Posedarski i njegov splitski kolega Antonio Bajamonti, koji je dolazio u Zadar na zasjedanja Dalmatinskog sabora.

Oba brata Battara umrla su 1873. Tiskara je iduće godine prešla u ruke obitelj Vitaliani-Janković, a početkom XX. stoljeća preseljena u prigradnju kuće Fabrović, zapadno od hotela Bristol (Zagreb) na Novoj obali.

Današnji izgled zgrade u Kalelargi nastao je 1906. godine, kada je posjednik i trgovac Eugen Godnig dao spojiti i modernizirati stare kuće br. 563 i 564. Projekt je izradio inženjer Lorenzo Pividori. U stanove na katu ulazi se iz Ulice braće Vranjanin, 9.

Za razliku od jednostavnoga gornjeg dijela pročelja, prizemlje u kojem je Giovanni Battara otvorio kavanu i slastičarnicu skladno je urešeno kamenim dekorom. Pripada rijetkim ostacima pomodne dekoracije pročeljâ trgovinâ i kavanâ u stilu tzv. portale. Unutrašnjost je preuređena početkom ovoga stoljeća.

Hrvatska knjižarnica Ondje gdje je dugo godina bila prodavaonica tvrtke Varteks, na raskrižju Kalelarge s Ulicom braće Vranjanin, radila je do 1918. godine Hrvatska knjižarnica. Baš se tako zvala – knjižarnica, a ne knjižara. Zarada od njezina poslovanja služila je za pružanje pomoći siromašnim hrvatskim školarcima. Inicijativu je pokrenuo grof Hubert Borelli, a odluku o osnivanju izdavačke tvrtke i knjižare donijela je uprava Hrvatske čitaonice, 30. ožujka 1901. godine.

Hrvatska knjižarnica, 1906.

Hrvatska knjižarnica, 1906.

Već nakon nekoliko mjeseci knjižarnica je otvorena u poslovnome prostoru kuće dr. Zandla na Narodnom trgu, ali je ubrzo preselila u nove prostorije. Prvi ravnatelj bio je Milan Šarić, a zatim ga je trajno zamijenio Vjekoslav Göszl. U administraciji je radio leksikograf Joso (Joe) Matošić  (1890 – 1966), pokretač zadarskoga futurističkog časopisa Zvrk, u kojem je prigodni prilog objavio i sam Marinetti (1876 – 1944). Matošić je kao hrvatski domoljub 1914. interniran u šibenski zatvor. Kasnije je otišao u Beč i Zagrebu. Nikada se više nije vratio u Zadar.

Hrvatska je knjižarnica vrlo brzo postala nakladnikom brojnih hrvatskih književnika, kao što su Vladimir Nazor , Milan Begović, Antun Gustav Matoš  ili Ćiril Iveković. Uz to, odmah se svrstala među istaknute zadarske izdavače razglednica. Do sada je poznato najmanje 97 njezinih razglednica, izdanih od 1902. do 1917. godine.

Djelatnost Hrvatske knjižarnice u Zadru nasilno je prekinuta 1918. godine.

Mitove ne treba provjeravati Na nekom imaginarnom zadarskom gradskom kvizu moglo bi se postaviti vrlo teško nagradno pitanje: Tko je bio Jadre Vuletić i čime je zadužio Zadar da njegovo ime nosi ulica koja usred grada povezuje Kalelargu s Ulicom Madijevaca?

Na austrijskom planu grada, tiskanom prije 1900. godine, ta je malena ulica upisana kao Calle del´Jadre, na svim talijanskim planovima također, a na planu iz 1981. kao Ulica Jadro. Taj je naziv ponovljen i na prvom planu nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.

Na drugoj strani, pak, gradsko povjerenstvo iz 1992. tom je prolazu dalo ime Jadrina ulica. Značenje naziva pojašnjeno je 2001. godine u publikaciji Ulice i trgovi grada Zadra. Ondje stoji kako je ime određeno „po nekom Zadraninu Jadri Vuletiću koji je tu živio početkom XIX. stoljeća“. No na planu grada uz knjigu opet piše Jadro!

Kako bilo da bilo, sada je to konačno Jadrina ulica, kao što je bila i u doba Austrije. Problem je jedino što nitko ne zna tko je bio Jadre. Preostaje povjerovati legendi koja veli kako je u tom prolazu radio neki postolar Jadre Vuletić. Nije zapamćen kao vješt obrtnik već kao vješt svodnik. Mladim je časnicima i državnim činovnicima vrlo spretno pronalazio milosnice za jednu noć. Mitove, dakako, ne treba provjeravati.

