Photographia Iadertina

Tomaso Burato | 1 | 2 | 3 |

 

Mjesto mu je u povijesti svjetske fotografije Dolaskom dubrovačkoga fotografa Tomasa Burata zadarska je rana fotografija ušla u zrelo i najrodnije doba razvoja. Burato je bio ne samo treći u nizu domaćih fotografa s farmaceutskom diplomom Padovanskog sveučilišta, već i prvi zadarski majstor inozemne reputacije. Dometi njegova rada redovito su verificirani na međunarodnim izložbama u europskim kulturnim središtima, kao što su Beč, Pariz, Bruxelles, Trst, Napulj ili Madrid. Izlagao je i pobirao priznanja zajedno s autorima koji danas zauzimaju istaknuta, čak začasna mjesta u povijesti svjetske fotografije. Ugledni bečki povjesničari umjetnosti rabili su njegove fotografije zadarskih umjetnina i rukopisnih iluminacija [2018]. Marija Tonković navodi da je u varaždinskome Državnom arhivu pohranjeno pismo (Red. br. 112) što ga je hrvatski povjesničar i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski (1816 – 1889) uputio Tomasu Buratu, ali ništa potanje ne piše o tome [4067]. Buratov Stabilimento Fotografico pokraj Gospe od Zdravlja bio je gotovo pola stoljeća najugledniji fotografski zavod u Dalmaciji. U zadarskoj javnosti još živi pučki slogan iz toga doba: „Nema litrata bez Burata“.

Tommaso Giovanni Marin Burat rodio se 27. ožujka (u šest sati) 1840. godine [0911]. U Leksikonu prezimena nije zabilježen oblik prezimena Burat već samo Burato, i to jedna obitelj u selu Buići i jedna u Dubrovniku [2041]. U Dubrovniku se, pak, drži da se Buratov otac prezivao Buratović, ali se dolaskom u Grad iz Buića u Župi Dubrovačkoj počeo skraćeno nazivati Burat [2095]. Tome se dodaje da je Burato vjerojatno, sukladno običaju vremena, talijanizirani oblik slavenskoga prezimena Buratović, koje je vrlo često u Dubrovniku [2090, 4067]. Buratov otac Miho (Michele) bio je trgovac (bottegaio). Dana 29. rujna 1834. oženio se Vincenzom Knežević. Sina Tomasa krstili su 2. travnja 1840. Na krštenju su kumovali Vincenzo Vuletić i Teresa Francesca Ritter, udovica pokojnoga Sebastijana [0911].

Nažalost, još nije utvrđeno gdje je, od koga i kada Burato naučio fotografski postupak. Početna potraga za odgovorom na ta pitanja otkrila je podatke koji su do tada bili nepoznati u suvremenoj strukovnoj literaturi. Tako je ime ljekarnika Antuna Dropca (1810 - 1882), koji se dagerotipijom počeo baviti najkasnije 1845, u fotografsku literaturu uvedeno tek 1988. i 1990. godine [5815, 2078]. Tada su, također, objavljeni datumi rođenja fotografa Silvina Maškarića i Karla Webera, te podatak da je Antun Jelaska od 1857. do 1860. u Dubrovniku držao kozmoramu [2078]. Nešto kasnije, na velikoj izložbi Fotografija u Hrvatskoj, održanoj u Zagrebu 1994, pojavilo se još jedno novo ime iz prošlosti dubrovačke fotografije - Josip Betondić (1815 - 1864). Taj dubrovački narodnjak, posjednik i trgovac, koji se uz politiku bavio fizikom i mehanikom, prakticirao je fotografiju najkasnije od 1848. godine [2090, 4067].

Ne zna se jesu li Drobac i Betondić komercijalno eksploatirali fotografski postupak. Vjerojatno nisu. Za Jelasku se, pak, ne zna kada je točno otvorio stalni atelijer. Njegov angažman oko kozmorame upućuje na pretpostavku da je to moglo biti možda čak i prije 1860. Rani su fotografi često upotrebljavali diorame, kozmorame, solarne mikroskope i ostale slične optičke naprave za masovnu zabavu pučanstva. Samo jednim poslom nisu mogli osigurati egzistenciju, posebice u manjim gradovima. Uzgred, Jelaskinu kozmoramu ne treba poistovjećivati s Daguerreovom dioramom. Potonja je bila svojevrsni kazališni spektakl, sa slikama velikima i do 14 x 21 metar, dok se Jelaska služio stereografskim slikama, veličine nekoliko centimetara. Prizor se promatrao kroz okular sa sustavom leća koje su stvarale iluziju veličine i prostora. Dugo su se rabile na proštenjima i seoskim sajmovima.

U svakom slučaju, Burato je mogao upoznati fotografiju u samome Dubrovniku prije 1860. Bilo od Dropca ili Betondića koji su bili vrlo stručni, bilo od Jelaske koji je bio praktičar, okrenut profesionalnoj eksploataciji postupka. Nekoga od njih, možda čak i svih, zacijelo je upoznao preko svojega oca koji je kao gradski trgovac bio u kontaktu s velikim brojem građana - osobito s tako poslovnim ljudima kao što su to Antun Drobac i Josip Betondić - ili s mladim obrtnikom kakav je Jelaska. Uostalom, i sam se mladi Tomaso vrlo rano počeo kretati među ljudima koji su svi odreda pripadali krugu poznavatelja fotografskoga postupka.

