Ars memoriae

Muraji

 

Coronellijev Veliki atlas, Tabla 32

Sedmorica sa muraja U Zadru se često kultni japanski film Sedam samuraja u šali naziva Sedmorica sa muraja. Dosjetka je u tomu što Zadrani gradske zidine kolokvijalno nazivaju muraji, prema latinskoj riječi murus - zid. Službeni naziv ulice preko sjevernog dijela gradskih zidina, pak, glasi Bedemi zadarskih pobuna, što podsjeća kako je Zadar, od 1116. do 1409. godine, čak 11 puta bacao sa svojih obrambenih utvrda u more mletačku zastavu s krilatim lavom sv. Marka.

Venecija je uporno, nastojeći osigurati potpun nadzor nad plovnim putem za Bliski istok, pokušavala osvojiti strateški položaj Zadra. Konačno je, 9. srpnja 1409, kupila od kralja Ladislava Napuljskog Zadar i cijelu Dalmaciju za 100 tisuća dukata. Bio je to isti onaj suveren koji se samo šest godina ranije u Zadru okrunio za ugarsko-hrvatskoga kralja.

Financijskom transakcijom Zadar je ponovno postao glavnim gradom Dalmacije, ovaj put Mletačke, ali i golemom vojnom utvrdom na braniku mletačkih interesa, ozbiljno ugroženih provalom turskih osvajača na Balkan. U velikim i dugogodišnjim pripremama za obranu, na sjevernoj strani grada prošireni su stari, srednjovjekovni bedemi, a uz to još ojačani i trima bastionima.

Ulaz u luku zatvaran je lancem sve do 1849. godine Od starih Lančanih vrata pokraj Velikoga arsenala sačuvan je samo naziv. Porušena su 1877. godine kada se uređivala poštanska cesta preko bedema. Prolaz kroz bedeme dvostruko je proširen, a ponad njega postavljen most s ogradom od lijevanog željeza s biljnim ornamentom.

Ime vrata pak podsjeća kako se ondje od srednjega vijeka, pa sve do 1849, zatezao veliki željezni lanac koji je zatvarao ulaz u gradsku luku. Bio je napravljen od 13 greda okovanih željezom. Drugi kraj vezivao se za lukobran (porporelu) na Brodarici. Mletački sindik (opunomoćenik) Giovanni Battista Giustiniani zabranimo je 1553. vaditi prstace iz kamenja ugrađenog u porporelu! Od 1630. godine svaki brod koji je uplovljavao u luku morao je na taj lukobran ugraditi četiri velika kamena. Obnovljen je nakon velikog nevremena, 10. prosinca 1836, kada su postavljene lanterne na obje strane ulaza u luku. Sadašnji izgled nastao je 1927. godine.

Operativna obala u gradskoj luci nije sezala do kraja Poluotoka, kao sada, već samo do Lančanih vrata. Ondje je bio mandrač, zadnji ostatak srednjovjekovnog obrambenog kanala oko Kaštela. Preko mandrača je vodio most do zgrade lučke zdravstvene službe (Sanità). Sagrađena je 1679, a popravljana i pregrađivana 1764. i 1792. godine. Kada je 19l6. uređivan zapadni dio operativne obale, porušen je most, mandrač zatrpan, a zgrada preseljena na sadašnje mjesto uz Lančana vrata.

U novije doba, istočno od Lančanih vrata (prema prolazu na Poljanu Natka Nodila) bio je Autobusni kolodvor.  

Bedeme su počeli rušiti na sjevernoj strani Poluotoka Za razliku od jugozapadnih gradskih bedema koji su potpuno razoreni, sjeverni obrambeni pojas sačuvao je integritet, premda je rušenje započelo upravo na toj strani. Povećanje prometa u gradskoj luci tijekom XIX. stoljeća zahtijevalo je proširenje operativne obale, pa je 1872. odlučeno porušiti utvrdu sv. Dimitrija koja je stajala između Vrata sv. Krševana i Lančanih vrata.

Bila je to dobra prigoda da se u bedemu ponovno otvore Vrata sv. Dimitrija, zazidana gradnjom istoimene utvrde u XVI. stoljeću. Umjesto vrata napravljen je prolaz koji je povezao Ulicu sv. Dimitrija (Poljana Natka Nodila) s operativnom obalom, a preko njega most preko kojega je nesmetano tekao kolni promet duž bedema.

Prema nekim izvorima rušenje utvrde sv. Dimitrija okončano je već u lipnju 1872, ali se iz ondašnjih novina može doznati kako je koncem svibnja 1874. porušen tek „dobar dio“. Pet godina kasnije, s vanjske strane bedema, bliže Vratima sv. Krševana sagrađena dugačka visoka katnica koja je služila potrebama carinarnice. Zapadno od nje, bliže novom prolazu, zadarski poduzetnik Kirchmayer podignuo je 1892. visoku dvokatnicu za potrebe brodarske tvrtke Lloyd i njezine putnike.

Obje zgrade postale su vrlo čest motiv na ranim zadarskim razglednicama. Na njima se međutim najčešće vidi kako Kichmayerova zgrada nije dvokatnica već trokatnica. Zabunu unosi to što je treći kat dograđen 1900. godine, od kada su i razglednice češće tiskane. Vlasnica carinarnice također je 1896. zatražila odobrenje da dogradi još jedan kat, ali zamisao nikada nije ostvarila. Obje su zgrade uništene u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Stubište pokraj Vrata sv. Krševana sagrađeno je oko 1877. godine.

Samostan izgorio kada je objavljeno da će biti zatvoren Bastion sv. Dimitrija nazvan je prema istoimenoj trobrodnoj romaničkoj crkvi i ženskom benediktinskom samostanu iz XII. stoljeća. Stajali su na istočnoj strani današnje Poljane Natka Nodila. Benediktinke su došle 1125. iz razorenog Biograda, a 1311. samostan je postao dominikanski. U njemu je 1345. nastao najstariji hrvatski tekst pisan latinicom Red i zachon sestar svetoga odza našega Domingha.