Pred filmom kao pred djelom samoga vraga Na slobodnome prostoru između Arheološkog muzeja i zvonika katedrale sv. Stošije smjestila se terasa kavane Forum. Do Drugog svjetskog rata ondje je stajao Grand-Hotel. Svečano ga je otvorio gradonačelnik Nikola Trigari u ožujku 1890. godine. Imao je, pisale su ondašnje novine, „60 soba, bogato opremljenih namještajem i punim komforom, što ga je to moderno doba zahtijevalo“.

Sedam godina kasnije, 30. siječnja 1897. u istim je novinama osvanula vijest da će se u salonu Grand-Hotela prikazati film. To su, objašnjeno je dalje, oživljene fotografske slike koje potvrđuje veliki napredak stoljeća. Pred njima bi se, zaključuje izvjestitelj, križali naši pradjedovi, kao pred djelom samoga vraga.

Udivljenje nije bilo bez razloga. Radilo se o senzacionalnoj novosti. Prošle su tek dvije godine od prve javne filmske projekcije u Parizu. Prikazivali su se kratki filmovi dokumentarnoga, aktualnog ili šaljivog karaktera. Trajali su tek dvije do tri minute. Na Zadar je, kao i na cijelu Europu počela invazija putujućih kina. Filmovi su se prikazivali u svim javnim dvoranama i kavana.

Točno na kraju toga početnoga razdoblja, 1907. godine u Zadru je, na Novoj obali otvoren prvi stalni kino. Film je postao toliko popularan da je lokalni novinski komentator predviđao propast kazališne umjetnosti. Među ostalim je pisao:

„S užasom pomišljam na dan, možda ne tako dalek, kada će sva naša kazališta biti pretvorena u golema kina, a pozornice će biti zatvorene golemim bijelim platnom, na kojemu će se događati najkrvavije i najluđe scene što se mogu zamisliti, dok će miševi plesati kolo od veselja u tami među napuštenim kulisama. Tada će se ići u kino kao što se prije išlo u kazalište, s razlikom što će to koštati puno manje i što nam ženski šeširi neće zakrivati prikazivanje“.

Zvonik napuknuo od snage zvuka vlastitih zvona U Zadru još nitko nije pokušao napisati roman o tajanstvenu zvonaru stolnice sv. Stošije. A mogao je da je znao kako je njezin zvonik napuknuo od snage zvuka vlastitih zvona.

Građen je duže od četiri stoljeća. Baza i prvi kat pripadaju među prva ostvarenja rane renesanse u Zadru. Nastali su između 1452. i 1480. godine. Od tada je trebalo čekati sve do 1887, da bi se poklopili događaji koji će pokrenuti stvar s mrtve točke. Na jednoj strani, bogati Zadranin Paško Bakmaz oporučno je ostavio četiri tisuće forinta za gradnju zvonika. Na drugoj strani, pak, engleski arhitekt Thomas Graham Jackson (1835 – 1924) upravo je tada ponovno posjetio Zadar da bi, kako se to danas veli, promovirao svoje glasovito djelo Dalmatia, the Quarnero and Istria. Prigoda da se od Jacksona naruči projekt dogradnje zvonika nije propuštena.

Istodobno je pokrenuta akcija prikupljanja dragovoljnih priloga. Potaknuti Bakmazovim primjerom, građani su u kratku roku prikupili više od 10 tisuća forinta. Na njihov se entuzijazam ni država nije mogla oglušiti. Trebalo je međutim čekati pune tri godine da se u Beču usuglase mišljenja mjerodavnih državnih institucija o projektu i troškovniku.

U međuvremenu je dovedena u pitanje izvornost Jacksonova projekta iz svibnja 1889. godine. Jackson je, naime, tijekom boravka u Beču, u kolovozu 1889, izmijenio projekt na zahtjev državnog povjerenstva. Nova je inačica međutim očito rađena pod utjecajem nacrta zadarskog inženjera Bartolomea Tamina koji je također ponudio svoju ideju dogradnje. Radovi su konačno počeli 1890. i uz uobičajen zastoj zbog novčane oskudice trajali do ožujka 1894. godine.

Samo pet godina kasnije pojavila su se oštećenja na spoju staroga i novoga dijela zvonika. Arhitekt i konzervator Ćiril Metod Iveković utvrdio je kako je u pitanju posljedica vibracije snažnih i teških zvona, pa je 1900. godine njihove željezne držače zamijenio drvenima.

U Zadru se dugo nije znalo koji vjetar puše Anđeo na vrhu zvonika sv. Stošije najviša je točka do koje Zadrani podižu pogled kako bi nepogrješivo doznali koji vjetar puše. Njima se naime nikada u povijesti nije bilo lako orijentirati. Stvarno i metaforično.