Počeo je najkasnije 1862. Znakovito je da se njegovo ime prvi put susreće u javnosti u lipnju 1862. Zajedno s još 42 uglednija Dubrovčana potpisao je otvoreno pismo kojim se Natku Nodilu čestita pokretanja Narodnoga lista u Zadru [5033]. Buratovo svrstavanje među potpisnike kao što su to, primjerice, Niko i Rafo Pucić ili Pero Čingrija, a posebice Josip Betondić, svjedoči da je dosegnuo određen društveni status i da obavlja posao koji mu omogućuje kretanje među viđenijim ljudima. U Zadru je također sačuvano službeno izvješće kotarskoga poglavara iz 1875. u kojemu piše da je „nedvojbena činjenica da se (…) Tomaso Burato (…) već oko 15 godina (…) posvetio fotografskoj umjetnosti“ [0053], što znači da je počeo raditi oko 1860. Približno to potvrđuje i novinska informacija iz 1893. u kojoj stoji da se „već dobrih 30 godina strasno posvećuje lijepoj umjetnosti Daguerrea“ [5257]. Njegove dubrovačke fotografije formata posjetnice, koje se mogu naći u Zadru, potječu točno iz toga doba. Portret Nepoznata gospodina s bradom u obiteljskome arhivu prof. Ive Petriciolija ima poleđinu bez uresa. Logotip je vrlo jednostavan, složen u tri retka: Atelier photographique de Thomas Burato a Raguse. Nepoznati je portretiran u sjedećem držanju pred čistom bijelom pozadinom; fotografija je albuminska, polusjajna, nalijepljena na običnome, tankome kartonu. Sudeći prema svemu, nije mogla nastati kasnije od 1862. godine [7028].

Prvi spis koji pruža pouzdane podatke o Buratu potječe iz 1863. Tada je, 9. listopada, poslao putem dubrovačkoga Okružnog poglavarstva molbu Namjesništvu u Zadru: „Niže potpisani, budući je završio propisan pripravnički staž i praksu u ljekarni gosp. Rafa Šarića, budući želi nastaviti započeto napredovanje, biva mu potrebitim završiti studij farmacije na kojem carskom sveučilištu. Kao što to potvrđuje priloženo liječničko uvjerenje, njegovo slabo zdravlja ne dopušta mu ići na druga sveučilišta osim na Sveučilište u Padovi, zbog čega podnosi ovu molbu uzvišenome c. i k. Namjesništvu, moleći neka mu bude milostivo dopušteno završiti studij na rečenome Sveučilištu. Priložena potvrda župe dokazuje da je besprijekorna ćudorednog ponašanja. Vjerujući da će mu biti odobreno to što ponizno traži, moli brzo rješenje, jer uskoro treba početi školska godina“ [0021].

Namjesništvo je, prvo, zatražilo da Burato priloži potvrde o završenom školovanju, pripravničkom stažu i ljekarničkoj praksi, a tada je sve, zajedno sa svojim mišljenjem proslijedilo Državnome ministarstvu u Beču: „Ljekarnički pomoćnik Tomaso Burato iz Dubrovnika zatražio je od Okružnoga poglavarstva u Dubrovniku da studij farmacije zbog zdravstvenih razloga nastavi na Sveučilištu u Padovi. Iz priloženih svjedodžaba proizlazi da je molitelj napravio potrebite predstudije, te da je završio propisanu ljekarničku praksu. Iz liječničke svjedodžbe proizlazi da je taj ljekarnički pomoćnik tjelesno vrlo slabašan i osjetljiv pa mu se savjetuje otići nekamo gdje je podneblje blaže zbog čuvanja zdravlja. Prijanja se uz prijedlog Okružnoga poglavarstva i sugerira udovoljiti molbi“. Ministarstvo je 13. studenoga obavijestilo Namjesništvo da je ovlastilo „mjerodavnu upravu Sveučilišta u Padovi da primi na studij u ovome semestru ljekarničkoga pomoćnika Tomasa Burata iz Dubrovnika“, a Namjesništvo je, pak, 22. studenoga 1863. o tome poslalo obavijest Okružnome poglavarstvu u Dubrovniku [0021].

Burato je, dakle, bio ljekarnički pomoćnik, a da bi to postao morao je imati gimnaziju. Ako je u školu krenuo sa šest ili sedam godina, tada je gimnaziju završio 1858. ili 1859. Kada se tome dodaju još dvije godine ljekarničkoga staža, značilo bi da je uvjete za studij stekao 1860. ili 1861. Na pitanje što je radio do 1863, odgovor bi mogao biti samo jedan: bavio se fotografijom. Postoji pretpostavka da je snimao fotografije koje nose isti logotip kao onaj Anonimnoga zadarskog majstora [4067, 6227], ali nema čvrstih dokaza da su doista njegove.

Član akademije dubrovačkog kundurovanja Puno je vrjedniji podatak da je pripravničku praksu završio u ljekarni Rafa Šarića. To pokazuje ne samo gdje je upoznao ugledne Dubrovčane s kojima je potpisao pismo Natku Nodilu i gdje je mogao doći u doticaj s ljudima koji su poznavali fotografski postupak, već i kakav je mogao biti njegov kulturalni profil. Kroz Šarićevu spičariju tekao je, kako je zapisao Josip Bersa, „čitav kaleidoskop dubrovačkog života“. S vremenom je dosegnula stupanj „akademije dubrovačke duhovitosti, učenosti i (…) ˝kundurovanja˝ (…)“. Za razliku od Dropčeve ljekarnice koju su pohađala čeljad „pribrana, staložena, puna iskustva, vješta u pomorskim i trgovačkim stvarima (…), Šariću su išli većinom ljudi živahne čudi, razgovorni, vješti u književnom poslu (…). Svraćali su tu Pero Budmani, Kosto Vojnović, Medo Pucić, Jovo Sundečić, Antun Kazali (…). ˝Spičar˝ Rafo Šarić, autor prigodnih patriotskih sastavaka, bio je lijep čovjek, obla lica i velikih sjajnih očiju (…). Rafo je bez sumnje glavna osovina oko koje se kretao život spičarije. Okretan posrednik između raznih struja, koje su vladale među gostima, on je znao svakog dočekati s jednakom ljubaznošću i svakom dokazati da nigdje ne će bolje provoditi časove dokolice nego u njegovoj ljekarni“ [2026].

Nekako u isto vrijeme kada je Burato stažirao u Šarićevoj ljekarni, neki Francesco Burato bio je vježbenikom u ljekarni Male braće u Dubrovniku. Godine 1860. žalio se Namjesništvu u Zadru da mu Mala braća nisu platila 1,5 godinu staža [0013]. Nije poznato je li dotični Francesco bio u kakvu srodstvu s Tomasom Buratom.