Kako se na Mediteranu uvijek miješalo sveto i profano, tako su se i časne sestre iz samostana sv. Dimitrija žalila na noćnu galamu u susjedstvu (danas bi se reklo: remećenje javnog reda i mira). Buku su stvarali gosti u potleušici neke Antonije Sartorelle, žene sumnjiva morala. Uvažavajući žalbu, gradska je uprava, 4. lipnja 1684, naložila da se noćna dama mora odseliti iz samostanskog susjedstva.

Zadar je inače 1603. godine imao pet ženskih samostana: sv. Dimitrija, sv. Marije, sv. Nikole, sv. Katarine i sv. Marcele.

Godine 1777. u samostanu sv. Dimitrija živjele su još samo dvije koludrice, pa je odlučeno da se nakon njihove smrti od samostanskoga prihoda osnuje zavod za odgoj ženske mladeži. Istoga dana kada je gradski knez objavio odluku, navečer je planuo požar, uništio crkvu i teško oštetio samostan.

Je li Barakovićeva Plankita mit ili zbilja? U neposrednoj blizini lokacije bivšega samostana sv. Dimitrija nalazi se Poljana Plankit. Upućeni prolaznik povjerovao bi kako taj naziv podsjeća na lik iz Barakovićeva spjeva Vila Slovinka. To je međutim samo dijelom točno, jer se u Zadru zbilja i mit vrlo često miješaju.

Točno je, kako piše u Vili Slovinki, da je Plankita, u koju se zaljubio Neptun, bila Slovanova majka, ali je točno i to da je Baraković na margini spjeva zapisao „Plankita studenac u Zadru“. Povjesničar Gverrino Ferrante u XVIII. stoljeću bilježi kako se lokalitet Planchit nalazi u blizini sv. Dimitrija, dok arhivski spis iz 1383. spominje na tom mjestu ulicu koja vodi do bunara.

U floti za Lepant bilo je sedam zadarskih brodova U nizu vrata na sjevernim obrambenim zadarskim bedemima posebno mjesto pripada Vratima sv. Krševana (Beccaria, Lučka vrata). Otvorena su 1573. u slavu pobjede kršćanske flote nad turskom armadom u povijesnom boju pokraj Lepanta, 1571. godine.

Zadar je posebno ponosan na tu pobjedu, ne samo zato što je nakon toga potpisan mir između Mletačke Republike i Turskoga Carstva, već i zbog toga što se kršćanska flota okupljala ispred Zadra prije odlaska u boj i što je u floti sudjelovalo čak sedam zadarskih brodova.

S unutarnje strane Vrata sv. Krševana ugrađeni su ostaci rimskog slavoluka što ga je u neposrednoj blizini, krajem I. stoljeća, podignula Melija Anijana u spomen na svojega muža. Iako je istodobno dala popločati i emporij, morala je na sve to platiti još i 20 posto državnog poreza!

Zanimljivo da je spomenik, 1434, dok je još stajao na izvornom mjestu, popravljen o trošku Zadranina Petra Krišave, Krešina sina, koji je u to doba bio opat samostana sv. Krševana.  

Najdragocjeniji izvori za hrvatsku povijest Kompleks istočno od Vrata sv. Krševana, omeđen sa sjevera Ulicom pod bedemom a s juga crkvom sv. Krševana, svojevrsno je kultno mjesto ne samo zadarske već i hrvatske prošlosti. Na tome je prostoru stoljećima djelovao istoimeni muški benediktinski samostan. Ostao je poznat po golemome kulturalnom i političkom utjecaju i tijesnim vezama s hrvatskom vladarskom kućom. Najranija isprava iz njegova kartulara drži se jednim od najdragocjenijih izvora za hrvatsku povijest u doba Trpimirovića.

Djelatnost samostana sv. Krševana osvjetljuje kulturalne i intelektualne domete Zadra, potvrđujući da je zadarska srednjovjekovna kultura izrasla iz lokalne antikne tradicije. Ukinut je za francuske uprave 1807, a zgrade su uništene u Drugom svjetskom ratu. Spašena je samo jedna bifora koja je 1951. pohranjena u Arheološki muzej. Šest godina kasnije porušeni su zadnji ostaci samostana, a 1962. bifora vraćena na izvorno mjesto u jugoistočnom ogradnom zidu. 

Prema nekim indicijama samostan je bio aktivan već 918. godine, a 986. dobio je formu urbanog cenobija u kojem će se razviti djelatnost glasovitog skriptorija. Njegova okrugla beneventana nema nikakve veze s obilježjima skriptorske škole u Monte Cassinu. Među najpoznatije rukopise iz samostana sv. Krševana ubrajaju se dvije obredne knjige iz XI. stoljeća, sada u Oxfordu i Budimpešti.

Metafora zadarskoga duha Sveti je Krševan glavni i najstariji nebeski zaštitnik grada Zadra. Njegov lik na konju s kopljem i zastavom, na kojoj je ucrtan križ, i s mačem o pojasu, povijesni je zadarski grb.

Legenda veli da je bio rimski vitez plemićkoga podrijetla. Živio je u III. stoljeću, za vladavine cara Dioklecijana XE "Dioklecijan, car" . Bačen je u tamnicu zbog propovijedanja Evanđelja, među ostalima i sv. Stošiji. Priveden je u Akvileju pred carski sud. Odrubljena mu je glava a tijelo bačeno u more.

Iz Akvileje prenijet je u Zadar. Ondje su se na njegov zagovor dogodila brojna čuda i počelo njegovo štovanje. Neke indicije upućuju da je to bilo 649. godine. Kada je, pak, od 805. počelo štovanje sv. Stošije, kult sv. Krševana potisnut je u zaborav. Njegove su moći ponovno pronađene tek 986. godine, što koincidira točno s početkom srednjovjekovnoga procvata samostalne zadarske općine.

Od tada sv. Krševan nije samo glavni nebeski zaštitnik grada Zadra već i simbol najblistavijih zadarskih povijesnih dosega. Njegov blagdan ima u Zadru snagu metafizičke zbilje i uvjerljivost poetske metafore koja već više od 1360 godina sažima u sebi identitet samoga duha grada Zadra, njegove vitalnosti i kreativnosti, čak i uznositosti.