Sve do 1963. nije se znalo da nazivi glavnih strana svijeta u zadarskim srednjovjekovnim spisima odstupaju od klasične orijentacije. U njima bura označuje sjeverozapad, a od XVI. stoljeća nadalje sjeveroistok! Do razlike je došlo, kako se pretpostavlja, zbog orijentacije srednjovjekovnoga stanovništva prema položaju obale koja leži u smjeru sjeverozapad – jugoistok.

Nešto kasnije, 1986. godine uvidjelo se kako bi to mogla biti posljedica smjerova što su ih uspostavili rimski mjernici pri osnutku kolonije Jader. Grad su projektirali tako da pet uzdužnih ulica teče smjerom sjeverozapad – jugoistok, a osam poprečnih sjeveroistok – jugozapad. Istim smjerovima teku i crte kojima je podijeljeno zemljište u ageru. Praktični su razlozi, međutim, zahtijevali da se zadrže klasični nazivi glavnih smjerova u ruži vjetrova – sjever, istok, jug, zapad.

Otuda je u srednjovjekovnome Zadru Borik bio na sjeveru, more na zapadu, Arbanasi na jugu, a Bokanjac na istoku!

Zadarski dišpet Kada su križari, krećući 1202. godine u oslobođenje Kristova groba, do temelja razorili i opljačkali kršćanski grad Zadar, Zadrani su odgovorili tipičnim dalmatinskim dišpetom. Obnovili su Grad, a spaljenu i obeščašćenu katedralu sv. Stošije poljepšali i produžili za novih 14 metara.

Uložili su nemjerivo puno truda i novaca, a najvećma vremena. Više od sto godina. Zabilježeno je da je obnovljena crkva posvećena 1285, ali pod lunetom glavnog portala uklesana je i 1324. godina. Danas je to najveća romanička crkva u Hrvatskoj koja stoji na mjestu puno starije starokršćanske bazilike.

Južnu stranu Trga što, kao i crkva, nosi svetičino ime, zatvara barokna zgrada Zmajevićeva glagoljaškoga sjemeništa. Njegovo utemeljenje odobrio je 1729. papa Benedikt XIII. i stavio ga pod svoju osobnu zaštitu. Zgrada je podignuta 1748. godine, kada je u njoj počela djelovati prva katedra hrvatskoga književnog jezika.

Tu su školovani brojni uglednici hrvatskoga znanstvenoga, kulturnoga i javnoga života. Među ostalima, Miho Pavlinović, Luka Botić, don Ivan Brčić, Natko Nodilo, dr. Juraj Pulić, don Juraj Bianchini, don Ivo Prodan, don Luka Bulić, don Luka Jelić, Jakov Čuka i drugi.

Sa zapada se, pak, uzdiže nešto mlađe zdanje Teološkog sjemeništa u neoklasicističkom stilu. Projekt zgrade odobrilo je Bečko Ministarstvo bogoštovlja 1863. godine, a gradnja je započela 18. kolovoza 1865. Radove su povjereni zadarskome poduzetniku Nikoli Trigariju koji je jedno vrijeme bio i gradonačelnikom. Svečano otvorenje Sjemeništa upriličeno je u kolovozu 1867. godine.

Zlatno razdoblje pod zaštitom sv. Stošije Moći sv. Stošije ili Anastazije, nebeske zaštitnice Zadra, prenio je iz Konstantinopola zadarski biskup Donat 805. godine. Sveta je Stošija, veli legenda, srijemska mučenica koja je umrla mučeničkom smrću u Sirmiju, 25. prosinca 304. godine. Relikvije su joj u petom stoljeću prenesene u Carigrad.

Druga inačica objašnjava vrlo ranu pojavu njezina kulta u Rimu. Pripovijeda se da je u pitanju rimska udovica koja je pratila sv. Krševana u Akvileju, vidjela kako podnosi mučeništvo, a zatim slijedila ostale svete mučenike u Sirmij, gdje je i sama stradala na lomači. Ova je verzija posebno zanimljiva kada se zna da je sv. Krševan također zadarski patron.

Kult sv. Stošije ozbiljno će zasjeniti štovanje sv. Krševana u Zadru sve do XII. stoljeća. S moćima sv. Stošije Zadar postaje međunarodno relevantan grad koji posreduje među ondašnjim svjetskim supersilama, Istočnim i obnovljenim Zapadnim Rimskim Carstvom. Ujedno ulazi u zlatno razdoblje svoje povijesti, prvo kao glavni grad bizantske pokrajine Dalmacije, a zatim kao samostalna gradska općina koja se sve više kroatizira i stavlja pod zaštitu hrvatskih vladara i velikaša.

