Photographia Iadertina

Tomaso Burato | 1 | 2 | 3 |

 

 „Sjajna rađa građanskih sila“ Pretpostavka da su prvo snimljeni manji formati, koji su za album samo povećani [3075], nije baš pouzdana. Fotografije na albuminskom papiru, kojemu je trebalo 100 tisuća puta više svjetlosne energije nego modernim fotografskim papirima, radile su se u pravilu kao kontaktne kopije staklenih negativa. U povećanje su se mogli upustiti samo atelijeri koji su imali glomazne i skupe naprave zvučnih naziva, kao što su solarna kamera ili megaskop. Specijalno zrcalo na vrhu naprave pratilo je gibanje sunca i usmjeravalo svjetlo preko kondenzora, negativa i objektiva na senzibilizirani papir. Burato je mogao imati takav aparat, ali mu je za povećanje jedne fotografije trebalo najmanje 45 minuta. Puno je vjerojatnije da je snimao na velikom formatu, a tada izradio nekoliko manjih duplikat-negativa na novoj velikoj ploči, s koje je mogao odjednom kopirati više pozitiva. Tako je, piše mr. Nada Grčević, 1878. godine postupao Franz Laforest u Splitu [3076].

Zadarski pekari na proslavi 1. maja

Drugi detalj pokazuje da je pouzdano snimao gradske vedute prije proljeća 1875. Prema drveću se vidi da snimke nisu nastale u doba vegetacije. Burato je došao u Zadar ujesen 1873. i teško je pretpostaviti da je odmah, kada je morao graditi novi atelijer, započeo snimati Grad. Puno je vjerojatnije da je tu kampanju poduzeo zimi 1874./75. Na takav zaključak upućuje i fotografija Kopnenih vrata, snimljena neprijeporno nakon listopada 1874, kada je počela gradnja kanalâ za novi kameni most ispred Vrata [2066]. Ti se kanali vrlo lijepo vide na donjoj desnoj strani slike. Andrović i Goldstein snimali su istu situaciju nešto kasnije. Na slici u njihovu Albumu svjetlopisnom kanal je već završen i preko njega uređen novi pristup mostu. Isto tako, na panorami sjeverne strane Grada vidi se da je u tijeku rušenje utvrde sv. Dimitrija, a taj je posao bio „dobrim dijelom“ obavljan do svibnja 1874. godine [5091]. Nastavljen je tek 1879, kada je počela gradnja Carinarnice.

Buratova sugestija da se caru daruje album fotografija grada Zadra, na jednoj je strani iznimno važna za promidžbu njegova umijeća i poslovnosti, ali je, na drugoj strani, prihvatljiva i za gradsko poglavarstvo. Caru se istodobno mogla predočiti stara slava glavnoga grada njegove krunovine i uspješan razvoj mladoga građanskoga staleža ukorak s modernim vremenima, za koja je fotografija bila prvo veliko čudo industrijske civilizacije. Nije bez razloga u Povjestnom dnevniku istaknuto da je album „sjajna rađa građanskih sila“. I u tekućim novinskim izvješćima, također, nije se zaboravilo naglasiti da su sve izveli  artisti cittadini  [5105]. Kakav je ugled fotografija uživala pokazuje i to što su caru u istoj prigodi darovana još dva albuma. Njima, pak, nije posvećena protokolarna važnost. Ne bilježi ih čak ni  Povjestni dnevnik. Prvi je splitskoga fotografa Marka Manenizze o Pompejima i Napulju [0050, 5108, 5784], a ne o carevu putovanju Dalmacijom, kako navodi dr. Duško Kečkemet [3057, 2159]. Drugi je Dubrovčanina Antuna Jelaske [0052, br.745].

Buratov je album, kako svjedoče suvremenici, bio uvezan u velur i okovan srebrnim uresima [5105]. Izradili su ga „što se tiče povjestničkih podataka Šime Ferrari - Cupilli, čuvar obćinske knjižnice, za svjetlopise Toma Buratto, za tiskanje tiskari Vitaliani i Janković, za vezanje Toma Schwarz, za nakit srebar Valo Radmann“ [2007]. Vjerojatno još uvijek leži u knjižnici kakva bečkoga muzeja ili arhiva. Za njim do sada nitko nije tragao. Kada je, pak, Burato napravio komercijalnu inačicu nije poznato. Prva informacija o njoj potječe tek iz lipnja 1876. [5125]. No zna se da je zadarska Katolička udruga već u lipnju 1875. darovala jedan primjerak ravnatelju talijanskoga lista Il Messaggero del Sacro Cuore di Gesu [5113].

Albo della ducale citta di Zara (Spomenica kneževskoga grada Zadra ili u javnosti poznatiji kao Album grada Zadra) zacijelo je najvrjednije Buratovo djelo. Zadar je nazvan kneževskim gradom stoga što je Franjo Josip, uz ostalo, bio knez grada Zadra (i Dubrovnika). Album sadrži 20 albuminskih fotografija veličine 26 × 21 cm (cijela ploča) na ljepenkama 41,5 × 29,5 cm. Četiri su fotografije presnimke crteža: grb grada Zadra s likom sv. Krševana, apsida crkve sv. Krševana, pročelje crkve sv. Marije i crkva sv. Donata. Na ostalim snimkama su pročelje sv. Stošije, unutrašnjost sv. Šime, samostan sv. Frane, Kopnena vrata, Gradska straža, Gradska loža, Trg pet bunara, Zdenac na Kolovarama, crkva Gospe od Zdravlja, Kapetanova kula s Namjesničkom palačom, antički stup pokraj sv. Šime, Novo kazalište, antički stup na Zelenom trgu sa zvonikom crkve sv. Ilije i Lučka vrata. Zadnje dvije fotografije u Albumu spojene su u izvanrednu sjevernu panoramu Grada.