Zamalo porušili crkvu sv. Krševana Skladnih proporcija, decentne i profinjene dekoracije, trobrodna opatijska bazilika sv. Krševana najcjelovitiji je spomenik romaničkoga graditeljstva u Hrvata. Podignuta je na mjestu crkve iz X. stoljeća, a posvećena 1175. godine.

Zamalo je uništena 1808. godine. Francuske su vlasati, naime, željele Gimnaziju, koja je od 1804. djelovala u samostanu, pretvoriti u Licej. U tu svrhu trebalo je porušiti crkvu. Na sreću projekt nije realiziran, a Licej je od 1809. do 1811. djelovao u starim samostanskim prostorijama kao Centralna škola u rangu Sveučilišta na kojem se studirala medicina, arhitektura, farmacija, geodezija, pravo i teologija.

Pod novom austrijskom upravom, tu je bio smješten Licej s konviktom i Gimnazija. Od njih je kasnije nastala Viša gimnaziju s talijanskim nastavnim jezikom. U toj su Gimnaziji pohađali nastavu ili predavali brojni ugledni hrvatski intelektualci, kao što su Juraj Pulić, Miho Klaić, Natko Nodilo ili Špiro Brusina.

Osobit je kuriozitet zabilježen 1867, kada su se među profesorima našla i tri rana zadarska fotografa: Josip Brčić, Nikola Andrović i fra Dragutin Parčić. Prva su dva diplomirala farmaciju na Padovanskom sveučilištu, a Parčić teologiju u Zadru.

Oltar od suhoga zlata Kada su 1728. godine na glavni oltar crkve sv. Krševana postavljene mramorne skulpture zadarskih svetaca zaštitnika – Stošije, Zoila, Krševana i Šimuna – bilo je to ispunjenje zavjeta od prije punih 96 godina. Tražeći spas iz jedne od strašnih i brojnih epidemija kuge, one koja je pogodila grad 1632. godine, Zadrani su se zavjetovali kako će u crkvi sv. Krševana podignuti oltar od suhoga zlata!

Obećanje se, dakako, pokazalo taštim. Umjesto zlatnoga, uspjeli su 40 godina kasnije naručiti izradu mramornoga žrtvenika, za iznos od 1512 dukata. Ugovor je potpisan s mletačkim meštrom Girolamom Garzottijem. Posao je sporo napredovao, pa su djelo dovršila njegova dva sina, 1698. godine. Tri godine nakon toga uklonjen je stari, drveni oltar.

Benediktinci, međutim, nisu bili zadovoljni izvedbom. Godine 1717. obratili su se drugom Venecijancu, Alviseu Tagliapietru da im izradi novi žrtvenik. Dovršen je 11 godina kasnije za iznos od 2125 mletačkih lira.

„Mletački je majstor, zaključuje dr. Kruno Prijatelj, ostvario na zadarskim kipovima četiri slobodne varijacije teme svetaca u ekstazi koje se spajaju svojim plastičnim ritmovima i svjetlosnim kontrastima u jedinstvenu kompozicijsku cjelinu“.

Čudesno iznašašće izgubljenoga rukopisa Mit i zbilja toliko su se isprepleli u samostanu sv. Krševana da ih je teško razlučiti jedno od drugog. Kao što je štovanje sv. Krševana neko vrijeme bilo palo u zaborav, da bi se kasnije ponovno pronašle svečeve moći i kult obnovio, tako je na Veliki Petak 1998. u Zadar vraćen srednjovjekovni rukopis o Čudesnom iznašašću moći Svetog Krševana, za koji se od 1932. godine držalo da je nepovratno izgubljen.

Taj iluminirani rukopis o životu sv. Krševana nastao je u XIII. stoljeću u samostanskom skriptoriju, kao najstariji poznati prijepis lokalne legende. Pisan je beneventanom na janjećoj koži. Ima 42 stranice. Na margini devete stranice stoji da je redovnik Zoilo Ivanov 1498. godine restaurirao oštećeni rukopis.

Kada su francuske vlasti dokinule samostan sv. Krševana, rukopis je, zajedno s ostalim samostanskim spisima pohranjen u zadarski Državni arhiv, odakle je netragom nestao. Pronađen je 1997. na aukciji u Londonu. Njegov zadnji vlasnik bio je 1946. godine profesor Filippi, zacijelo član poznate zadarske obitelji. Ne zna se kako je i kada rukopis dospio u London, ali se zna da je sada u sigurnim rukama redovnica sv. Marije u Zadru.

Zadarsko Ime ruže Deodat Venier (1459 - 1488) ostao je poznat kao agilan i poduzetan opat samostana sv. Krševana u drugoj polovici XV. stoljeća. Inicirao je izradu četiriju znamenitih obrednih knjiga, dao je temeljito preurediti samostan i započeo gradnju zvonika.

Zvonik nikada nije dovršen, samostan je uništen u ratu, a 1963. otkrivena su zazidana vrata između zvonika i galerije klaustra. Na dovratniku s renesansnim dekoracijama stoji Venierov grb, a u prizemnoj prostoriji uzidana tri kiparska djela. Nešto kasnije, 1999. godine doznalo se kako redovnik Filip Zadranin na marginama nepoznata rukopisa teško optužuje opata Veniera za posvemašnji pad samostanskog morala. Tvrdi da „nikada u sedamdesetak godina svojega života“ nije „u ljudskom rodu naišao na bezumnije čudovište nego što je spomenuti Deodat“!

Rukopis je pohranjen u Knjižnici Sveučilišta Notre Dame, u američkoj državi Indijani. Ispisan je knjiškom goticom na 84 lista pergamene. Dok brojne okolnosti u cijelom događaju podsjećaju na roman Umberta Ecca Ime ruže, dotle je glavnina rukopisa praktično pjesnička parafraza poznatoga Boetijeva djela Utjeha filozofije, što Filipa Zadranina predstavlja kao vrhunskoga latinista, a njegovo djelo kao golemu kulturnopovijesnu vrijednost.