Lik sv. Stošije na pečatu grada Zadra iz 1190. godine Na najranijem heraldičkom, odnosno sfragističkom simbolu zadarske komune nalaze se lik i ime sv. Stošije. Nažalost, poznat je jedino po dobroj fotografiji. Vidjela su ga samo dva povjesničara. Ivan Kukuljević, 1876, na dokumentu u zadarskog svećenika Ivana Gurata, a Giuseppe Praga, 1929, na istom dokumentu u gospođe Dominis iz Raba.

Godine 1984. u Zadar je iz Italije doputovao arhitekt Gianfranco Dominis, potomak poznate rapske obitelji. Razgledajući grad u pratnji ondašnjeg ravnatelja Zavoda za zaštitu spomenika kulture Miljenka Domijana, također Rabljanina, doznao je da je sv. Anastazija nebeska zaštitnica grada. To ga je podsjetilo kako u obiteljskom arhivu ima neki srednjovjekovni dokument s pečatom na kojemu piše sv. Anastazija.

Vrativši se u Italiju, poslao je fotokopiju spisa koja je, na opće iznenađenje, pokazala kako se radi o istom onom dokumentu na kojem je utisnut najraniji zadarski grb i pečat. U pitanju je mirovni ugovor između Zadra i Raba, sklopljen 26. lipnja 1190. godine. Pečat ima oblik mandorle, obrubljene natpisom SIGILLVM IADER(E VR)BIS SANCTA ANASTASIA. U sredini je lik sv. Stošije raširenih ruku, a u prvom planu stilizirana arhitektura grada.

Ukazala se jedinstvena prigoda da Zadar ponovno dođe u posjed pečata koji je ujedno i najraniji poznati grb nekog grada na području što se danas naziva zapadnim Balkanom.

Nažalost, bila je to i ostala samo prigoda.

 

 

Posljedice bombardiranja

Kalelarga 1945.

 

Kalelarga koje više nema

Kalelarga koje više nema

Sačuvan izvorni rukopis o tome kako je Sveti otac 1177. dočekan u Zadru pjesmama na hrvatskom jeziku Bila je nedjelja, 13. ožujka 1177. godine kada se papa Aleksandra III, ploveći s 11 galija i dva teretna broda u Veneciju, zaustavio na četiri dana u Zadru. U papinoj pratnji nalazio se i kardinal Boson koji je zapisao s kakvom su radošću Zadrani dočekali Svetog Oca: „Nakon što mu je po rimskom običaju pripremljen bijeli konj, povedoše ga u povorci gradom uz pjevanje bezbrojnih lauda i kantika, koje su gromko odjekivale u njihovu hrvatskom jeziku, do u glavnu crkvu Svete Stošije, u kojoj počiva uz počasti pohranjena ona djevica i mučenica“.

Ovo autentično svjedočanstvo nikako se nije sviđalo talijanskim povjesničarima. Nastojali su ga na svaki način zanijekati. Dokazivali su, među ostalim, kako je naknadno dodano u XVI. stoljeću ili kako je na vijest o dolasku pape, u grad nagrnula velika masa Hrvata iz okolice koji su svojim pjevanjem nadjačali gradski romanski živalj. Tumačilo se također kako je u pitanju lokalni dalmatski govor koji Bozon nije razumio, pa je mislio da se radi o hrvatskom jeziku.

Sve su te priče pale u vodu kada je 1954. objavljeno da je u Vatikanskoj knjižnici sačuvan originalan Bosonov rukopis u kojem doslovce piše da su Zadrani pjevali „in eorum sclauica lingua“.

Nove orgulje za staru slavu U večernjim satima, 14. siječnja 2010, uoči 1200. obljetnice prijenosa moći sv. Stošije u Zadar, njezinom su se crkvom zaorili moćni zvuci novih orgulja. Uz Himan sv. Stošije, podsjetili su, među ostalim, kako je zadarska katedrala bila, uz kazalište, glavno žarište glazbenog života u gradu. Nekoć je Giovanni Cigalia (1805 – 1857), maestro di capela u sv. Stošiji, bio čembalist i voditelj zbora u Starom kazalištu.

Štoviše, u Zadru se od sredine XVIII. stoljeća počela stvarati orguljarska tradicija. Od 1753. do iza 1759. naručene su orgulje u glasovitoj radionici Petra Nakića (1694 – 177?) za crkve sv. Marije, sv. Frane, sv. Šime, sv. Stošije i sv. Mihovila! Čak je i Nakićev učenik Domenico Moscatelli (1744 – 1788) otvorio u Zadru radionicu i ondje izgradio ništa manje nego četrdesetak orgulja! Posao je nastavi njegov sin Gaetano (177? – 1822).