Već samim tim što su caru trebale predočiti glavni grad njegove Pokrajine u najvećem sjaju milenijskoga spomeničkoga naslijeđa, Buratove su fotografije morale biti majestetično dostojanstvene. Na njima najznačajniji spomenici zadarske arhitekture stoje u punu sjaju vlastitih vrijednosti. Nema tu nikakvih nefotografskih asocijacija, emocionalnih zanosa ili vrijednosnih prosudbi, a time ni patetike i sentimentalnosti prošlih vremena [5761]. Sve je sukladno uvjerenju da je fotografski postupak pasivna registracija zbilje. Subjektivne interferencije pripadaju prerogativima slikarstva. No koliko god bile statične, bezvremene i impersonalne, Buratove fotografije nisu obična deskriptivna izvješća. Nose snagu izvornoga dokumenta i svjedočenja. „Opremljen tekstovima koji legitimiraju zadarske umjetničke funduse, Buratov je album kompendij kulturne povijesti tog hrvatskog drevnog grada“, zaključuje 1994. Vladimir Maleković u uvodnoj studiji reprezentativnoga kataloga izložbe Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951 [2089].

Dok je Zadar u Albumu Androvića i Goldsteina veliko gradilište i „uzradovani“ grad s uzbibanim mnoštvom, dotle Buratov Zadar ne mari za socijalnu dimenziju. Tvore ga posebice reprezentativni monumenti koji posvjedočuju povijesni kontinuitet: od antičkih stupova, preko romaničkih crkvenih fasada i renesansnih pročelja javnih građevina, do zgrade Novoga kazališta. Tu vlada besprijekoran i nepromjenjiv poredak. Smjenjuju se samo povijesne epohe. Upravo je na pomolu doba građanskoga prosperiteta. Kao pripadnik staleža na usponu i njegove epohe, Burato snima zanosnu poemu o Gradu koji se počeo transformirati iz goleme barokne vojne utvrde u modernu europsku metropolu. Nije slučajno zgrada Novoga kazališta, sagrađena 1865, predočena na dvjema fotografijama. Njezina bočna fasada vodi izravan dijalog s crkvom Gospe od Zdravlja. Diskurzivnoga je karaktera i slika  srednjovjekovne Kapetanove kule i Providurove palače, antičkoga stupa i kasnobaroknoga zvonika crkve sv. Ilije, a posebice renesansnih Kopnenih vrata i recentnoga gradilišta modernoga cestovnoga pristupa Gradu.

Buratov je Zadar još uvijek uspavana ljepotica. To je grad tišine i kristalno bistroga jutarnjega svjetla. Očišćen je od svega slučajnoga, od ljudi, prometa, vozila, neočekivanih pojava na trgovima i raskrižjima. Prazne ulice i trgovi, na jednoj strani, i njihovo oficijelno spomeničko okruženje, na drugoj strani, stvaraju specifičnu vrstu tenzije. Dijelom je to posljedica primitivne fotografske tehnike, a dijelom Buratove intencije. Na fotografiji antičkoga stupa pokraj crkve sv. Šime slučajno su snimljene i ljudske figure. Neoštro se ocrtavaju u sjeni ispod plinske svjetiljke i među stablima na desnoj strani slike. Njihova nesmotrena pojava narušava likovni sklad i snimateljev koncept, ali kao oznaka događaja potvrđuje autentičnost fotografije. Međutim, skupina redarstvenika ispred Gradske straže znači novi likovni kôd u usporedbi sa snimkama Anonimnoga majstora. Njihova pojava predstavlja citat tradicionalnoga litografskog postupka koji humanizira striktno informativan karakter fotografije. 

Lučka vrata, 1875.

Sličan se detalj može naći i na fotografiji Lučkih vrata koja su snimljena, bar tako djeluje, pod snažnim dojmom bakropisa rađenoga prema akvareliranom crtežu L. F. Cassasa (1756 - 1827). Burato opetuje Cassasovu igru s ritmom lukova, ali dok Cassas monumentalizira Vrata, a ispred njih i u njihovu otvoru gomila elemente priče o velikome prometu u luci, dotle Burato sve svodi na gole činjenice, ostavljajući u Vratima jedva naznaku prolaza, da tijekom snimanja ne bi s obale štogod nepredviđeno ušlo u kadar. No zaprežna kola u lijevom kutu slike, nije bitno jesu li ondje slučajno ili namjerno, čine novost u snimateljskom postupku. To je sugestivni detalj koji angažira imaginaciju gledatelja i upućuje na zamisao o prometu u luci.

Burato često opetuje uspješnu formulu Anonimnoga majstora. Za razliku od Androvića koji je s Kopnenim vratima želio snimiti i Kapetanovu kulu, pa mu je kompozicija ostala neskladna, Burato je postavio fotoaparat gotovo na isto mjesto s kojega je snimao Anonimni majstor. Buratova je fotografija, međutim, puno dojmljivija, jer je snimljena snažnijim objektivom, pa su Vrata popunila veći dio kadra. Još je zanimljivije usporediti Buratovu fotografiju s uljem na kartonu Ferde Quiquereza (1845 - 1893) iz iste godine [2137] ili crtežom Charlesa Yriartea (1833 - 1893), objavljenom u Bords de l’Adriatique 1878. Quiquerez i Yriarte evociraju emocionalne odnose prema prošlosti, a Burato intelektualno stajalište koje prezentira činjenice u skladu s modernom društvenom filozofijom pozitivizma i prodorom realističkoga senzibiliteta. Za nj je fotografija, isto kao i za Augusta Salzmanna (1824 - 1872), „više od priče, ona je činjenica obdarena brutalnom snagom uvjerljivosti“ [7087].