Prva izložba Vlaha Bukovca priređena je u Zadru Prva samostalna izložba velikoga hrvatskog slikara Vlaha Bukovca (1855 – 1922) priređena je u Zadru 1884. godine, kao njegov prvi javni nastup u domovini i prvorazredni kulturni događaj u Dalmaciji. Vrlo znakovito. Zadarske su novine tri godine ranije pisale kako austrijska vlada odbija pomoći Bukovčev studij u Parizu, uz obrazloženje da „pomenuti mladić ne uči slikarstvo u Austriji, ama u Francuskoj“. Novinski je zaključak sličan današnjem: „Čovjek kojemu vlada štogod nijeće pobuđuje uvijek (...) velik interes (...) pogotovo kad se o njemu kao o novoj zvijezdi govori“.

Nova zvijezda međutim nije u Zadru dangubila. Od 7. rujna do 29. listopada Bukovac je u kući Perlini na Novoj obali portretirao svakoga tko je želio portret u bilo kojem formatu. Slobodno vrijeme pak provodio je u kavani hotela Al Vapore gdje se oko njega redovito okupljala zadarska intelektualna mladež.

Hotel Al Vapore bio je na sjeveroistočnoj strani Poljane pape Aleksandra III, između Narodnog muzeja i zgrade ispred koje stoji spomenik Petru Zoraniću (kuća br. 2). Ta je zgrada trebala biti srušena kako bi se još više otvorilo pročelje crkve sv. Krševana i zvonik. Njezino ozbiljno oštećenje u bombardiranju grada 1943/44. nije ni najmanje ubrzalo taj plan. Naprotiv, bila je to jedna od prvih zgrada koje su obnovljene nakon rata.

Banka u crkvi s kraja V. stoljeća Prolaznika na zadarskome Poluotoku iza svakoga ugla vreba neki ostatak prošlosti. Uđe li, primjerice, u poslovnu banku pokraj sv. Krševana (Brne Karnarutića, 13) naći će se u prostoru bivše crkve s kraja V. stoljeća. Prvo je nosila ime sv. Tome, zatim sv. Silvestra i konačno sv. Križa. Doživjela je i preživjela brojne pregradnje, kako bi 1807. godine bila desakralizirana. Pala je u zaborav kada je 1822. na tome mjestu podignuta školska zgrada.

U čišćenju ruševina iz Drugog svjetskog rata naišlo se na gotički luk portala na sjeverozapadnoj strani, koji je potjecao od kasnije prigradnje. Pravo je arheološko istraživanje, pak, poduzeto tek 1969, kada se pripremalo podizanje sadašnje poslovne zgrade. Otkriveni su dijelovi prostrane trobrodne bazilike. Na jugozapadnom zidu sačuvale su se tri bifore. Četvrta je naknadno restaurirana.

Na sjevernom uglu fasade pronađen je dio zida i vrata koja su vodila u sjeverni brod. Tehnika njihove gradnje upućuje na kasnu antiku, odnosno najranija stoljeća srednjeg vijeka. Ostaci crkve sv. Tome, zajedno sa crkvom sv. Stjepana, koja sada nosi ime sv. Šimuna, jesu ranokršćanske crkve posebne tipološke skupine na istočnoj Jadranskoj obali.

Bivše stubište u Ulici pod bedemom (Foto: Ivan Jeričević)

Nitko nije mogao pomoći živima ispod ruševina Točno u produžetku Prolaza bana Ivana Paližne bilo je tridesetih godina prošloga stoljeća uređeno dvokrako stubište koje je spajalo Ulicu pod bedemom s Bedemima zadarskih pobuna. Zadnji su ostaci maknuti 2008, kada je proširena Ulica pod bedemom.

Podsjećalo je na tragediju u prvome savezničkom zračnom napadu, 2. studenoga 1943. godine. Tada su, uz ostalo, pogođena dva javna protuzračna skloništa. Jedno na Voštarnici i drugo ispod stubišta u Ulici pod bedemom. U rukopisu kronike samostana sv. Frane, sačuvanome u Znanstvenoj knjižnici, fra Hugolin Didon, poznat u gradu kao padre Ugo, bilježi potresnu uspomenu koju treba čitati bez lektorske intervencije, kako bi se sačuvala izvornost:

 „Ja sam običavao prije ovog prvog bombardiranja svake večeri obilaziti sva skloništa po gradu, da tiješim ustravljene građane (…) Od onoga dana kad sam svojim očima vidio strahote u skloništu na Voštarnici ja nisam više imao srce da idem u večer po skloništima (…) Drugo je sklonište bilo (…) pogođeno samo na ulazu, ali na taj način, da je ulaz bio sasvim zatvoren ruševinama. Unutra je ostalo bilo nekoliko čeljadi, nezna se koliko. Čulo se iz nutra gdje traže pomoć, ali im niko nije mogao skočiti u pomoć, jer se nije moglo otkloniti ruševine. Možda sutradan, nezna se stalno kada, svi su unutra poginuli“.

 

Izvorna crkva sv. Šimuna nikada nije dovršena Vrata sv. Roka (sv. Marije, Arsenala) koja povezuju Liburnsku obalu i Gradsku tržnicu, građena su u XIV. stoljeću, ali su 1570. bila zazidana. Ponovno su otvorena tek koncem 1847. godine.

Na negdašnjoj utvrdi sv. Roka, namjesnik Ivan Wagner (1815 - 1894) dao je 1869. urediti perivoj. Dio je uništen 1936. kada je bastion skraćen, a dio 1979, gradnjom ribarnice unutar bastiona. Prazan prostor, nastao zračnim razaranjem gustoga urbanog tkiva 1943. i 1944. godine, poslužio je za gradnju suvremene Gradske tržnice.

Prva zgrada na istočnoj strani otvorenoga dijela tržnice bila je nekoć kapela sv. Roka, sagrađena 1508. godine uz južni bok crkve sv. Marije Velike. Ta se ranoromanička crkva spominje još u XII. stoljeću, a u XIII. stoljeću u nju je pohranjeno tijelo sv. Šimuna. Porušena je 1570. radi proširenje obrambenih bedema, a sv. Šime preseljen u kapelu sv. Roka.