Najnovije orgulje u crkvi sv. Stošije postavljene su na mjesto starih, oštećenih u divljačkom zračnom napadu na Zadar 1991. godine. Građene su dvije godine u tvrtki Eisenbarth, u njemačkom gradu Passau. Imaju 56 registara i 4026 svirala. Jedine su mehaničke orgulje takve veličine u Hrvatskoj. Drži se kako su izrazito snažnoga, ali ne i agresivnog zvuka.

Banka s freskama kojih više nema Na zadarskom se Poluotoku gotovo sve ulice još od antičkih vremena sijeku pod pravim kutom. Stoga na Trgu sv. Stošije odmah upada u oko banka neobična oblika. Njezinu glavna os, okrenutu prema trgu, tvori usko pročelje na zaravnjenom uglu.

Zgradu je 1908. projektirao arhitekt Giorgio Polli, šef gradskoga građevnog odjela u Trstu, radove je izveo zadarski građevni poduzetnik Angelo Crivelli, dok je poslove nadgledao inženjer Lorenzo Pividori. U prigodi svečanoga otvorenja 1910. godine novine su isticale kako je zgrada „dražesna malena palača na tri kata u čistom renesansnom stilu: crvenilo cigli, izmjenjivano s otmjenom oblogom bijeloga obrađenog kamena, sa širokim pojasevima dekorativnih fresaka, i biljnim uresom prozora, daje ljupku i dobro usklađeno polikromiju“.

Freskama, nažalost, više nema traga. Uništene su u bombardiranju. Mogu se vidjeti još samo na ranim razglednicama ili se može o njima čitati u starim novinama: „To je ures s po dva putta koji podsjećaju na čudesne putte quattrocenta. Na marinsko plavoj podlozi vijuga duž cijelog friza hrastovo lišće smeđe boje, koje u osima otvora ima umetnutu rozetu i štit, istog oblika ali različite izradbe. Plava podloga prema gore izbljeđuje se i pretapa u kamenitu boju krovnog vijenca. Učinak je freske veličanstven i vjerujemo da će doprinijeti ljupkosti skladnih i jednostavnih arhitektonskih linija pročelja“.

Također nije obnovljena ni unutrašnjost banke, o kojoj se, među ostalim, pisalo i ovako: „Prostor, određen za službenike blagajne i javnost, vrlo je prostran, sav u bjelini, diskretno urešen nježnim štukaturama, a odozgo osvijetljena raskošnim električnim lusterima. Sve drvene obloge unutarnjih zidova, kao i prekrasne pregrade na šalterima, izradili su, prema nacrtu rečenoga inženjera Pollia, zadivljujuće precizno i solidno, vrlo vješti drvodjelci zadarske tvrtke Zeriali“.

Kraljevski posjed usred grada Koloman, Ludovik Anžuvinac, Karlo Drački, Ladislav Napuljski, samo su neka od imena srednjovjekovnih europskih kraljeva kojima je, zajedno s njihovim obiteljima i dvorskim kamarilama, Zadar bio kraćim ili dužim sjedištem.

Gdje su kraljevski dvori ili palače? Konačno, Ludovik je, uz ostalo, obnašao i čast zadarskoga kneza! Gdje je stolovao kada je 1358. godine Veneciji diktirao Zadarski mir, gdje je odsjela njegova kraljica majka Elizabeta kada je 1360. saborovala u Zadru sa svojim barunima i prelatima, gdje je kraljica Elizabeta Kotromanić, njegova supruga, 1377. raspravljala o izradi zavjetne škrinje sv. Šimuna?

Znalo se, istina, kako je 1367. imao palaču u Zadru, ali se nije znalo gdje. Njezin je položaj određen tek 1984, kada je otkrivena darovnica kralja Žigmunda koji je, 7. lipnja 1389, darovao knezu Pavlu Zrinskom kuću s dvorištem na Trgu sv. Stošije (in platea sce Stossie). Posjed je bio omeđen sa sjeverozapada zemljištem nekog građanina, a s ostalih strana javnim ulicama. Danas su to Biankinijeva, Karamanova i Čukina ulica.

Uzgred, iz spisa od 17. listopada 1388. doznaje se kako je vlasnik susjednog imanja imao u dvorištu posebnu građevinu za zahod! Od svega toga ostao je samo veliki vrt obitelji Begna, na kojem je početkom XX. stoljeća podignuta zgrada poslovne banke. Nažalost, prije gradnje nisu obavljena arheološka istraživanja, pa se nikakve druge potankosti ne znaju. Zna se jedino da nije u pitanju posjed kralja Kolomana, već kralja Ludovika Anžuvinca.