Podatak da je Tomaso Burato „tjelesno vrlo slabašan i osjetljiv“ ne bi bio intrigantan kada molitelj ne bi ultimativno insistirao na tome da mu „njegovo zdravlje ne dopušta ići na druga sveučilišta osim na Sveučilište u Padovi“. Stječe se dojam da se iza te nepopustljivosti kriju drugi razlozi, bez obzira na to što je molbi priloženo liječničko uvjerenje. U pitanju bi opet mogli biti fotografski poslovi. Sačuvane fotografije pokazuju da se i u Padovi bavio fotografskim obrtom. Na poleđini fotografije Nepoznata gospodina s bradom u kolekciji prof. Ive Petriciolija rukom je prekriženo Raguse i dopisano Padoue.

Uz to, studenti s dubrovačkoga područja predočili su 1994. godine dr. Antunu Travirki na zadarskome Filozofskom fakultetu najmanje dva portreta formata cartes de visite s padovanskim logotipom. Oba su jednostavna, sliče na dubrovački, a na njima stoji Fotografia di Tso Burato Padoua. Na jednom je slog ravan, a na drugome su prvi i treći redak svinuti, dok se ime fotografa i mjesto atelijera u oba slučaja pojavljuju i na prednjoj strani slike. Jedna takva carte de visite Nepoznata studenta s razdjeljkom nalazi se u kolekciji prof. Ive Petriciolija. Također i Marija Tonković 2001. godine potvrđuje da „Postoje fotografije nastale prije i za vrijeme studija u Padovi, te nakon povratka u Dubrovnik“ [4067].

No cijelu ovu, dosta čvrstu konstrukciju o padovanskoj fotografskoj epizodi Tomasa Burata dovela je u pitanje izložba Ritratti di fotografi padovani 1840 – 1940, priređena 1992. godine u Padovi. U bogatome i vrlo informativnome katalogu [7100] spominju se četiri fotografa koja su počela raditi u tome gradu između 1856. i 1864, ali među njima nema Tomasa Burata. Nema ga ni u poglavlju Indicatore padovano del 1864 u kome se, inače, poimenice navode također četiri fotografa. Među njima je čak i jedan stranac – Henry Ecroy. Na jednoj njegovoj sačuvanoj fotografiji stoji: H. E. di Londra Pittore fotografo – Padova. Rukom je dopisano 27. nov. 1863. Ta izložba i njezin katalog, očito, ne dopuštaju Burata smatrati padovanskim fotografom. Time ostaje otvorenim pitanje njegove fotografske djelatnosti u Padovi. Trebat će dalje tragati za razlozima koji su ga naveli tiskati i rabiti kartone s padovanskom adresom. 

Spisi o njegovu odlasku na drugu godinu studija, pak, ne donose toliko novosti koliko su međusobno kontradiktorni. Prosljeđujući Buratovu molbu u Beč Namjesništvo za Dalmaciju informira 17. studenoga 1864. Državno ministarstvo da „iz priloženih svjedodžaba slijedi da je Tomaso Burato završio prvu godinu farmacije vrlo dobrim uspjehom“, te predlaže da „molbu valja odobriti“. Iz Beča stiže čudan odgovor: „Pod pretpostavkom da je kandidat za magisterij farmacije Tomaso Burato iz Dubrovnika prema žalosnim vijestima izostao prošle godine sa studija na Padovanskom sveučilištu, dopušta mu se upis na to Sveučilište u školskoj 1864./65. godini radi nastavka i završetka njegovih farmaceutskih studija, ali on ne smije otezati pristup na studij I. semestra“. Temeljem toga dopuštenja Namjesništvo 25. studenoga šalje još čudniju obavijest u Dubrovnik: „Uzimajući na znanje da kandidat za magistra farmacije Tomaso Burato iz Dubrovnika nije bio umiješan u nerede za osudu koji su se dogodili prošle godine na Sveučilištu u Padovi, uzvišeno c. i k. Državno ministarstvo zaključuje u svojemu odgovoru od 17. tekućega mjeseca pod br. 11424 da je suglasno rečenome kandidatu dopustiti pristup na Sveučilište u Padovu u školskoj 1864./65. godini radi nastavka i završetka studija farmacije. Rečeni Burato ne smije stoga odugovlačiti pristup na I. semestar studija, koji je već počeo“ [0023].

Dakle, najprije se dokumentirano tvrdi da je Burato završio prvu godinu (i to vrlo dobrim uspje hom), potom se pretpostavlja da je izostao sa studija, da bi se naposljetku zaključilo da ne smije odugovlačiti s pristupom na I. (?) semestar! Posebice je čudno otkud su se odjednom u sve to upleli „neredi za osudu“. Pri tome je zanimljivo da u konceptu toga spisa stoji tvrdnja da je kandidat bio umiješan u nerede, ali i ispravak da je ostao izvan njih. Potonja je formulacija logičnija, jer se, ipak, dopušta nastavak studija.

Maestro kemije i farmacije Kako je Burato 4. rujna 1865. zatražio od Namjesništva u Zadru dobrenje za slobodno obavljanje ljekarničke prakse, to se može zaključiti da je neposredno prije toga stekao zvanje maestra kemije i farmacije. Odgovor Namjesništva od 22. rujna nije poznat, jer spisi nisu sačuvani. No, nema dvojbe da je bio pozitivan, jer se iz protokola i indeksa spisa vidi da je upućen svim poglavarstvima u Dalmaciji, a ne samo dubrovačkome [0026, 0027]. Tek kada je 1993. objavljen popis studenata iz Dalmacije koji su studirali u Padovi od 1801. do 1947. godine [3061B], nastupilo je nevjerojatno iznenađenje. Među padovanskim studentima nema Tomasa Burata! U Padovi dakle nije poznat ni kao student, ni kao fotograf, ni kao diplomant farmacije. Slučaj je (za sada) praktično nerazrješiv. Oba podatka, onaj da je studirao i onaj da ga nema na popisu studenata, temelje se na autentičnim arhivskim spisima prve kategorije, što znači da su bilo kakva druga domišljanja deplasirana. Jednostavno treba ostaviti cijelo pitanje otvorenim.