To mu ipak nije smetalo kadšto upotrijebiti fotografiju u stilu litografske tradicije. Tako je, primjerice, ideju za snimanje sjeverne panorame Grada mogao pronaći u litografijama iz knjige Franza Pettera Dalmatien iz 1841, ili u ručno koloriranoj litografiji iz mape crtača Johana Högelmüllera i litografa V. X. Sandmanna Erinnerung an Dalmatien, izdanoj u Beču od 1841. do 1847. godine [2137]. U oba slučaja prednji plan panorame urešen je tradicionalnom litografsko-romantičarskom shemom o idealnom suživotu kulture i prirode. No kada je Burato postavio fotoaparat na isto mjesto na kojemu su stajali austrijski crtači, u prvom je planu dobio neartikulirani nered nekoliko razbacanih hrpa kamenja i neatraktivnu zbrku raslinja bez vegetacije. Umjesto idealiziranoga suživota, njegova fotografija predočuje razliku među graditeljskim formama i formama prirode, među prirodom i kulturom. 

Burato je iskusan snimatelj. Sliku dizajnira tipično fotografski. Glavni je predmet snimanja najčešće u središtu kadra, što slici, osobito na sjajnoj albuminskoj podlozi, daje izgled magičnoga prozora kroz koji se promatra zbilja. Smjer snimanja ponešto je iskošen, kako bi dijagonala dinamizirala kompoziciju. Podjednako je znao ovalnim okvirom vješto prikriti izrazitu distorziju ranih objektiva, posebice širokokutnih, koji su davali vrlo ružan, bačvast izgled slike. Na tim slikama ravne crte nikada nisu bile usporedne s rubovima fotografije. Najizrazitiji primjer je fotografija Novoga kazališta, dok su takvi postupci u slučajevima Gradske lože i unutrašnjosti crkve sv. Šime dodatno efikasno iskorišteni za pojačanu izolaciju objekta snimanja ili za usmjerenje pozornosti gledatelja.

Burato je praktično preuzimao elemente tradicionalne likovne slike, kako se to najočitije manifestiraju na snimci Zdenca na Kolovarama. Snimajući izrazito fotografski frontalno, pomiče glavni, ujedno i najkrupniji objekt snimanja ustranu i time stvara asimetričnu kompoziciju, tipičnu za tradicionalnu likovno-pejzažnu praksu. Inventivna protuteža, sitna ljudska figura na kraju gata, sugerira da slika Zdenca nije ništa manje ekspresivna nego informativna. Album je pun takvih vrijednih fotografskih, likovnih i dokumentarnih pojedinosti. Kao nakladnički koncept još nije nadmašen. Svi motivi koje je snimio Burato i danas su opća likovna mjesta u svakoj reprezentativnoj zadarskoj fotomonografiji.

Kako postati carskim i kraljevskim fotografom Tehnički, slike su besprijekorno učinjene, tako da još uvijek čuvaju svježima vrlo intenzivne čokoladnosmeđe tonove. U toniranju, koje je bilo najdelikatniji dio laboratorijskoga posla, Burato je kao magistar kemije bio nenadmašiv majstor. Nema dvojbe da je na Padovanskom sveučilištu, uz redovit studij, puno toga naučio i na Katedri za fiziku od Luigia Borlinetta, koji je studirao zajedno s Josipom Brčićem, a u vrijeme Buratova boravka u Padovi već se, kao nasljednik profesora Zantedeschia, posvetio fotografskoj tehnologiji [7034]

U svim boljim fotografskim priručnicima iz devetnaestog stoljeća može se naći po 10 do 15 različitih recepata za toniranje. Osim toga, još je svaki fotograf imao neku svoju posebnu inačicu kao poslovnu tajnu. Za trajnost fotografske slike bitno je rabi li se sel d’or (zlatna sol) iz doba dagerotipije i slanoga papira ili alkalični toneri koji su se počeli prakticirati koncem pedesetih godina. U prvome slučaju zlato-klorid pomiješano je s natrij-tiosulfatom, što znači da se slika istodobno fiksira i tonira, kao što je to opisao Josip Brčić. Time se u kupki postupno oslobađa sumpor koji djeluje razorno na postojanost slike. U drugome slučaju, zlato-klorid se miješa s nekom od alkalija, slika se prvo tonira u toj kupki, a potom se fiksira u natrij-tiosulfatu. Sel d’or daje slici hladnosmeđu, tamnoljubičastu ili modrosivu boju, a alkalični toner najčešće bogate smeđe ili ljubičastosmeđe tonove. Kada se svemu tome doda još i to da su alkalični toneri trošili puno više zlata nego sel d’or, tada postaje jasno zašto fotografije velikoga broja ranih fotografa propadaju i blijede, a Buratove čuvaju prvobitan intenzitet i svježinu.

Burato je kao poslovan čovjek odmah iskoristio društveni uspjeh Albuma u promidžbene svrhe. Vjerojatno je bio ponukan i time što su splitske novine objavile da je Marko Manenizza za svoj album od cara dobio zlatan prsten [5112, 0050, 5784]. Zatražio je od carskoga kabineta, nije utvrđeno kada, ali svakako već u lipnju 1875, da mu se prizna naslov carskoga i kraljevskoga dvorskoga fotografa [0049]. Tijekom administrativnoga postupka zadarski je kotarski poglavar 22. rujna 1875. napisao vrijedno mišljenje o Buratu: „Kao što sam se mogao uvjeriti temeljem prikupljenih informacija, nedvojbena je činjenica da se molitelj Tomaso Burato, rođen u Dubrovniku, već oko 15 godina osobitom ljubavlju i inteligencijom posvetio fotografskoj umjetnosti koju javno očituje, pridobivši svojim radovima opće poštovanje za mnogobrojne i raznolike primjere što ih je pružio tijekom boravka od oko dvije godine u ovome gradu. Vrstan je i istaknut fotografski umjetnik i kao takav već poznat i nagrađivan na raznim izložbama ili, točnije, onoj u Trstu počasnom diplomom, na Svjetskoj izložbi u Beču kolajnom za zasluge i na onoj najnovijoj u Skradinu srebrnom kolajnom. Osim toga, ima dostatan stupanj kulture, budući je završio sveučilišni studij na fakultetu farmacije i dobio redovitu akademsku diplomu maestra kemije i farmacije. Naposljetku, njegovo moralno i društveno ponašanje u bilo kojem pogledu nadmašuje svaku pohvalu. Zbog svega toga, naslov c. i k. dvorskoga fotografa, koji pokorno moli, bio bi pravedno ohrabrenje njegovim zaslugama i njegovoj aktivnosti te njegova molba prema (nečitljivo) mojem mišljenju dakle zaslužuje milostivo rješenje“ [0053].