Susjedno pročelje, urešeno stupovima, ostatak je nove crkve koju su Zadrani 1600. godine počeli graditi u slavu sv. Šimunu. Nikada nije dovršena. Svetac je 16. svibnja 1632. trajno prenijet u crkvu koja je do tada nosila ime sv. Stjepana, a ostaci napuštene crkve teško su stradali u bombardiranju. Obnovljeni su 2004. godine.

Cesarica Fridrik razgledala Zadar Na jugozapadnoj strani otvorenoga dijela Gradske tržnice (istočno od kuće br. 6 u Ulici Hrvoja Vukšića Hrvatinića) stoje ostaci ogradnog zida s kruništem. Pripadali su romaničkoj palači Pasini s balkonom na kojemu je urese klesao Nikola Firentinac. Posve je uništena u bombardiranju grada.

Ispred njezina balkona, svjedoči novinski napis iz 1890, ostala je impresionirana „cesarica Fridrik",zapravo britanska kraljevna Viktorija (1840 - 1901), supruga pruskog i njemačkog kralja i cara Vilima I. (1831 - 1888), koju su od 1888. zvali „carica Frederick“. Ostala je poznata kao gorljiva obožavateljica umjetnosti.

„Kad je“, piše novinski kroničar, „u prošlu sriedu po podne cesarica Fridrik razgledala Zadar, upade joj u oko neki starinski pendžer na kući Pasinovoj kod S. Roka. Cesarica namah pođe u svjetlopisca Burata, i naloži mu da joj snimi sliku onog pendžera, i da joj je pošalje u Mletke. Sama cesarica na komadu hartije u svjetlopisca narisa glavne crte pendžera, koji, reče, da ima velike umjetničke vriednosti“.

Hrvatska gimnazija u crkvi sv. Marcele Prvi blok zgrada sjeveroistočne strane Ulice Dalmatinskog sabora započinje dvjema ranokršćanskim crkvicama, spojenima u jedinstvenu cjelinu. Prva, s južnim zidom i apsidom iz petoga stoljeća, bila je posvećena sv. Andriji. Kroz njezinu apsidu ulazi se u dvobrodni prostor posvećen sv. Petru Starome, također iz najranijih godina srednjeg vijeka.

Oba prostora zvala su se do XVII. stoljeća sv. Petar Stari, a od tada, kada su obnovljena i predana bratovštini ribara i mornara, postaju sv. Andrija. Istraživanja su tek 1960. pokazala kako su dijelovi sv. Andrije stariji od sv. Petra Starog.

Renesansno pročelje zgrade južno od crkve sv. Andrije i sv. Petra Starog (Dalmatinskog sabora, 6) nije ništa drugo doli ostatak crkve sv. Marcele iz 1540. godine. Podignuta je za franjevke-klarise koje su 1500. godine, kada im je u Ninu porušen samostan prešle u Zadar. Novi samostan sagradile su između crkve sv. Marcele i današnje Ulice Jurja Dalmatinca. Crkva se u XIX. stoljeću spominje kao vojarna, a od 1900. do 1921. godine kao Velika državna gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom.

Milan Begović susreće Iva Vojnovića Dalmatinski je sabor 1890. godine odobrio da se u srednjim zadarskim školama može predavati na hrvatskom jeziku. Trebalo je, međutim, čekati još punih šest godina na suglasnost bečke Vlade, tako da je nastava u Velikoj državnoj gimnaziji s hrvatskim nastavnim jezikom počela tek u listopadu 1897. godine. U početku se održavala u prostorijama Hrvatskoga sokola na Novoj obali. Bivšu crkvu i vojarnu sv. Marcele otkupili su i adaptirali hrvatski domoljubi 1899. godine.

U toj je Gimnaziji, među ostalima, Milan Begović (1876 – 1948) 1898/1899. godine predavao hrvatski, talijanski, zemljopis i povijest. Sjećajući se tih dana i Iva Vojnovića (1857 – 1929), zapisao je:

„Upoznao sam konte Ivu letimično u Zadru (...) On je bio politički činovnik kod Namjesništva, a ja suplent na jedva ustrojenoj hrvatskoj mladoj gimnaziji, mučenici progonjenoj i poslije očajno zagušenoj rasadnici naše riječi i duha u otuđenom gradu. Nije onda bilo lako biti učiteljem na toj školi. Mularija je prijetila i provocirala. Jedanput sam izgubio strpljivost i zaprijetio da ću pucati iz revolvera ako me ne puste na miru. Moja je prijetnja duhovito-impretinentnoj dječurliji dala novog povoda da me još jače izazivlju. Gdje god sam se pokazao, čuo sam poklik: Fora le balle! Fora le balle! (Napolje s kuglama! Napolje s kuglama!) I pošao sam u Namjesništvo školskom nadzorniku da ga zamolim za zaštitu.  Tom prilikom zakucao sam na vrata Vojnovićeve kancelarije (...) Konte Ivo, neobično elegantan sa ne sjećam se već kakvim cvijećem u zapučku, aristokratsko-birokratski superioran, neiskreno nasmiješen, s prekrižen rukama preko prsiju, izbacio je nekoliko fraza u raznim jezicima, talijanski, njemački i francuski - i prešao preko moje hvale na račun njegova Sutona s uzvišenom nehajnošću. A kad sam mu spomenuo moje nezgode s talijanskom mularijom i ispričao o njihovu izazovu: Fora le balle! bio je oduševljen i smijao se kličući: Che spirito! Che spirito! (Koliko li duhovitosti!) Ja sam se poklonjen  oprostio od pjesnika (...)“

Djelatnost Hrvatske gimnazije zabranile su talijanske vlasti 1921. godine.