Sudeći prema sačuvanim fotografijama Burato se nastavio baviti fotografskim obrtom, premda - kako se čini - nije zapustio ni ljekarnički posao, a uza nj je određeno vrijeme predavao i na srednjoj školi. U novinskoj informaciji iz 1910. godine navodi se da je „u mladosti studirao farmaciju u Padovi, a potom bio ravnateljem ljekarne u Dubrovniku“ [5519]. U dubrovačkom godišnjaku za 1910. godinu, pak, stoji da je kratko vrijeme bio suplentom na Isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku [1066]. Premda nije označeno kada je to bilo, nije teško zaključiti da je moglo biti samo nakon povratka iz Padove. Istodobno, prema nadnevku 29. listopada 1865, zabilježenome na njegovoj fotografiji u katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951 [2095], vidi se da je neposredno nakon predočenja diplome farmaceuta nastavio fotografski posao.

Prijelaz je bio toliko brz da navodi na pomisao kako uopće nije zatvarao dubrovački atelijer u doba padovanskih studija. Jer, izgled poleđine portreta Meda Pucića (1821 - 1882) u zadarskom Državnom arhivu (kat. br. 77/O) toliko je sličan padovanskom logotipu koji ima svinut prvi i treći redak, da bi se moglo raspravljati o tome potječe li iz 1863. (prije odlaska u Padovu) ili 1865. (nakon povratka iz Padove) Prva je pretpostavka prema svemu točnija, ali je za sada još uvijek samo pretpostavka. Nju donekle može osnažiti poredba s izgledom Meda Pucića na portretu nepoznata majstora u zbirci pjesama iz 1862. godine [2003].

Ostali logotipi, počev od onoga s amoretima na portretu Nepoznata gospodina s bakenbartima u zadarskom Državnom arhivu (kat.br. 120/O), pa preko brojnih koji se mogu vidjeti u Dubrovniku i Kućištu na Pelješcu, sukladni su modi druge polovice šezdesetih godina. Na nekima su čak tiskane i godine (1868 i 1869), jedni imaju potpuno rasteriranu poleđinu, a treći su identični s onim Philippa Dengga u katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951 [2095].

Naposljetku, pojavljuje se poleđina s crtežom ostakljena paviljona (možda Buratova atelijera) i objema stranama medalje s izložbe u Trstu 1871. te ista takva s oznakom vrste nagrade: Menzione onorevole. Zanimljivo je da se taj crtež, zajedno s kolajnama iz 1873. i 1874, pojavljuje na poleđini fotografija Silvina Maškarića. Ne znači li to da je Burato prije odlaska iz Dubrovnika radio u atelijeru u kome će posao nastaviti Maškarić?

U ostale događaje iz dubrovačkoga razdoblja za koje se do sada zna pripadaju sudski spor s nekim Ivanom (Giovannijem) Kneževićem (vjerojatno majčinim rođakom) poradi smetanja posjeda 1867. godine [0912] i rođenje kćeri Vicenze početkom veljače 1869. godine [0067]. Uz to, 1871. zabilježio je prvu nagradu za nastup na izložbi u Trstu [5066], a 1873. pripala mu je prestižna nagrada na Svjetskoj izložbi u Beču [5080]. Na tome je temeljio velike planove. Zadarske su novine 27. kolovoza objavile da „ovih dana putuje iz Dubrovnika u Buenos Aires, pozvan tamo utemeljiti veliku kemijsko-fotografsku tvrtku“ [5084]. No umjesto u Južnu Ameriku stigao je u Zadar! Kasnije je tu presudnu godinu rabio za reklamni slogan: Zavod utemeljen 1873 [1047, 1051].

Vijest o nakani da ode u Buenos Aires reinterpretirana je 1910. tako kao da je ondje doista boravio nekoliko godina, što je notorna besmislica [5519]. Koliko novine kadšto znaju biti nesiguran izvor informacija pokazuje slučaj u kome su objavile da je Burato umro u 58. godini života, premda je imao zamalo 70 godina [5521]. Reklamni slogan pak nije besmislen već nelogičan. Godina 1873. točan je podatak o početku kontinuirana rada u Zadru. Zabilješka u arhivskom spisu iz 1885. da je atelijer utemeljen 1878. očita je pisarska pogreška [0061]. Međutim 1873. godina niječe desetgodišnju fotografsku praksu u Dubrovniku i Padovi. Čudno je da se poslovan čovjek kao što je to bio Burato tako olako i bez vidljivih razloga odrekao najmanje 10 godina poslovne tradicije.

 Nažalost, sve dok se ne pronađe vjerodostojan odgovor trebat će se zadovoljiti pretpostavkom da je Burato do 1873. bio ljekarnik i gimnazijski suplent koji se ujedno bavio i fotografijom (slično Nikoli Androviću). Kada je konačno uvidio da nema izgleda otvoriti vlastitu ljekarnu, potpuno se posvetio fotografiji. U tome su vjerojatno odlučujuću ulogu odigrale nagrade na izložbama u Trstu i Beču. Za realizaciju odluke pak trebalo je pronaći povoljnije poslovno područje od dubrovačkoga. Zadar je bio idealna prigoda.

 

Fotografski je obrt, naime, nakon opće pomame za cartes de visites počeo od kasnih šezdesetih godina tonuti u krizu, a fotografi u Dalmaciji bili su loše raspoređeni. Službeni godišnjak Manuale del Regno di Dalmazia za 1873. navodi da je u Pokrajini radilo čak 12 fotografa [1018] Podaci su dakako prikupljeni u prethodnoj godini. U Zadru su tada boravili samo Nikola Andrović i Đorđe Knežević, što bi značilo da je na Split i Dubrovnik, jer se na fotografske poslove moglo računati samo u ta tri grada, otpadalo ostalih 10 fotografa. U Dubrovniku su to mogli biti Antun Jelaska, Karlo Weber, Silvino Maškarić, Enrico (Ivo) Perić, Philipp Dengg i Tomaso Burato, a u Splitu Petar Zink, Josip Popović, Edoardo Gallicy i Franz Laforest.