Iduće godine, 4. ožujka 1876, carski je kabinet u Beču podijelio Buratu naslov carskoga i kraljevskoga dvorskoga fotografa. Prije toga morao je „bez odgode“ platiti još 4,5 forinte administrativne pristojbe [0053]. Bio je to očito blistav poslovni uspjeh. U samo dvije godine djelatnosti u Zadru, kada je trebalo početi sve ispočetka, od gradnje atelijera do stjecanja ugleda, priskrbio je laskavo mišljenje kotarskoga poglavara, a za nepune 2,5 godine i visoko carsko priznanje. Od 1876. mogao je uza svoje ime i ime svojega atelijera tiskati dvoglavoga carskoga orla kuće Habsburg.

Izgleda da komercijalna inačica Albuma nije postigla ni približno takav uspjeh. U sličan pothvat Burato se upustio tek 10 godina kasnije, nadajući se da će u sličnim okolnostima ponoviti javni uspjeh iz 1875. godine. U prigodi posjeta carevića Rudolfa Dalmaciji 1885, darovao mu je „krasni album raznih slika iz Dalmacije, osobito iz otoka Lokruma. Prejasni nadvojvoda poslao je na uzdarje našemu vriednom Buratu zlatnu pribadaču sa sjajcim na kojoj je slovo visokog darovatelja“ [5173]. Nešto prije, u ožujku, grad Rijeka darovao je careviću album fotografija riječkih fotografa Carla Zambonija i Ilarija Carposija [2128]. U lipnju 1886. isto je učinio dubrovački knjižar i tiskar Pero F. Martekini. Nagrađen je „dragocienjenim prstenom, ukrašenim liepim draguljima i monogramom N. V.“ [5184]. Pojedinosti o tim albumima nisu poznate. Možda su sačuvani u kojem bečkom arhivu ili muzeju. U dubrovačkom Državnom arhivu pohranjen je Martekinijev „oveći tematski album“ [2126], ali se ne zna ima li kakve veze s onim što ga je darovao careviću.

Album za nadbiskupa Maupasa Na treću prigodu Burato nije trebao dugo čekati. Već 1886. zgotovio je Album u čast 30. obljetnice stolovanja zadarskoga nadbiskupa Petra Dujma Maupasa (1813 - 1891). Slavljeniku je uručen na svečanosti održanoj 11. rujna 1886. Autor tekstualnoga dijela, zadarski povjesničar don Carlo Federico Bianchi (1809 - 1891), bilježi da „Album sadrži portret slavljenika, 14 fotografija glavnih spomenika katedrale, sv. Šime, sv. Krševana, sv. Marije i sv. Donata s pripadajućim objašnjenjima“ [2010]. Izvorni primjerak nije sačuvan nego njegova komercijalna inačica, ovaj put najavljena zajedno s izvornikom: „Fotografije velikoga kabinet formata upravo su izišle iz atelijera gospodine Burata i doista mu služe na čast (…) Puštene su u javnu prodaju po cijeni od 80 novčića za komad. Doznajemo također da je album reduciran na umjereniju veličinu i da će ga moći nabaviti svi koji ga već žele imati“ [5187].

Kad je ustvrdio da Album sadrži portret slavljenika i 14 fotografija, don Carlo Bianchi mislio je na 15 stranica ili 15 tabli. Album, naime, ima 17 fotografija, jer je škrinja sv. Šimuna predočena na dvjema stranicama sa po dvije fotografije 17 × 11,5 cm te na jednoj stranici s jednom fotografijom 17 × 24 cm. Uz portret, na većim su fotografijama katedrala sv. Stošije izvana i iznutra, dvije slike katedralnih moćnika, unutrašnjost crkve sv. Šime, presnimka crteža crkve sv. Krševana, oltar sv. Krševana, presnimka crteža crkve sv. Marije, unutrašnjost sv. Marije, sankturij sv. Marije i presnimka crteža crkve sv. Donata.

Sve su fotografije rađene na albuminskome papiru i „služe na čast“ autoru. Bez obzira što je već uveliko upotrebljavao novu vrstu papira, osjećao je da stara tehnologija ima nezamjenjivu i nedosežnu kakvoću. Zadar je također zadržao izgled uspavane ljepotice, ali bez diskurzivnih akcenata. To je sada sveti grad, prepun raskošnoga i prepoznatljivoga umjetničkoga obilježja pripadnosti katoličkoj civilizaciji. O tome su podastrta nova svjedočanstva kakvih nema u carskom albumu. Na svjetlo dana izašli su glasoviti zadarski sankturiji. Kulturna i vjerska javnost sada prvi put može držati u rukama neviđeno precizne prikaze rake sv. Šime ili zlatnih i srebrnih relikvija koje čuvaju svete moći nebeskih zaštitnika i povijesnu slavu svetoga grada. 

 

 

Utvrda Moro, prije 1891.