Tko zna gdje je bila Battarina dvorana? Na lijevoj strani prolaza uz kuću broj 7, u Bianchinijevoj ulici, nalazi se trošno i zapušteno skladište. To je sve što je ostalo od sjaja davno zaboravljene pivnice hotela Klingendrath s kraja XIX. stoljeća. Zaboravljeno je također kako se taj prostor početkom XX. stoljeća nazivao dvoranom Battara u kojoj su, među ostalima, najčešće gostovale hrvatske kazališne družine.

Štoviše, u ožujku 1907. održana je cijela hrvatska kazališna sezona s repertoarom od čak 20 djela. Igrao se Sudermannov Zavičaj, Dumasova Dama s kamelijama, Freudenreichovi Graničari, Šenoino Zlatarevo zlato, Goldonijeva Krčmarica Mirandolina i slični naslovi. Zanimljivo je da je održana i praizvedba drame Truli dom Srđana Tucića koji je osobno interpretirao glavnoga junaka. Tucić je u to doba u Zadru bio urednikom pravaškoga glasila Hrvatska kruna don Ive Prodana.

U izvedbama pojedinih djela sudjelovale su glasovite hrvatske dramske umjetnice Marija Ružička Strozzi i Ljerka Šram. O nastupu Marije Ružičke Strozzi u Sudermannovu Zavičaju novine su, među ostalim, pisale: „Umjetnica je sve začarala svojom prirodnošću i savršenim glumljenjem. Neprestano joj se pljeskalo uz neopisivo oduševljenje“.

Blaž Jurjev Trogiranin kao Blaž Zadranin Blagdan Gospe od Zdravlja slavi se 21. studenoga. Nekoć je to bila velika fešta. Cijeli je grad mirisao po fritulama. Nije bilo kuće u kojoj nisu frigane. Čak se i sâm blagdan popularno nazivao Gospom od fritula.

Crkva Gospe od Zdravlja, pak, podignuta je 1582. kao kružna građevina na mjestu kapelice u kojoj se od 1447. čuvala slika Gospe od Kaštela Blaža Jurjeva Trogiranina, po kojoj je u početku i crkva nosila ime. Slabo je međutim poznato kako se veliki slikar na ovoj slici potpisao kao Blaž Zadranin, a na oporuci kao „Blaž slikar, građanin i stanovnik Zadra“.

Prednji, jednobrodni prostor crkve prigrađen je 1703, a zvonik u obliku lukovice 1705. godine. U Gospi od Zdravlja počiva zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1670 – 1745) koji je predao crkvu kapucinima, pa je za njih, 1737, jugozapadno od crkve sagrađen maleni samostan s dvorištem i trijemom. Uništen je, zajedno pravokutnim dijelom crkve, u Drugom svjetskom ratu. Na mjestu samostana sada je stambena zgrada, a crkvu je devedesetih godina prošloga stoljeća obnovio Mons. Simeone Duca (1915 – 2006) koji je ondje pokopan.

Zapadno od crkvenoga zvonika, u udubljenju kuće Borelli od davnine je stajala slika Gospe s djetetom, kojoj se pobožni puk molio i zavjetovao u prolazu. Stradala je ratu. Novu repliku napravio je 2000. godine zadarski umjetnik Joso Špralja.

Don Juraj Bianchini ne smije pogledati svoju kuću Kada je 1865. podignuto Novo kazalište, cijeli prostor zapadno od njega dobio je novu vrijednost. Uređen je kao perivoj što sada nosi ime Gospe od Zdravlja. U njemu je nakon 1994. postavljeno 12 poprsja znamenitih zadarskih muževa, pa bi se mogao nazvati i Perivojem od slave. Djelo su suvremenoga zadarskog skulptora Ratka Petrića (1941 – 2010. Podsjećaju na uništenu Galeriju glasovit ljudi domovine (Galleria Patria di Uomini Illustri), što je bila utemeljena 1860. godine u staroj zadarskoj Gimnaziji.

Ovako raspoređene u Perivoju Gospe od Zdravlja sugeriraju duhovit scenarij za nijemi film o davnim zadarskim danima, u kojem Mihovil Klaić, fra Dragutin Parčić i don Ivo Prodan stoje osamljeni i zamišljeni, Ante Kuzmanić okreće leđa Mihovilu Pavlinoviću, a Šime Budinić drži prodiku Brni Karnarutiću i Šimi Kožičiću Benji. Jedino Andrija Medulić i Ivan Tanzlinger Zanotti vode neki nemušti dijalog.