Disproporcija je očita. Glavni grad Pokrajine imao je samo dva fotografa, a i od njih je jedan (Đorđe Knežević) tijekom kolovoza 1873. triput najavljivao odlazak [5078]. Upravo tada ili točnije 10. kolovoza zadarske su novine objavile da je Tomaso Burato nagrađen u Beču [5080], a 27. kolovoza da iz Dubrovnika putuje u Buenos Aires [5084]. Ne može se znati što ga je navelo promijeniti odluku, ali se može pretpostaviti da je Zadar sa samo jednim fotografom (Nikolom Androvićem, koji je možda već zatvorio atelijer), bio primamljiv grad za ozbiljan fotografski obrt. Kako je Burato 27. kolovoza, kada je objavljena vijest o njegovu tobožnjem odlasku u Južnu Ameriku, još uvijek boravio u Dubrovniku, značilo bi da u Zadar nije mogao stići prije rujna ili listopada. Ne zna se ima li njegov dolazak na Campo Castello (Perivoj Gospe od Zdravlja) kakve veze s odlaskom Đorđa Kneževića koji je ondje radio godinu dana ili s time što je to mjesto dovoljno udaljeno od crkve sv. Šime, pokraj koje je bio atelijer Nikole Androvića. U svakom slučaju, izbor nije bio pogrešan.

Puna adresa Buratova zadarskoga atelijera glasila je: Campo Castello No. 419. To je kuća Borelli u Perivoju Gospe od Zdravlja, broj 1 (zapadno od zvonika Gospe od Zdravlja). U toj zgradi, međutim, nikako nije mogao raditi. U prizemlju ne bi imao dovoljno svjetla, a da je prema ondašnjem običaju radio na zadnjem katu ili u potkrovlju, jamačno bi to, kao i ostali fotografi označio na adresi. Isto tako, u redovitim tromjesečnim popisima poslovnih prostora i stanova za iznajmljivanje s početka osamdesetih godina stalno stoji oznaka da su lokali i teren u zgradama 419 i 420/b prazni [0059]. Tek 1934, kada je Buratov atelijer odavno prestao postojati, u oglasu tvrtke Ballarin [1070], pojavila se adresa Campo Castello N. 2 (ex Burato).

Budući da istočno od kuće broj 1 ne može ništa biti, jer je ondje Ulica braće Bilišić, to znači da je u pitanju slobodan prostor zapadno od kuće br. 1. Na gradskom planu s početka dvadesetog stoljeća ondje je ucrtan perivoj, a na njegovu južnom dijelu vrlo izdužena zgrada. Situacija se nije ništa promijenila ni na talijanskome planu Grada uoči Drugoga svjetskog rata. Također, stari su se Zadrani sjećali da je ondje bio maleni perivoj, urešen keramičkim figurama patuljaka, a na kraju se nalazio atelijer Burato. Još su se nakon Drugoga svjetskoga rata mogle uokolo vidjeti razbacane velike kamene kade koje su nekoć bile ugrađene u fotografskome laboratoriju.

U Buratovo je doba to bio primamljiv prostor, na povoljnu položaju, u neposrednoj blizini Novoga kazališta i na rubu novouređenoga Perivoja Gospe od Zdravlja. Za razliku od Androvića i većine drugih zadarskih fotografa koji su uvijek radili na zadnjem katu neke zgrade da bi osigurali što bolju prirodnu rasvjetu, Burato je svoj atelijer sagradio prizemno. Campo Castello bio je rijetka lokacija u Gradu s dovoljno slobodna prostora koji ne zasjenjuju okolne zgrade. Stabla u Perivoju bila su mlada, posađena 1864. Gradnjom u prizemlju atelijer je postao neusporedivo dostupniji posjetiteljima nego što su to bile radionice do kojih se trebalo penjati nekim uskim, rasklimanim mračnim stubištima.

 Od Buratova atelijera, na žalost, odavno više nema nikakva traga. Nije poznata čak ni njegova fotografija. Jedino je pouzdano da je, kao svi fotografski atelijeri prije uvođenja električne rasvjete, morao imati ostakljen krov i najmanje jedan, obično sjeverni zid od stakla, da bi se osiguralo dovoljno difuznoga svjetla za snimanje slabo osjetljivim fotografskim materijalom [7030]. Također je sigurno da je bio najprostraniji atelijer u Gradu. Fotografija Dalmatinskoga namjesništva 1890. u zadarskom Državnom arhivu (kat.br. 25/O) pokazuje da se ondje moglo snimati 12 osoba u jednom redu. Navodno je imao površinu od 140 četvornih metara i tri čekaonice za različite socijalne staleže.

Burato je ostao sudbinski vezan za Campo Castello. Uz to što je sagradio atelijer pokraj kuće broj 419, ondje se i udomio, a kada mu se pružila prigoda kupio je sve što je mogao kupiti. Ugovorom potpisanim 31. prosinca 1908. postao je vlasnikom prizemlja zgrade br. 421 (južni dio kuće br. 2 u Ulici braće Bilišić), drugoga kata zgrada br. 420 i 419 (Slovo L što ga tvore kuće br. 1 u Perivoju Gospe od Zdravlja i br. 2 u Ulici braće Bilišić) te dvorišta u zaleđu tih zgrada. Taj dio posjeda upisan je u Katastarskoj općini Zadar (Stari), kao zemljišno-knjižni uložak broj 644, sa česticama broj 17, 18, 19/3 i 20. Priložena je skica raspodjele vlasništva u zgradama pod anagrafskim brojevima 419, 420 i 421.