 

Buratovo zlato i srebro nije Krležina „mistična lirika“ niti „pršti kao zlatna fontana“ iz tajanstvenih dubina crkvenoga polumraka. Hladnokrvno je, apotekarski pedantno poslagano na police u sjaju difuzne dnevne rasvjete. Snimljeno je krajnje ekonomično, frontalno i neemotivno. Sukladno ozračju fanatične potrebe pozitivizma da se sve izbroji, popiše i katalogizira, te su fotografije pravi enciklopedijski rječnici informacija. No kao slike imaju neobične i zanimljive odlike. Blistavi i sjajni predmeti, složeni na police prekrivene tamnom tkaninom, ostavljaju dojam da izranjaju iz mraka, lebdeći jedan pokraj drugoga i jedan poviše drugoga. Nelogično, krupnije i veće skulpture javljaju se ponad manjih i laganijih kaleža, neki predmeti izgledaju bliže kameri, drugi se gube u daljini, ulašteni sjaj srebrne plohe na tamnoj pozadini često djeluju kao negativ, a prostori među predmetima stvaraju nove oblike. Sve to više podsjeća na kakva kubistička likovna iskustva negoli na dokumentaristički fotografski postupak.

Zadarsko je svećenstvo u prosincu 1887. poslalo na dar papi Lavu XIII. reprezentativnu inačicu toga Albuma za njegov jubilej, 1. siječnja 1888. Album je bio „uvezan u bijeli baršun, s uglovima i papinskim grbom od srebra i uresima od emajla“ [2010]. Vjerojatno je pohranjen u Vatikanskoj knjižnici.

Zadnji i najveći album koji se pripisuje Buratu ima osamdeset fotografija, raspoređenih na pedeset stranica, od kojih su dvije prazne. Bez naslova je, ne zna se kada je nastao i zbog čega je rađen. Sačuvan je samo jedan primjerak u Arheološkom muzeju u Zadru, što bi moglo značiti da nije rađen u komercijalne svrhe, već za muzejske potrebe. Na to upućuju i dvije prazne, nepopunjene stranice i legende pisane rukom. Odlikuje ga nemarna koncepcija. Više je šarena kompilacija snimaka iz prvih dvaju albuma i novijih dodataka neujednačene kakvoće, nego smišljena fotomonografija. Bez reda i smisla smjenjuju se albuminske fotografije s fotografijama nove tehnologije, snimke sakralnih umjetnina sa snimkama kamene plastike, interijeri s eksterijerima crkava. Tu su detalji arhitekture kojih nema u ranijim albumima, kao što je izvanredan lav sv. Marka sa Kopnenih vrata na fotografiji 27 × 21 cm, ali i slike unutrašnjosti škrinje sv. Šime ili kaleža i relikvijara iz prethodnih izdanja. Sve skupa djeluje kao da nije u pitanju autorski album, što ne znači da nema iznimnu fotografsku, a posebno dokumentarnu vrijednost.

Buratov je atelijer uživao podjednako velik ugled kao specijalizirana radionica za presnimke slikarskih djela. Sabalić 1906. godine svjedoči da su iz nadbiskupskoga oratorija prenosili dijelove Carpacciova poliptiha „u atelijer fotografa Burata, koje je on strpljenjem dostojnim hvale iznimno uspješno presnimavao“ [2017]. Za Sabalićevu mapu Le miniature antiche di Zara iz 1909. snimio je dvadesetak fotografija [2018]. Sabalić pak u uvodu mape spominje da je također snimio tuce minijatura za bečke povjesničare umjetnosti Rudolfa von Eitelberger-Edelberga (1817 -1885), Maxa Eislera (1881 - 1937), Aloisa Hausera (1841 - 1896) i Maxa Dvoŕáka(1874 - 1921).

Buratova poduzetna i sustavna fotografska katalogizacija zadarske umjetničke baštine nije važna samo zbog svojih obrtničkih značajki, već ima puno širi kulturalni smisao. Skučeni ekonomski potencijali zadarskoga i dalmatinskog tržišta nisu mogli obeshrabriti tako vrsna poduzetnika. Uza skupe albume, nudio je pojedinačne fotografije i stalno širio snimateljsko područje. U prvim promidžbenim oglasima iz 1876. bile su to „Potpune zbirke veduta Zadra i Dubrovnika na velikim formatima i na  formatima posjetnice“ [1021].  Ubrzo je, 1881, imao „Veliki izbor veduta Zadra i Pokrajine“ [1026]. Od 1897, pak, nije nudio samo „Vedute Zadra i drugih dalmatinskih gradova i njihovih spomenika“, već i „Fotografije svih značajnijih starina iz zadarskih muzeja i riznica, te relikvijara iz sv. Stošije, sv. Marije, sv. Šime i sv. Frane“ [2011].

Novo kazalište i Gospa od Zdravlja, 1875.

Posebne su narudžbe bile rijetke, poput one iz 1890.  koja je ostala zabilježena kao osobit društveni događaj: „Kad je, u prošlu sriedu po podne cesarica Fridrik razgledala Zadar, upade joj u oko neki starinski pendžer na kući Pasinovoj kod S. Roka. Cesarica namah pođe u svjetlopisca Burata, i naloži mu da joj snimi sliku onog pendžera, i da joj je pošalje u Mletke. Sama cesarica na komadu hartije u svjetlopisca narisa glavne crte pendžera, koji, reče, da ima velike umjetničke vriednosti“ [5228].

 „Cesarica Fridrik“ zacijelo je britanska kraljevna Viktorija (1840 - 1901), supruga pruskoga i njemačkoga kralja i cara Vilima I (1831 - 1888), koju su od 1888. zvali „carica Frederick“. Bila je velika ljubiteljica umjetnosti. Romanička palača Pasini, pak, nalazila se u današnjoj Ulici Hrvoja Vukšića Hrvatinića, istočno od kuće br. 6 (u jugozapadnom kutu otvorenoga dijela Gradske tržnice). Posve je stradala u Drugom svjetskom ratu. Sačuvan je samo ogradni zid s kruništem.