Don Juraj Bianchini, pak, ne smije pogledati svoju kuću što ju je 1914. podignuo uz tri bunarska vijenca. Do tada je ondje stajala stara vojarna, zvana quartieretti.

Trojica koja također pripadaju toj skupini – Juraj Dalmatinac s braćom Franjom i Lucijanom Vranjaninom - odvojili su se na posebno mjesto, čak preko ulice. Stoje u polukrugu, točno ispred vrata graničnoga prijelaza na Istarskoj obali, kao kakav odbor za doček i ispraćaj gostiju.

Darovao Zadru 18 tisuća knjiga Slikovite ulice zapadno od Perivoja Gospe od Zdravlja čuvaju brojne uspomene na zadarske davne dane. Tako se, primjerice, u Ulici Aleksandra Paravije (1779 – 1857) nalazi njegova rodna kuća. Bio je pravnik, ugledni talijanski znanstvenik, akademik, sveučilišni profesor i prijatelj Nikole Tommasea. Godine 1855. darovao je Zadru 18 tisuća knjiga, koje čine začetak suvremene Znanstvene knjižnice.

Ulica braće Bilšić podsjeća na zadarske graditelje Bilšu i Grgura s kraja XIV. i početka XV. stoljeće. Bilša je kao protivnik Mlečana otpremljen u Veneciju 1414. godine odakle se više nije vratio, Grgur je izradio drveni svod u Katedrali, a njegov sin Nikola obnovio zvonik sv. Marije, između 1438. i 1453.

Braća Bersa, iz dalmatinskog ogranka firentinske obitelji de Medici, ugledna su imena zadarske kulturne i umjetničke prošlosti. Josip (1862 – 1932) je bio književnik i ravnatelj Arheološkog muzeja. Mlađi brat Bruno (1863 – 1932) studirao je kiparstvo u Beču i predavao crtanje na zadarskoj Gimnaziji. Autor je nekoliko vrijednih poprsja. Vladimir (1864 – 1927) je radio kao visoki državni činovnik, ali je poznat i kao skladatelj. Blagoje (1873 – 1934), također skladatelj, bio je najpoznatije ime hrvatske glazbene moderne, autor antologijskih Sunčanih polja. Njegov je i Seh duš dan.

Prvo javno smaknuće na francuski način Teško je zamisliti kako je s naveliko hvaljenim francuskim prosvjetiteljstvom u Dalmaciju stigla i njihova Gospođa udovica – giljotina, ali je bilo tako. Štoviše, prije nepunih 200 godina u pitomom zadarskom perivoju Gospe od Zdravlja obavljeno je prvo javno smaknuće na francuski način.

Nesretna žrtva bila je neka Tomica Šarlić iz Banjevaca pokraj Benkovca, stara oko 30 godina. U noći, 29. rujna 1811, zadala je mužu Filipu Zurku 40 uboda nožem, od kojih su neki bili smrtonosni. Sud u Zadru izrekao joj je, 27. studenog 1811, smrtnu kaznu odrubljivanjem glave. Nakon što je kaznu potvrdila najviša sudska instanca, određeno je da se napravi giljotina i da se tada i ubuduće osuđenici na smrtnu kaznu imaju giljotinirati na Trgu Gospe od Kaštela.

Giljotina je napravljena, provjereno je njezino funkcioniranje, a ravnatelj zatvora izvijestio: „Jutros u 3,15 bili smo na mjestu gdje se nalazi sprava za odrubljivanje glave, i pregledali je. Pokus je obavljen vrlo uspješno“. Nakon što je dobošar gromoglasno obavijestio građane kako će se javno pogubljenje obaviti 4. svibnja 1812, u 11 sati, na Tru Gospe od Kaštela, giljotina je pod okriljem noći postavljena točno iza crkvenoga zvonika.

Ujutro, nešto prije 11 sati, kola u pratnji bubnjara i vojnika s bodežima na puškama, dovezla su osuđenicu na Trg prepun uzbuđenih znatiželjnika. Njihove upadice i glasne komentare oštro je presjekao tajac kada je izvršitelj kazne visoko uzdignuo i javno pokazao odrubljenu glavu nesretne osuđenice.

Prljavi posao giljotine u Zadru okončan je, prema legendi, time što su je neki hrabri građani, opet pod okriljem noći, ukrali i uporabili kao ogrjevno drvo.

Bečka secesija na Istarskoj obali Sjeverozapadnu stranu Trga tri bunara zatvara upravna zgrada Tankerske plovidbe. U XVIII. stoljeću bilo je to prizemno skladište mletačke artiljerije, u drugoj polovici XIX. stoljeća dograđen je prvi kat, a sto godina kasnije i drugi kat. Dalje prema moru sačuvani su ostaci obrambenoga bedema, a još dalje, 1933. godine podignuta je ribarnica u kojoj je sada smještena Carinska uprava i granični prijelaz.