Drugi dio imanja sastojao se od „vrta u gradu“, velikoga 270 četvornih metara, i manje stambene zgrade. Oboje se nalazi na istočnom dijelu raskrižja Ulice braće Bersa i Perivoja Gospe od Zdravlja. Upisano je kao zemljišno-knjižni uložak broj 1084, s česticama broj 19/2 i 2. Prva je čestica zemljište i zgrada, a druga je vrt. Oba kompleksa zgrada i zemljišta, ukupne površine 777 četvornih metara, omeđene su crtom što ide rubom kuće br. 2 u Ulici braće Bilišić, uz kuću br. l u Perivoju Gospe od Zdravlja, uz prazan prostor pokraj nje, pa istočnom stranom Ulice braće Bersa do prve zgrade. Brojevi svih čestica i anagrafski brojevi zgrada upisani su u položajni nacrt Katastarskog zavoda [0914], na planu grada iz prve polovice devetnaestoga stoljeća (u Narodnom muzeju) i na planu grada s početka dvadesetog stoljeća (u Konzervatorskom uredu). Vlasništvo je, pak, podijeljeno u jednakim dijelovima na Burata i njegovu suprugu Gianninu, rođenu Podić [0915].

Razlog zbog kojega je Burato tako kasno kupio imanje na kojemu je radio i živio treba tražiti u imovinsko-pravnim odnosima, a ne u njegovoj platežnoj (ne)moći. Sve je to nekada pripadalo obitelji Salghetti, da bi se s vremenom prema ženskoj crti razdijelilo na obitelji Borelli i Salghetti. Kada je 1906. umrla Giuseppina Messa (rođena Salghetti), vlasnica najvećega dijela imanja, njezini su baštinici brzo svoj dio prodali Buratu, dok su Borelli i dalje zadržali u obiteljskome krugu prizemlje i prvi kat zgrade br. 2 u Ulici braće Bilišić i br. l u Perivoju Gospe od Zdravlja [0915]. Bio je to zadnji uspješan Buratov poslovni potez. Već je, prema uspomeni koja je ostala živjeti u Gradu, bio klonuo u invalidska kolica. Umro je 17. siječnja 1910. godine, nakon punih pola stoljeća rada u fotografskoj struci, od čega je 37 najrodnijih i najuspješnijih godina proveo u Zadru.

O veličini njegova ugleda rječito govore nekrolozi kakvi se nisu pisali običnim obrtnicima. Tako je Il Dalmata objavio: „Umro je također nakon duge bolesti fotograf Tommaso Burato koji je u vrijeme svoje duge i cijenjene djelatnosti stekao mnoge počasti te uživao velik ugled. Njegov je atelijer postao najznačajnijim u Dalmaciji, a njegove sjajne umjetničke fotografije spomenika i krajolika bile su proširene i cijenjene i izvan Dalmacije. Poradi svoje srdačnosti Burato je u Zadru bio vrlo voljen, a on je zauzvrat pokazivao svoju privrženost našemu gradu. Premda obitelj ima grobnicu u Dubrovniku, izrazio je želju da bude pokopan u Zadru u kojemu je živio, razvio svoju umjetničku djelatnost, i u kojemu je bio vrlo cijenjen. Dobroj supruzi i djeci  pokojnika izražavamo sućut“ [5517].

Narodni list bio je nešto kraći: „Ovih dana preminulo je mnogo osoba u Zadru, između ostalih (...) dvorski fotograf Tomo Burato (…). Tomo Burato bio je rodom Dubrovčanin, ali od kojih 40 godina nastanjen u Zadru. Dobar i plemenit čovjek, u svome umieću pravi majstor, uživao je obće simpatije“ [5518]. Podjednako topal nekrolog objavljen je i u Smotri dalmatinskoj: „U ponedjeljak ujutro umro je gosp. Tomaso Burato, vješt i vrstan zadarski fotograf. U mladosti je studirao farmaciju u Padovi, potom je bio ravnateljem ljekarne u Dubrovniku, a odatle otišao u Južnu Ameriku gdje se bavio fotografskim obrtom. Nakon nekoliko godina vratio se i naselio se u Zadru. Njegov se atelijer proslavio u Zadru, Pokrajini i šire zbog izvanredne vještine njegove umjetnosti, a njemu osigurao, zahvaljujući revnosti i čestitosti, znatno blagostanje. Bio je odlična osoba, ljubazna ponašanja, čime je zadobio opće simpatije. Bio je nježan muž i otac, osjećajan i iskren prijatelj, zbog čega je vijest o njegovoj smrti pobudila živu sućut. Obitelji odličnoga pokojnika naša najiskrenija sućut“ [5519]. Upadljivo je da nijedan list nije propustio istaknuti Buratov strukovni ugled, srdačnost, plemenitost i simpatije koje je uživao u gradu. Njegovo se ime često moglo naći na popisima humanitarnih priloga [5191, 5196], priloga za gradnju zvonika sv. Stošije [5202, 5203], za obnovu Gospe od Zdravlja [5414] ili za društvene pripredbe [5362].

Počiva iz Brčića i Androvića Burato je pokopan pokraj Brčića i Androvića na starome dijelu zadarskoga Gradskog groblja: Odsječak A, Polje II, Grobnica br. 34. Grobnicu dijeli s dr. Karlom Neumayerom. Na grobu, koji je nacionaliziran 1979. godine, piše: „Famiglia Tommaso Burato. Dr. Karlo Neumayer. Justorum anime in mano Dei Sunt“ [2061]. Doktor Karlo Neumayer, pak, bio je kotarski liječnik u Dubrovniku, po specijalnosti kirurg. Godine 1879. imenovan je članom Namjesništva za Dalmaciju i pokrajinskim zdravstvenim izvjestiteljem u Zadru, gdje je umro 1883. Njegov sin Konstantin [Kosta] Neumayer (1866 - 1944) prvi je stalni zadarski zubni liječnik i jedan od utemeljitelja hrvatskoga veslačkoga kluba Jadran u Zadru [5915].

Buratova polovica imanja podijeljena je 3. lipnja 1911. tako da je supruzi Giannini pripalo šest osmina, a sinu Mihi (Michele) i kćeri Vicenzi, koja se 1902. udala za Krstu Milića [5400], po jedna osmina [0915]. Nažalost, spisi Kotarskog suda na kojem se vodila ostavinska rasprava uništeni su nakon Drugoga svjetskog rata. Među njima bi se zacijelo našla i odluka o raspodjeli pokretne imovine, od koje bi posebice bila zanimljiva vrlo vrijedna i skupa fotografska oprema.