Burato je podjednako gorljivo snimao i recentna umjetnička djela. Godine 1874. presnimio je crtež (skicu) Smrt bana Berislavića zadarskoga slikara Franje Salghetti-Driolija (1811 - 1877). Crtež je izgubljen, a fotografija veličine 31 × 38 cm sačuvana je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici. No u zbirci umjetnina slikareva praunuka Franca Salghetti-Driolija u Brunateu (Italija) sačuvan je fotografski album Alcuni lavori artistici di Francesco Salghetti - Drioli riprodotti fotograficamente. Obradio ga je dr. Antun Travirka i 2003. godine objavio kao posebno poglavlje u monografija prof. Ive Petriciolija Franjo Salghetti-Drioli [2158]. Među ostalim piše: „Album je izdan u travnju 1875. godine u Zadru u povodu vjenčanja slikarova sina Simeona s Emom Drioli. Fotografske reprodukcije djela snimio je znameniti zadarski fotograf Tomaso Burato (…) Djelo je formata 330 × 240 mm i sastoji se od četiri tekstualne stranice i osam stranica s uljepljenim originalnim fotografijama izrađenim na albuminskom papiru umjerena sjaja, toniranih zlatnim kloridom. Album je opremljen i tiskan u poznatoj zadarskoj tiskari Spiridiona Artalea (…)“.

U zaključku dr. Travirka dodaje: „U pogledu izučavanja povijesti fotografije u Hrvatskoj ovaj je album izuzetno značajan. To je djelo do sada bilo poznato tek po nekoliko  zasebnih listova i nije bilo saznanja da se radi o cjelovitom albumu. Sama datacija govori da se radi o najranijem fotografskom albumu Tomasa Burata, nastalom gotovo istovremeno kad i njegov znameniti Album grada Zadra (…) Njegovo značnje je za povijest hrvatske fotografije još veće i stoga što je to prvo cjelovito i kvalitetno izvedeno fotografsko djelo koje donosi isključivo reprodukcije umjetnina, pa ga u tom smislu držimo prvom svojevrsnom umjetničkom fotomonografijom nastalom u hrvatskim zemljama. Iz tog smo razloga zaključili da taj iznimni unikat u našoj monografiji reproduciramo u cjelosti“.

Burato je 1896. također presnimio novu oltarnu palu u župnoj crkvi u Kolanu na otoku Pagu [5301]. U njegovu je atelijeru 1903. snimljena i Verdijeva bista koju je modelirao Bruno Bersa za zadarsko Novo kazalište [540]).  Čudno je, međutim, da nije 1884. poklonio nikakvu pozornost dvomjesečnom boravku Vlaha Bukovca (1855 - 1922) u  Zadru, njegovoj izložbi i izradi brojnih portreta, većinom reprezentativnih [3043]. Slične prigode inače nije propuštao. Redovito je snimao otkrića javnih spomenika, kao posebne društvene i političke događaje.

Tako je Narodni list 1890. pisao: „Vriedni svietlopisac T. Burato u Zadru, digao je sliku Kačićeva spomenika pri nekidašnjoj svečanosti odkrića, i potla kad je spomenik bio osamljen. Digao je također sliku Makarske, polaska parobrodâ i brodova za Zaostrog, kô što i sliku grobišta S. Tekle, gdje počivaju kosti velikog Pavlinovića, i Brista, zavičaja Kačićeva. Ove liepe slike u velikom obliku 36 × 31 centimetara za okvir prodaje po fiorin 1, a u gabinet-formatu po 40 novčićâ. Tko želi nabavit, ih, nek se obrati spomenutom gospodinu T. Buratu u Zadru, i primit će ih poštarskom uzvratnicom“ [5226]. Presnimke dviju fotografija iz te serije bile su 1989. predočene na izložbi Jadran u staroj fotografiji kao slike nepoznata autora [4043, kat. br. 212, 213]. Cijela serija, pak, sačuvana je u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu.

Slično se dogodilo i 1893. kada je u Narodnom listu objavljeno: „Vriedni svietlopisac gospodin T. Burato u Zadru sgotovio je sliku Gundulićeva spomenika i njegovih basrilieva. Radja je vrlo liepo i točno ispala. Velika slika Gundulićeva spomenika, na po arka, zapada fiorin 1:50, a svaka od četirijuh basrilieva po novčića 50. Naručbe prima gospodin T. Burato u Zadru. Bez ove slike nebi imalo biti nijedno naše rodoljubno društvo, i nijedna bolja hrvatska kuća“ [5249]. Katolička Dalmacija bila je nešto kraća: „Izložena je po Zadru fotografija divnog Gundulićeva spomenika. Fotografiju je zgotovio poznati valjani dvorski svietlopisac g. Tomo Burato, dubrovčanin, nastanjen u Zadru. I najmanje česti slikâ na spomeniku liepo se u fotografiji razpoznavaju, te je slika pravi ures, Zapada f. 1:50“ [5253].

O otkriću i snimanju Tommaseova spomenika u Šibeniku 1896. pisao je, dakako, list Il Dalmata: „Izvrsni fotograf gospodin Tomaso Burato snimio je brojne trenutke otkrića spomenika Nikoli Tommaseu i dolaska izletnika; (…) Izložene, te su fotografije izazvale živo zanimanje, posebice onih koji su bili u Šibeniku. Ima ih u salonskom formatu i u većem formatu: po 1 fiorin, te 1 f. i 50 za kopiju. Prekrasna uspomena na proslavu“ [5298].

Od snimanja velike pučke svečanosti na Manojlovcu 1899. u povodu „odkrića Carske ploče na uspomenu onoga dana (17 aprila 1875), kad je N. V. cesar i kralj Frane Josip I prošao tuda i nagledao se divnog Manojlovca“ [5357], nastala je cijela fotoreportaža: „Izrađen je niz prekrasnih slika o svečanosti na vodopadu Manojlovac, snimljenih na licu mjesta po zadarskom fotografu T. Buratu. U njima se razvija ciela etnografija naše kršne hrvatske Bukovice. Osobito nam se sviđa velika slika veličanstvenog vodopada Manojlovac, komu odista nema takmaca u Evropi. Slike su na prodaji kod pomenutog fotografa u Zadru i zaslužuju sa etnografskog pogleda pažnju obćinstva“ [5358].