Bratimi sv. Antuna Opata mogli su u gradu držati prasce Na jugoistočnom uglu raskrižja ulicâ Dalmatinskog sabora i Jurja Dalmatinca (Dalmatinskog sabora, 4) od 1154. bila je crkva sv. Spasitelja. Titulara je promijenila 1532, kada je postala sjedištem bratovštine sv. Antuna Opata. Članovi ove bratovštine starali su se za zaštitu grada i okolice od požara. Imali su poseban privilegij, povezan sa svečevom ikonografijom. Mogli su držati svinje unutar gradskih zidina!

Godine 1623. crkva, s ukupno pet oltara, temeljito je pregrađena u oblicima zrele renesanse, a na pročelje je postavljen kip titulara sv. Antuna Opata. Desakralizirana nakon dolaska Francuza, 1807, neko je vrijeme bila zapuštena, zatim pregrađivana u skladište soli i drva, 1835. ostala je bez svetišta koje je pripojeno Teatru Nobile (Starom kazalištu), kako bi konačno 1861. postala sjedištem Dalmatinskog sabora u kojemu je od 1870. Narodnjačka stranka imala apsolutnu parlamentarnu većinu.

Desno od glavnog ulaza (iz Ulice Dalmatinskog sabora), uz južni zid bio je predsjednički podij te klupe za namjesnika, vladina povjerenika, tajnike i stenografe, a sučelice klupe za 41 zastupnika. Govornice nije bilo. Zastupnici su govorili iz klupa. Na galerijama iznad glavnog ulaza, duž oba zida i povrh predsjednikova stola moglo se smjestiti 200 osoba. Soba za rad saborskih odbora i za zastupničke klubove nije bilo, a sakristija je služila za zastupničku garderobu.

Sve je uništeno u bombardiranju 1943/44, a ostaci kipa sv. Antuna Opada pohranjeni u lapidarij Narodnog muzeja.

Bukovčev portret cara Franje Josipa zgužvali u vreću Dvoranu Dalmatinskog sabora u Zadru resio je golemi Bukovčev portret cara Franje Josipa, naslikan 1896. godine. Nakon propasti Carstva, skinut je, smotan u vreću i pohranjen u zadarski Državni arhiv, gdje je ležao zgnječen i zaboravljen sve do 1989. godine.

Zadarski carski portret najveći je portret što ga je naslikao Vlaho Bukovac (1855 – 1922). Visok je 2780, a širok 1825 milimetara. Veći je čak i od onoga u Hrvatskom saboru, ali je plaćen manje! Dvije tisuće forinti (jedna je forinta sadržavala 11,11 grama čistoga srebra). Naručio ga je, 21. ožujka 1896, namjesnik Emil David von Rhonfeld (1837 - 1918). U Strossmayerovoj galeriji postoji  njegova manja replika.

Zanimljivo da je car za Hrvatski sabor portretiran u svečanoj zelenoj austrijskoj generalskoj odori, a za Dalmatinski sabor u grimiznoj tunici, kao što su portretirani rimski i bizantski carevi. Stoji u ornatu cara Svetoga Rimskog Carstva, oslonjen desnom rukom o ukrašeni stolić na koji je položena kruna, žezlo i zlatna jabuka. Odjeven je u purpurnu, zlatom opšivenu tuniku i ogrnut bijelim plaštem. Na ogrlici oko vrata visi odličje Zlatnog runa.

Nakon temeljite restauracije što ju je obavio zadarski ak. slikar Mario Kotlar, portret je predan na čuvanje Galeriji umjetnina i koncem 1994. prikazana na izložbi Baština u novom sjaju.

Plan gradskih utvrda, XVIII. st

Ljekarna iz 1600. godine  Na mjestu gdje je sada zgrada broj 3 u Ulici Dalmatinskog sabora djelovala je od 1600. godine jedna od triju legendarnih zadarskih ljekarni. U početku se zvala Alla Fortuna, a od 1808. All Redentore (K Spasitelju), prema starom nazivu obližnje crkve. Njezin vlasnik sredinom XIX. stoljeća bio je Franjo Marotti, „simpatičan i okretan čovjek“ oko kojega se okupljao dio ondašnje zadarske inteligencije. Jedan od njih, Antonio Putti (1799 – 1872), risao je i pisao, od 1854. do 1862, rukopisni Enciklopedijski zorno-slikovni rječnik (Dizionario enciclopedico intuitivo-figurato). Sačuvan je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici i objavljen tek 1994. godine u Firenzi.

Ova stara ljekarna prešla je 1868. u ruke Nikole Androvića (1824 – 1895) iz Herceg-Novog. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku, a farmaciju diplomirao na Padovanskom sveučilištu, gdje je neko vrijeme bio asistentom na Katedri za prirodopis. Zadarsku ljekarnu Andrović je podignuo na zavidnu razinu. Njegovi su pripravci nagrađivani u Beču, Parizu, Trstu, Napulju i Zagrebu. Ostavio je „solidno sređenu i vođenu ljekarnu i kemijsko-industrijski laboratorij“. Sin Petar (1866 - 1930) diplomirao je farmaciju u Grazu 1887, a unuk Edvin (1896 - 1973) postigao doktorat znanosti u Rimu. I oni su kao i Nikola bili dosljedni hrvatski domoljubi. Edvin je kao uzorit antifašist biran za prvoga gradonačelnika Zadra nakon njegova pripojenja Republici Hrvatskoj i za zastupnika u Saboru.

Grba donosi sreću onomu tko je dotakne Stara ljekarna Andrović dvaput je gorjela. Godine 1884. zahvatio ju je manji požar, ali onaj koji je izbio u rujnu 1885. bio je katastrofalan:

„U nedjelju popodne upalila se u gradu trokatnica ljekara Androvića. Vatra je buknula u potkrovlju te u malo vremena uzela toliko maha da ju nadošli vatrogascim i vojnicim nije bilo moguće ugušiti. Poslje nekoliko sati, u kasnoj noći kuća je bila sva u jednom plamenu. Tavani su svi izgorili. Nije spasena ni ljekarna na prizemlju. Kuća je bila osigurana. Vatre je nestalo stopro u ponedjeljak u jutro. Srećom se nije uhvatila bližnjih kuća. Pri osamljenju vatre, i sahranjivanju pokućstva zauzeli su se svojski vatrogasci, vojnici i mnogobrojno građanstvo“.