Giannina Podić Burato

Fotografski je atelijer, pak, i nakon Buratove smrti nastavio raditi, ne mijenjajući svoje ugledno ime. Obrtnica je izdana 20. siječnja 1911. Giannini Burato s napomenom da strukovne poslove obavlja Francesco Benedetti [0066]. Iznenada, već iste godine u Trstu je umrla i Giannina [5536, 5537]. Njezin dio imovine sudskim je rješenjem 8. studenog 1911. podijeljen među djecu na jednake dijelove. Sin Miho odmah je 16. prosinca 1911. založio svoj dio imanja za kredit od pet tisuća fiorina, a drugi dio prodao je sestri Vicenzi 11. veljače 1912, koja je, vjerojatno zbog te kupoprodajne transakcije, 18. ožujka 1912. založila svoj dio imanja za zajam od devet tisuća fiorina! Otplatila ga je tek 6. svibnja 1919. godine [0915].

Čini se da nešto nije bilo u redu s Mihinim zdravljem. Uskoro je i on umro, a Vicenza je odlukom suda od 4. veljače 1913. naslijedila i onaj dio imanja koji ranije nije kupila. Tada se zadnji put spominje ime Francesca Benedettija kao voditelja radionice [1067], pa se Vicenza obraća (u trećem licu) Namjesništvu predstavkom u kojoj navodi: „Niže potpisana prije svega ističe da je u razdoblju od najmanje 10 godina neprekidno radila u fotografskoj struci, najprije kao učenica a potom kao pomoćnica, u fotografskom atelijeru njezina oca, pokojnoga Tommasa Burata, carskoga i kraljevskoga dvorskog fotografa, kao što je to jasno razvidno iz općinske potvrde. Kako joj njezin otac, koji je preminuo prije tri godine, nije ostavio potrebite potvrde na temelju kojih bi mogla od obrtnih vlasti tražiti nastavak fotografskoga obrta u vlastito ime, to se s pouzdanjem obraća uzvišenom c. i k. Namjesništvu, uvijek na temelju općepoznate činjenice, potkrijepljene još i rečenom općinskom potvrdom, moleći za naklonost da se obave tražene formalnosti za izdavanje odobrenja radi regulacije profesionalnoga fotografskog obrta i ispita za pomoćnika, kao i uvjerenja o radu, kako bi sa svoje strane mogla tražiti, na temelju buduće radionice, odobrenje za obavljanje profesionalnoga fotografskoga obrta na vlastito ime, s obzirom na njezinu sposobnost u toj struci, potvrđenu rečenim uvjerenjem lokalne općinske administracije“ [0067].

Budući je Namjesništvo na temelju mišljenja Trgovinsko-obrtničke komore interveniralo da se udovolji zahtjevu Vicenze Milić (rođene Burato), ona je 9. lipnja 1913. obavijestila Kotarsko poglavarstvo da je „počela obavljati profesionalni fotografski obrt u svojemu vlastitome atelijeru, smještenome na Campo Castellu br. 1, u neposrednoj blizini vlastitoga privatnoga stana“ [0067]. O tome je sačuvano živopisno izvješće što ga je Jakov Kurent, c. i k. zapovjednik postaje c. i k. straže sigurnosti Grada, poslao Kotarskome poglavarstvu: „Usljed naloga izvješčuje se da pomješće u kojem Milić Vicenza žena Krste, rođ. 1869, u Dubrovniku, i u Zadru pripadana, bez poroda, rimokatolika, stanuje u Campo Castello br. 1, prisutno tjera spomenuti obrt, nalazi se u Campo Castello br. 1, prizemlji, te je prikladno. Eventualne kazne gori navedene nije se moglo istražiti. Također u smislu toč. 2 - 10 nije se moglo ništa protivnoga istražiti“ [0067]

Među starim Zadranima pričalo se da je Buratova kći Vicenza imala deformiranu kralješnicu. Zacijelo se zbog toga udala tek u 33. godini života. Atelijer koji je vodila pod očevim imenom zadnji put se spominje u javnosti 1921. godine [2022]. Naredne godine, 1. listopada, preuzeo ga je fotograf Jakov Peručić. Njegov nasljednik Ivan Jeričević preselio je 27. travnja 1933. u novosagrađeni poslovni prostor u Viale Tommaseo, 26 (Pavlinovićeva, 6) [0072, 0073]. Ta je zgrada dijelom stradala u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Tada su uništeni svi najvrjedniji Buratovi velikoformatni stakleni negativi.

U međuvremenu, ugovorom načinjenim 14. kolovoza 1939. u Dubrovniku, Vincenzo (?) Svilikos darovao je Zadraninu Simeonu Sofoniju drugi dio imanja obitelji Burato, to jest Vicenze Milić (vrt u gradu i dijelove stambenih zgrada br. 420 i 339). Nije poznato je li taj Svilikos bio sin odvjetnika dr. Nikole Svilikosa, mlađega, dopredsjednika dubrovačke čitaonice, koji je umro 25. prosinca 1929. Obitelj Sofonio, pak, bila je dobro poznata u zadarskoj javnosti. Prvi dio Buratova imanja konfiscirala je socijalistička vlast 1948, a dio koji je pripao obitelji Sofonio također je 17. lipnja i 24. prosinca 1959. većim dijelom nacionaliziran [0915].

Sve što je sačuvano od imovine Tomasa Burata, odnosno iz njegova atelijera jesu četiri staklena negativa i drvena terenska (field) kamera. Negativi potječu iz ostavine Josipa Sabalića i pohranjeni su u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici. Na trima su portreti (dva 11 × 15 cm, jedan 10 × 6 cm), a na jednom (13 × 18 cm) inicijal iz graduala u crkvi sv. Frane. Svi su bili izloženi na velikoj retrospektivnoj izložbi 1991. godine [4047, kat.br. 347, 349, 350, 362]. Tada je izražena sumnja u autorstvo potonjega negativa, ali nije zanijekana mogućnost da bi ipak mogao biti Buratov [2078, str. 27 – 28]. Kamera je veličine 18 × 24 cm s objektivom Ortostigmat 1:6,3 F od 38 cm (No. 61535) tvrtke Steinheil iz Münchena. Ljubomorno ju je čuvao Ivan Jeričević. Također je bila izložena 1991, a tada je, nakon dužih peripetija i pregovora, ipak konačno pohranjena u Narodnom muzeju. Ponovno je zauzela počasno mjesto na izložbi Dvadeseto stoljeće u Zadru, priređenoj u svibnju 2000. u Muzeju grada Zadra [4060, kat. br. 58]. Drži se da je nastala oko 1890. godine [4047, kat.br. 5], dok se za objektiv zna da ga je konstruirao dr. Rudolf Steinheil (1859 - 1906) koncem devetnaestog stoljeća [7031, 7033, 7093, 7094].