U zadarskom Državnom arhivu sačuvano je čak 13 fotografija iz te serije. Među njima je i razglednica s fotografijom Manojlovca i portretom naočita gospodina s umjetničkom kravatom, ali bez ikakvih podataka. Njezina se reprodukcija može naći u bogato ilustriranoj publikaciji Cascata di Manojlovac, koju je 1900. izdao prof. Joso Modrić (1855 - 1916). Ispod razglednice piše: „Vodopad Manojlovac i njegov ilustrator“, a u bilješci na dnu stranice: „Ilustracije u ovom napisu rađene su od fotografija što ih je, gotovo sve, snimio c. i k. dvorski fotograf T. Burato u Zadru“ [2012]. Uz već oštećenu sliku na grobnici, to je jedini poznati Buratov portret. Ponovno je objavljen tek 1983. godine [5782].

Novo kazalište

Burato je stalno širio granice komercijalne porabe fotografije. S vremenom, osobito kada je u praksu uvedena nova fotografska tehnologija, pretvorio je atelijer u svojevrsnu dalmatinsku fotoagenciju. Tu su se, uz ustaljenu ponudu gradskih veduta, fotografija umjetničke baštine i velikih javnih skupova, mogle naći slike financijskih brodova, bojnoga broda Kronprinz Rudolf, blagoslova kamena temeljca Zavoda sv. Dimitrija (Zadarsko sveučilište), gradilišta zaklade Bakmaz (bivša Tehnička škola), hotela Bristol (Zagreb), čak i slika unutrašnjosti katedrale za vrijeme svete mise, snimljena 1888. godine [2010, 4047]. Toliko je povećao ponudu slika društvenih događaja da novine više nisu stizale zabilježiti ni manji dio onoga što je sve snimao. Koliko su, pak, njegove fotografije znamenitih građevina u Dalmaciji bile popularne pokazuje i to što su baš one poslužile za izradu prvih ksilografskih tiskarskih ploča u Zadru i Dalmaciji [5216, 5259]. U tisku se to posebno naglašavalo. Tako, primjerice, uza sliku Kneževa dvora u dubrovačkom Slovincu iz 1884. stoji: „Polag Buratove fotografije“ [3015]. 

"Pozdrav iz Zadra" Podjednako je agilno u posao uvodio različite fotografske postupke. Vrlo rano, najkasnije od 1875, u njegovu su se atelijeru izrađivali portreti na keramici za nadgrobne ploče [1021]. Brojni od njih, na starom dijelu zadarskoga Gradskoga groblja, još uvijek čuvaju izvornu boju i intenzitet. Prema onome što je utvrđeno, od 1879. radio je i ukrasne dijapozitive za prozore [1024]. Bili su, dakako, monokromni. Njihov se izgled, nažalost, više se može provjeriti. Zna se jedino da se u ono doba izrada fotografija na keramici i staklu [7041] prakticirala samo u boljim fotografskim radionicama većih gradova.

Za Burata je međutim puno važnije da je poslovnu praksu temeljio na na umnoživosti fotografije. Nije bio priučeni obrtnik već visokoizobraženi kemičar, koji je razumio zašto Niépcea nisu zanimali kreativni potencijali fotografskoga postupka, već automatizirani način umnožavanja slikovnih predložaka. Također je znao da prva fotografija nije snimljena na principu fotosenzibilnosti srebrnih soli, već na principu stvaranja klišeja od tvari koje na svjetlosti postaju netopivima. Taj tiskarski princip obećavao je ne samo postojanost slike, već brzu i visokotiražnu proizvodnju koja je snižavala troškove, a time i cijenu.

Najkasnije 1884. Burato objavljuje da je utemeljio „Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak za izradu postojanih otisaka masnom bojom po najnovijem usavršenom postupku“ [1033]. Nije poznato o kakvu se postupku radi, ali je najvjerojatnije u pitanju svjetlotisak (kolotipija, albertotipija, Lichtdruck). Između 1880. i 1914. to je bio najpopularniji plošni tiskovni postupak. Negativ se kopirao na staklenu ploču, prepariranu mješavinom želatine i kalij-bikromata (kromova sol). Nakon toga ploču je trebalo ovlažiti. Jače osvijetljeni dijelovi nisu prihvaćali vodu, dok su slabije osvijetljeni nabubrili od vlage. Zbog toga su, isto kao u litografiji, oni dijelovi koji su ostali suhi prihvaćali masnu tiskarsku boju, a vlažni nisu. Uz to, vrlo brzo sušenje želatine  izazivalo je sitno, fino i ravnomjerno mreškanje (retikulaciju) površine, stvarajući time točkastu strukturu koja je omogućivala transkripciju kontinuiranih tonova srebrne slike u iluziju ekvivalentnih tonova tiskarske boje.

Fotografije umnožene postupkom svjetlotiska teško je razlikovati od onih koje su kopirane na srebrnoj podlozi. Odlikuju se, prije svega, bogatim tonskim vrijednostima i izvanredno sačuvanom svježinom boje. Nadasve su postojane. Da bi se utvrdilo što je Burato tiskao „najnovijim usavršenim postupkom“ trebalo bi provesti vrlo pomnjivu analizu. No i bez toga se može dosta pouzdano pretpostaviti da su to zacijelo bile serije snimaka namijenjenih tržištu. Među njima svakako portreti odličnika. U novinskom zapisu o novostima iz Buratova atelijera u 1901. godini, uz ostalo, stoji: „Fototipijski portreti, pak, uspjeli su ponajaviše po finim nijansama i otmjenosti“ [5385].