Vrlo brzo Andrović je obnovio ljekarnu u atraktivnom pseudomaurskom slogu. Na takav se način, nažalost, ništa nije dalo spasiti od katastrofe u Drugom svjetskom ratu. Cjelokupna imovina obitelji Andrović, stečena marom triju generacija, uništena je u bombardiranju grada ili kolektivizirana u poratnoj uspostavi socijalističke vlasti.

Ostala je samo obiteljska kuća na Obali kneza Trpimira, br. 4, a od ljekarne na Poluotoku skulptura Grbavca. Uzidana je u ugao nove kuće, kao podsjetnik na staru ljekarnu i vjerovanje da grba donosi sreću onome tko je dotakne (gobbo portafortuna).    

Pivo se hladilo ledom s Velebita Istočno krilo sjevernih gradskih bedema završava utvrdom Moro, sada Poljanom Zemaljskog odbora. Utvrda Moro i susjedna jugoistočna utvrda Grimani (Perivoj kraljice Jelene), na kojoj je 1829. uređen Gradski perivoj, bile su do 1908. godine spojene bedemom preko kojega je vodila cesta.

To je potaknulo da se i na utvrdi Moro 1863. uredi manji perivoj sa stazama i dvama paviljonima. Ondje je agilni kavanar Antonio Cosmacendi, „uz glazbu i iluminaciju“, 1864. otvorio „malenu ali dobro opskrbljenu kavanu“ s hladnjačom. Led se, dakako, donosio s Velebita. Kako je uskoro uređen i perivoj na utvrdi sv. Roka, to su se za sparnih ljetnih večeri mogle priređivati obiteljske šetnje od kavane u Gradskom perivoju, preko kavane na utvrdi Moro do perivoja na utvrdi sv. Roka.

Cosmacendi je, pak, 1877. u perivoju podignuo reprezentativnu obiteljska zgradu s neoklasicističkim pročeljem. Sjeverno lice palače, sagrađeno neposredno na bedemu, teško je oštećeno u bombardiranju grada 1943/44, a šezdesetih godina prošloga stoljeća porušeno. Pedantnim restauratorskim zahvatom 2008. godine rehabilitiran je spomenički izgled palače, tako da slikovitost njezina južnog pročelja vraća zanemarenu sliku građanskog Zadra. U palači je sada Muzej antičkoga stakla.

Kada se udruže radišni Drioli i bogati Salghetti Palača Drioli na bivšoj utvrdi Moro čuva uspomenu na uglednu zadarsku obitelj, poznatu po proizvodnji glasovitih likera, ali i po slikaru Franji Salghetti-Drioliju (1811 – 1877), najcjelovitijoj slikarskoj osobnosti Dalmacije XIX. stoljeća. Građena je 1891. godine u modernijoj inačici neostila. Snažnim oblicima nameće se prostoru, tvoreći služben i hladan dojam.

Put do njezine gradnje trajao je više od 130 godina. Prvi Drioli, Franjo, došao je iz Izole, uočio poslovnu vrijednost maraskina i 1759. otvorio manju radionicu. Pet godina kasnije oženio se kćerkom bogatoga zadarskog trgovca Salghettija, otkupio staru destileriju i recepturu od Josipa Calcenige, stvorio osnovu za industrijski način proizvodnje i utro put svjetskoj slavi zadarskih likera. Dug je popis dvorskih i plemićkih adresa u Europi na koje je dostavljao maraskino.

Naslijedio ga je 1808. godine ženin nećak Josip Salghetti-Drioli, otac slikara Franje i glazbenika Ivana. Kada je 1877. umro Franjo Salghetti-Drioli tvornicu je preuzeo sin Šime, a od njega, pak, 1921. njegov sin Franjo. Završetkom Drugoga svjetskog rata i uspostavom socijalističke vlasti u Zadru se ugasila stoljetna slava obitelji Drioli.

Veliki prijatelj Strossmayera, Tommasea i Karasa Tvorničar likera i slikar Franjo Salghetti-Drioli nepravedno je zanemaren, često krivo interpretiran i gotovo zaboravljen. Rođen je u Zadru 1811, gdje je i umro 1877. godine. Bio je umjetnik i intelektualac, podjednako uspješan kao poslovan čovjek koji je stajao na čelu obiteljske tvornice od 1845. do 1876, ali i kao najistaknutiji predstavnik akademizma u dalmatinskom slikarstvu XIX. stoljeća.

Za Zadar je posebno značajno što je njegovo djelo nastalo pretežno u lokalnoj sredini. Premda zadarski Talijan, postigao je da njegov stvaralački opus postane sastavnim dijelom hrvatske kulturalne baštine. Istodobno je bio velik prijatelj Jurja Strossmayera (1815 – 1905) i Nikole Tommasea, prijateljevao je i dijelio rimski atelijer s Vjekoslavom Karasom (1821 – 1858), pomogao u Zadru Ferdi Quiquerezu (1845 – 1893), a svoj najvrjedniji slikarski inventar oporučno ostavio današnjoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Župnoj crkvi u Jesenicama pokraj Omiša, odakle je njegova tvornica nabavljala marasku, darovao je sliku iz venecijanskog manirističkoga kruga. Njegov brat Ivan također je svestrana umjetnička osobnost, skladatelj salonske glazbe, istaknuti organizator glazbenog života i najbolji glazbeni kritičar svojega doba.

U Zadru se proizvodilo 35 vrsta likera U Zadru se još uvijek proizvode likeri koji su stekli planetarnu slavu, osobito maraskino, ali je duh galantnog vremena nepovratno otišao u povijest, zajedno s XIX. stoljećem. Nema više Balzaca  koji bi pisao o Zadru kao gradu likera, nema Casanove kojemu bi maraskino pomagao u noćnim avanturama, nema više maršala Marmonta, cara Napoleona I. ili Nikole I. i njihovih dvorskih plesova na kojima se gostima posluživao iznimni zadarski napitak. Ostale su samo priče.