Album za cara Franju Josipa Burato je, kao i ostali fotografi njegova doba, poslovni uspjeh temeljio na atelijerskoj portretnoj fotografiji. Ugled je, pak, stjecao na fotonakladničkim poslovima i pripravi reprezentativnih albuma. Koliko se rano istaknuo ne samo kao portretist već i kao vedutist, pokazuje nagrada što ju je još 1871. dobio na izložbi u Trstu „za fotografske vedute i portrete formata posjetnice“ [5066]. Njegov se afinitet za vedutizam može tumačiti velikom kulturalnom tradicijom i slikovitim motivima Dubrovnika i Zadra, ali podjednako utjecajem i poznavanje talijanskih fotonakladničkih iskustava. Najizrazitija karakteristika razvoja fotografije u Italiji u doba vlažnoga kolodija i albumina bio je vedutizam i reprodukcija umjetničkih djela.

Dubrovnik i Zadar, dakako, nisu bili ni Venecija ni Firenca, a još manje Rim, da bi se mogli nadati većem broju bogatih europskih turista. No Burato je uvijek bio svjestan potencijala što se krije u poslovima takve vrste. Vrlo je rano shvatio da je budućnost fotografije u njezinoj umnoživosti. Dubrovačko vedutističko iskustvo toliko je žurno primijenio u Zadru da nije stigao nabaviti kartone s novom poleđinom. Na starim je kartonima brisao ime Dubrovnika i rukom dopisivao ime Zadra (Znanstvena knjižnica u Zadru, Fototeka. br. 1249). Žurba mu se brzo isplatila. Kako je raspolagao dostatnim brojem vrijednih snimaka Zadra i smislom za poslovnost, moga je u travnju 1875. predložiti gradskom poglavarstvu da caru Franji Josipu, u prigodi njegova posjeta Dalmaciji, daruje album zadarskih fotografija. Slijed događaja pokazuje da je to bila Buratova, a ne općinska zamisao.

Gradsko povjerenstvo za svečani doček, u kojemu je bio i Josip Brčić, određeno je još 13. ožujka [2007], car je u Zadar doputovao 10. travnja, a tek se 11. travnja „u izabranom povjerenstvu za doček koje je (…)  brodom Adria pratilo Njegovu Carsku Visost na izlet Srednjim kanalom, rodila (…) plemenita zamisao da Zadar, koji je prvi izrazio čin podaničke vjernosti i odanosti Preuzvišenom Veličanstvu za njegova prvoga posjeta Dalmaciji, na isti način uzmogne opetovati štovanje kada Plemeniti Car bude odlazio (…) Za tu prigodu predviđeno je predočenje takva Albuma (…) koji će biti ponuđen njegovoj Svetoj Visosti kao skromna uspomena na ovaj glavni grad“ [5106].

Tek tada, 13. travnja, zadarski kotarski poglavar izvješćuje Namjesništvo za Dalmaciju da je „na zahtjev gospodina gradonačelnika sinoć brzojavio njegovoj preuzvišenosti gospodinu namjesniku da općina pretendira na visoku čast predočiti njegovu c. i k. veličanstvu, prigodom najradosnijega događaja njegova dolaska u ovaj glavni grad, album koji sadrži nekoliko fotografija najznačajnijih gradskih spomenika. Album bi bio bogato uvezan i dekoriran s posvetom koja se odnosi na najradosniji događaj“ [0048].

U Povjestnom dnevniku  stoji da se 14. travnja „Iza objeda Njegovo Veličanstvo udostojalo pregledati jedan liepi fotografički album spomenika Zadra i okolice“. Podatak je nejasan, a možda i pogrešan. Jer, u tom je Dnevniku navedeno i to da se 9. svibnja u Visu „Njegovo Veličanstvo udostojilo primiti odaslanstvo glavnoga grada Zadra (…) doteklo da pokloni jedan Album grada Zadra, što Njegovo Veličanstvo primi“ [2007]. Dogodilo se to, međutim, 12. svibnja: „Za tim Njegovo Veličanstvo primi odaslanike općine zadarske, koje mu preda album o gradu Zadru i njegovoj okolici“ [5458]. Gradonačelnik Zadra Nikola Trigari (1839 - 1919) zamolio je cara „da bude tako ljubazan i primi ponizno ponuđeni album grada Zadra, što su ga potpuno izradili njegovi umjetnici, s kratkim povijesnim podsjetnikom na ovaj drevni glavni grad Dalmacije“. Njegova se Carska Visost „neopisivo ljubazno i uljudno sjetila najugodnijega dočeka koji je imao, prihvatio ponuđeni album i obećao da će osobito brižljivo udovoljiti željama grada Zadra“ [5109].

Od zamisli do realizacije proteklo je dakle samo mjesec dana što je neznatno vrijeme za snimanje i izradu većega broja fotografija reprezentativne kakvoće te tisak, ures i uvez albuma. Uz to, sadržaj Albuma zacijelo su morali vidjeti članovi uredništva (gradonačelnik i članovi poglavarstva) prije početka finalizacije. Nema dvojbe da je Burato već imao snimljen bar glavni dio gradiva. O tome svjedoče najmanje dva detalja. Fotografije Lučkih vrata i samostana sv. Frane u albumu identične su onima na formatu posjetnice, što znači da ih za potrebe albuma nije trebalo snimati.

 


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović, Zadar, 2007 - 2012.