Tim su se postupkom služile sve veće europske fotografske kuće. U Beču ga je prvi počeo rabiti poznati fotograf Josef Löwy 1872, koji je 1881. uveo u praksu modificiranu verziju rotirajuće prese [7031]. Burato je 1881. izlagao u Beču i nije isključeno da je tada mogao upoznati „najnoviji usavršeni postupak“. Još je vjerojatnije da je to moglo biti u prigodi izlaganja u Trstu 1882. Tršćanski je fotograf Guglielmo Sebastienuti posjedovao kolotipijsku licencu još od 1868, a tu je također bio vrlo aktivan i Guglielmo Weintraub, specijalist za fotomehaničke procese [7034]. Indikativno je da je Burato upravo u Trstu nagrađen za „grafičke umjetnosti“ [1030]. Sve to pokazuje koliko je neprimjeren pokušaj zadarskoga tjednika La Domenica da 1889. predoči kromodijafotografiju don Luigia Galimbertija u Milanu kao osobito vrijedan pronalazak [5199]. Uopće se ne radi o izvornu postupku, a značenje mu je toliko minorno da ga ne spominje čak ni talijanska povijest fotografije. S druge strane, pak, Zadar je zahvaljujući Buratu davno prije upoznao i bikromate i dijapozitive.

Razvoj tiskarskoga načina umnožavanja fotografija omogućio je, zajedno s početnim razvojem turizma, pojavu razglednica, koje su potisnule zanimanje javnosti za fotografije gradskih veduta, pejzaža, folklora i sličnih motiva. Burato, koji je već rabio fotomehanički postupak, nije kasnio za modom. U prvom broju zadarskoga Il Dalmate za 1895. objavljena je informacija u kojoj stoji: „Ugledni fotograf iz Zadra, gosp. Tomaso Burato, izradio je, zahvaljujući svojim fotografskim kompozicijama, graciozne razglednice. Radi se o četirima vrlo preciznim zadarskim vedutama: Katedrala, Kopnena vrata, Nova obala i Knjižnica Paravia; umjetnički su grupirane i povezane cvjetnim vijencem, a na dnu je vrpca s natpisom ˝Pozdrav iz Zadra˝. Odsutnim Zadranima ovih dana ne može se učiniti ljepši dar od ovoga. Lijepe razglednice, koje čine čast radionici Burato, prodaju se za pet novčića“ [5265].

Kolekcionar Giorgio Giadrini u Veneciji prikupio je dvadesetak Buratovih razglednica u više inačica [2078]. To nije malen broj kada se uzme u obzir da je i na tom području trpio posebno žestoku konkurenciju velikih industrijskih proizvođača iz inozemstva. Dakako, monografije o zadarskim razglednicama [2135, 2161] posvećuju osobitu pozornost Buratu. Njegova prva razglednica iz 1895. rađena je točno prema recentnoj bečkoj modi [7042]. Bila je vrlo popularna. Ostala je u prometu najmanje 10 godina. Mijenjao se samo dizajn strane za adresu.

Na sličan je način napravljena još jedna s crtežima svjetionika na Boriku, uvale Jazine i Lučkih vrata. Nosi poštanski pečat iz 1897. Na ostalima su najrazličitiji motivi: Novo kazalište i Gospa od Zdravlja, Gradska loža, ulaz u perivoj kraljice Jelene, Foša, Gradska straža, perivoj Vladimira Nazora, Nova obala u nekoliko inačica, Gradska elektrana, kavana Central, Lučka vrata sa sjeverne strane, sv. Stošija, Centralno sjemenište itd. Snimao je čak, najkasnije 1901, Obrovac i Tulove grede na Velebitu. Njegove snimke s folklornim motivima upotrebljavali su razni izdavači za tiskanje svojih razglednica sve do 1941.

Kao poseban kuriozitet lokalne novine bilježe da je Burato 1898. tiskao razglednicu s prostorom za portret pošiljatelja: „U sredini, ispod panorame Zadra, u cvjetnom okviru reproduciran je naručiteljev lik, tako da se razglednica šalje prijatelju ili znancu s pravim portretom; uspomena vrijedna sakupljanja. Cijena prekrasnih razglednica samo je nekoliko novčića za onu gospodu koja imaju pohranjen fotografski negativ u Burata (…) Usred opće kartomanije, razglednice s portretom će uspjeti, bit će probitačnije i imat će bolju prođu“ [5337].

Još je vrednija i zanimljivija panoramska razglednica s konca iste godine. Sjeverna panorama Grada predočena je na  razglednici 41,5 × 9 cm, koja se prelama u tri dijela. „Izgleda uistinu vrijedno i umjetnički“ [5342]. Nešto kasnije izdana je identična razglednica s jugozapadnom gradskom panorama. Taj se motiv pojavljuje na dvjema kaširanim fotografijama većeg formata. Posjedovao ih je 2002. godine zadarski kolekcionar Zvonimir Šuljak. Na prvoj stoji datum 22. ožujka 1897. To je ona koja je poslužila za izradu razgladnice. Na drugoj piše 17. listopada 1900.

„Zadnja novost“ koju je uveo u praksu najkasnije 1898. godine bile su „Fotografske razglednice“ [1047]. To su praktično izvorne fotografije, rađene na novome, vrlo osjetljivom fotografskom papiru. Među njima se ističe razglednica Manojlovca s portretom autora, pohranjena u zadarskom Državnom arhivu. U siječnju 1902, pak, na Zelenom je trgu proslavljen završetak izgradnje suvremenoga gradskoga vodovoda, što je bio valjan razlog za tiskanje nove prigodne razglednice: „Vrijedni fotograf gospodin Burato snimio je vrlo uspješnu fotografiju fontane na Novoj obali. Veduta je poslužila za izradu umjetničke razglednice, uspješne zbog aktualnosti“ [5391, 5390]. Iduće godine snimio je unutrašnjost Novoga kazališta, što je također bilo namijenjeno izradi razglednica [5407], a u veljači 1907. tiskana je „elegantna fotografska razglednica“ đačkoga plesa u velikoj dvorani Novoga kazališta [5466]. Zadnji se put Buratove razglednice spominju u novinskom članku 1912. godine kao efikasno sredstvo političke borbe [5568].

 

     


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012.