Jedna od njih veli da su zadarski dominikanci još u XVI. stoljeću pripravljali aromatični alkoholni destilat. Prvi poznati proizvođači u XVIII. stoljeću bili su Rota  i Mola, a pravi procvat počinje 1730. kada je samouki botaničar Bartul Ferrari iz Bergama podučio Josipa Carcenigu kako će od plodova i lišća dalmatinske višnje maraske pripravljati rosolio (rozolin, rožolje) što ga je Carlo Gozzi kušao oko 1742. kao rosolio marasca da Zara.

Iza Carcenige dolaze Francesco Drioli od 1759. i Gašpar Kaligarić od 1770. kojega je naslijedio Andrea Callussi. Početkom XIX. stoljeća popis je bio duži: Girolamo Bianchi, Domenico Congenti, Zaccaria Cristo, Josip Dorčić, Mate Haršić, Giuseppe Messa, Oliva Mola, Velentino Paštrović, Pinelli, Giuseppe Saltarelo, Simeone Sanson, Francesco Valentin i Valerio. Godine 1841. zabilježeno je 13 prerađivača, a 1857. čak 18! Proizvodili su ništa manje nego 35 vrsta likera!

Tvrtka Josipa Sabalića radila je od 1813. do 1844, a Mate Magazzina od 1820. do 1868, kada je prešla u vlasništvo Petra Abelića. Luxardo je počeo raditi 1821, Margareta Kovačević 1848, Luka Miličić 1859, Antonio Cosmacendi 1864. (naslijedio ga je 1895. Roeper), Stampalia 1868. (naslijedio ga je Gilardi), Lestuzzi 1872, Andrović 1882, Giotta 1885, Vlahov 1886, Ivan Stanić 1888, braća Marčetić 1893, Josip Pivac 1901, Martin Babić 1920. godine.

U sedamdesetim godinama XIX. stoljeća prodano je 250 tisuća boca, a 10 godina kasnije 400 tisuća boca. Otpremale su se u Beč, Pariz, London, Berlin, Sankt Peterburg, Napulj, Đenovu, Milano, a u Zadar su sa svih strana stizala najviša priznanja s velikih svjetskih izložaba.

Zadarski maraskino i zimmer frei u Balzakovu romanu Zadarski liker maraskino uživao je u XIX. stoljeću takav svjetski ugled da je o njemu i Zadru pisao čak i besmrtni Honoré de Balzak (1799 – 1850). Godine 1837. boravio je u Milanu i Veneciji. U Milanu je posjećivao literarni salon popularne grofice Clare Maffei (1814 – 1886), prijateljice Cavoura, Mazzinija i Verdija. Ondje je doznao puno toga o Zadru i Dalmaciji, što je kasnije literarno evocirao u ljubavnoj avanturi protagonista romana Put u život (Un début dans la vie).

Priča počinje u Veneciji. Vidno uzbuđen, glavni junak objašnjava okupljenome društvu da se nije stigao nadiviti ljepotama grada u Dalmaciji iz kojega je upravo stigao. Još je pod stresom od onoga što mu se ondje dogodilo, pa se ne može sjetiti kako se taj grad zove. Zna samo da se u njemu proizvodi liker maraskino. „Zadar“, pomaže mu jedan od prisutnih, „c´est sur la côte“ (to je na obali).

Slušajući priču o nevjerojatnim ljubavnim pustolovinama, prijatelji su željeli doznati i druge informacije o Zadru i Dalmaciji. Među ostalim, zanimale su ih potankosti o maraskinu. Balzak, kao uvijek, vješto pripovijeda, ali se na koncu njegova priča o uzgoju maraske i proizvodnji zadarskog likera svodi na to da je u pitanju biljka koja daje „plod maraskina“.

No ako se iz Balzakova romana ne mogu doznati nikakve potankosti o proizvodnji maraskina, može se pročitati kako je još u njegovo doba u Zadru cvjetao zimmer frei. Glavni junak priča da je odsjeo u nekog špičara (ljekarnika) kojih je bilo puno u gradu, i dodaje kako je „u stranim zemljama svima glavno zanimanje louer un garni (iznajmiti sobu ili smještaj), drugi je posao sporedan“.

Tajni recepti maraskina spašeni su u ladici s duplim dnom Proizvodnja likera, napose maraskina, svojedobno je bila najblistavija oznaka međunarodne reputacije Zadra i njegova poslovnog prosperiteta. Nakon propasti la belle époque međutim sve se preobrazilo u kulturalnu uspomenu koja, kao svaki mit, živi od priča o slavnoj prošlosti i vjere u obnovu stare slave. Nije to malo u sredini skromnih ostataka gradske mitologije.

Jedna od najčešćih mistifikacija planetarne slave zadarskoga maraskina jest priča o tomu kako se tajna uspjeha krila u recepturi. „S time se nije bilo šaliti“, izjavio je 1972. Josip Pivac, sin istoimenoga zadarskoga tvorničara likera, kasnije tehnolog u tvornici Maraska. „To je držano kao svetinja. U jednu prostoriju Luxarda, na primjer, nije smio nitko ući osim četvorice braće vlasnika. Čak nitko ni od radnika nije prisustvovao kada je vlasnik dodavao litru-dvije ˝onoga nečega˝ u liker“.

Franco Luxardo prisjetio se, 2005. godine, potankosti o dramatičnu spašavanju izvornih tvorničkih recepata: „Oni su kao obiteljska tajna upisivani i veliku knjigu, čuvanu u sefu. Stric Pietro je uoči dolaska partizana knjigu predao šefu tvornice Carlu Bianchiju i rekao da je, ako se spasi, odnese mom ocu u Italiju. Čim su partizani ušli u grad, stric je odveden u zatvor, a tjedan poslije utopljen u moru. Carlo Bianchi je odlučio napustiti Jugoslaviju, a kao optant mogao je odnijeti samo dva kovčega i jedan komad namještaja. Izabrao je ormar s ladicom duplog dna, gdje je stavio knjigu i donio mojem ocu“.

Sjeveroistočna panorama, početak XX. stoljeća


Copyright & Design: Abdulah Seferović, Zadar, 2007 - 2012.