Prva zgrada na budućoj Istarskoj obali podignuta je 1910. godine za Austro-Ugarsku Banku (sada FINA, u Ulici Ivana Danila, 4). Obala zapravo još nije bila nasuta i uređena, pa je more dopiralo neposredno do zapadnoga krila zgrade.

U pitanju je primjer bečke secesije, s vremenom nagrđene određenim preinakama, kao što je zatvaranje prozračne lođe na drugom katu. Zgrada je inače rađena prema projektu arhitekta Rudolfa Melichara, jednog od istaknutih učenika poznatog Otta Wagnera (1841 – 1918). Kako bi sve bilo u bečkom stilu, izgradnja je također povjerena bečkoj tvrtki Union, a i trezorski uređaji rađeni su u Beču kod tvrtke Wertheim.

Bacio se u more kada je vidio zgradu na ulazu u luku Kada je s broda ugledao kako pročelje zgrade na uglu Istarske i Liburnske obale nije okrenuto prema moru već prema gradu, njezin se arhitekt od očaja bacio u more.

Ova gradska priča o graditeljima koji su obrnuli nacrt, pa kuću sagradili naopako, zapravo je duhovita rugalica glomaznoj stambenoj novogradnji. Njezina odbojna masa i neprikladan izgled od prvoga dana stvaraju loš dojam na samom ulazu u luku.

Građena je 1936, a zgrada do nje (Liburnska obala, 7) godinu kasnije. Obje za talijanske državne činovnike, odnosno zavod INCIS (Istituto per le Case degli Inpiegati dello Stato). Bivši hotel Roma (kasnije Beograd), sada poslovna zgrada, sagrađen je 1939. godine. U isto je vrijeme izniknula i čudno izlomljena građevina za leđima hotela. Sve skupa, stvoren je „prvi kompaktni dio grada unutar povijesne jezgre s izrazitim modernim građevnim zahvatima i modernističkim karakterom arhitekture“ (Arbutina, 2007:123).

U tom gustom tkivu nove arhitekture ostao je skriven današnji Dom sindikata, građen 1909. godine, s odlikama regionalnoga akademizma. Nije bio baš osobite sreće. Novogradnje iz tridesetih godina odvojile su ga od mora i zaklonile pogled, a poslije, u doba socijalizma, pretrpio je temeljite unutarnje promjene. Od pozornice i velike dvorane koja je sezala do potkrovlja, nastali su manji kancelarijski prostori.

Mlečani nikada nisu vjerovali buntovnim Zadranima Vijenac triju bunara podsjeća kako je Zadar u cijeloj svojoj dugoj povijesti bio grad-utvrda i kako su u toj utvrdi podizane druge utvrde. Među njima se na sjeverozapadnom vrhu Poluotoka isticao Kaštel što ga je Venecija podignula 1243. godine za posadu koja je trebala držati u pokornosti zaposjednuti Zadar. Trajno nepovjerljivi prema buntovnim Zadranima, Mlečani su 1347. i 1348. godine temeljito pregradili Kaštel, prokopali obrambeni kanal oko njega i rušeći sve kuće uokolo, stvorili veliki brisani prostor.

Čak kada su definitivno prisvojili grad, još su jednom, 1414. godine prezidali Kaštel, dodali visoku osmerokutnu kulu i produbili kanal. Na zgradi, kasnije nazvanoj Malim arsenalom, vide se ostaci mehanizama pokretnoga mosta preko kojega se ulazilo u Kaštel. Dva bunara nastala su 1572. i 1574, kada je zbog turske opasnosti Kaštel pretvoren u obrambeni bastion, a kanal u cisternu za zalihu pitke vode. Treći bunar je dodan 1751. Tada su postavljene i bunarske krune.

Na istočnoj strani trga 1752. godine sagrađeno je prostrano lučko skladište, poznato kao Veli arsenal. Naziv je ostao od brodogradilišta koje je ondje stajalo kada je Kaštel bio okružen kanalom. Spominje se kako je u tom prostoru mletački providur Pietro Valier dao 1680. urediti kazalište s pozornicom, za zabavu u karnevalskim danima.

Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća gradska je uprava predala Mali arsenal na korištenje umjetniku Josi Špralji koji je sa sjeverne strane prigradio stambeni prostor prema nacrtu dipl.inž.arh. Ive Bavčevića.

 

 

Obnova Kalelarge 1966. (Foto: A.Seferović)

 


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović, Zadar, 2007 - 2012.