Potraga za građanskim identitetom

Mitske pedesete

Građanski identitet

 

 

 

Malena metropola, ali metropola Korijeni modernoga zadarskog građanskog identiteta sežu duboko u XIX. stoljeće. Stvarani su u ozračju proturječne mješavine oduševljenosti općim društvenim progresom i skučenih okvira usnule sredine, zaboravljene na rubu golemoga Austro-Ugarskoga Carstva. U malenoj metropoli, ali metropoli, grčevito su se sudarali nemali stvaralački potencijali i svijest o bogatoj kulturnoj tradiciji, s poplavom mode lošega ukusa, kiča, jeftine zabave i beamterskog mentaliteta.

Podjednako su se rasplamsavali žestoki politički obračuni. Grad u kojemu je započeo hrvatski nacionalni preporod i koji je bio središtem političkoga pokreta za sjedinjene Dalmacije s Hrvatskom, istodobno je funkcionirao kao žarište autonomističkoga, kasnije iredentističkoga talijanskog pokreta.

Sve to, sav taj politički, kulturni i umjetnički život na razmeđu dvaju stoljeća nije bio skladan, ali je bio bogat i intenzivan. Živjelo se punim plućima, bez zadrške, u blistavu šarenilu koncerata, kazališnih predstava, salonskih zabava, kavana i kina, političkih manifestacija i sukoba, u tipičnu šarenilu građanskoga miljea. Grad se sve zahuktanije vrtio u taktu bečkog valcera, dok se konačno nije sunovratio u danse macabre Prvoga svjetskog rata.

Stotinama godina sjedište mletačke, a zatim austrijske pokrajine Dalmacije, odjednom je, 1918. godine, na vrhuncu uspona građanskoga staleža, pretvoren u izolirani talijanski posjed, neprirodno odsječen od hrvatskoga nacionalnog korpusa i Srednje Europe.

Između dva jednoumlja Prepušten pukom životarenju, kao svaka duboka i osamljena provincija, Zadar je između dvaju svjetskih ratova životario bez ikakva izgleda za razvoj i boljitak. Hrvatski je živalj (uglavnom) iseljen i zamijenjen došljacima s Apeninskog poluotoka. Demografska slika pokazuje da je u gradu, 1931. godine, živjelo još samo 53 posto rođenih Zadrana! Uza sve to, građanska je svijesti ubrzo, već 1921. potpala pod oštar nadzor posvemašnjega fašističkog populizma i jednoumlja. Splićanin, talijanski novinar i političar Enzo Bettiza sjeća se kako je to dvadesetih i tridesetih godina bila „italofašistička oaza u kojoj su se istovremeno i proturječno slavili nedovoljno autarkična raskoš slobodne luke i razuzdana ideološka autarkija ratobornog i mahnitog pograničnog nacionalizma“.

Oboren na koljena, grad je potkraj Drugoga svjetskog rata vraćen u hrvatsku državnu cjelinu, ali katastrofalno razoren i posve opustošen. Duhovno i tvarno. Ponovno je ostao bez još jednog dijela gradskoga življa. Prema popisu iz 1945, među sablasnim ruinama na Poluotoku je živjelo tek tisuću stanovnika, a na rubnim područjima, u Arbanasima, na Brodarici i Voštarnici, još 7,7 tisuća. Tu zamalo više nije bilo autohtonoga pučanstva, a time i kolektivne građanske memorije. Ono što je ostalo, opet je podvrgnuto jednoumlju, ovaj put komunističkom.

S vremenom je sagrađen novi, nekoliko puta veći grad, ali ozračje njegova građanskoga identiteta nije obnovljeno. Skromne ostatke građanske kulturalne svijesti, koju je od 1921. zatirao fašistički populizam, a od 1945. diktatura programirane proleterske kulture, pritisnule su svom težinom još i nagle i goleme demografske promjene.

Prve naznake novoga urbanog duha Tek u drugoj polovici sedamdesetih, a nešto više u osamdesetim godinama počinju se osjećati prve naznake novoga urbanog duha. Prije nego se 1988. pojavila knjiga dr. Marije Stagličić o zadarskom graditeljstvu od 1868. do 1918, u kojoj su prvi put sistematizirani i strukovno valorizirani urbani dosezi zadarske građanske kulture, javnost je s iznenađujućim zanimanjem dočekala izložbe Rana fotografije u Zadru (1977), Slike iz prošlosti Zadra (1982), a nadasve Stare razglednice Zadra (1987).

Istodobno, rabeći rane zadarske razglednice za interpretaciju duha vremena u publikaciji Povijest javne rasvjete i elektrifikacije grada Zadra, dr. Antun Travirka piše: „Nostalgična potraga za izgubljenim identitetom jednom nekoć sjajnog grada pretvorila se u zadnjem desetljeću u potrebu za nalaženjem vlastitog identiteta brojnih Zadrana, i to ne samo starijih generacija, od kojih još mnogi čuvaju maglovito sjećanje na grad, već upravo izuzetno zanimanje mladih generacija, koje tražeći vlastiti identitet, pokušavaju se identificirati sa sjajem i značenjem izgubljenog“ (Travirka, 1985:6).

Obrana od destrukcije i primitivizma Početak novoga urbanog senzibiliteta posebno se rječito manifestirao retrospektivom i monografijom Tomasa Burata, jednog od istaknutih tvoraca zadarskoga građanskog identiteta. Ne može se tvrditi da je to bila neka vrsta najave povijesnih promjena, ali ostaje činjenica da priredba nije upriličena ni prije ni poslije već u travnju 1991, kada su se krupni događaji već osjećali u zraku. Uskoro, u divljačkome nasrtaju velikosrbijanske soldateske na hrvatsku samostojnost, od rujna 1991. do siječnja 1994, Zadar je pretvoren u živu metu zrakoplovstva i topništva. Poginulo je više od 300 civila, mjesecima se živjelo bez struje i vode, u teškoj prometnoj blokadi i pod stalnim topničkim terorizmom.

U tome infernalnom ozračju, fotografija i kazalište, dva izrazita građanska medija, tradicionalno najpopularnija u zadarskoj kulturnoj sredini, javljaju se kao vid građanske obrane od destrukcije i primitivizma. Uprizorene su proročke lutkarske predstave Muka svete Margarite i Judita, i tiskane knjige autentičnih fotografskih dokumenata Zadar Anno Domini 1991 i Godine stradanja. Nevjerojatno je da je nekoga, u listopadu 1992, zanimao znanstveni skup o fra Dragutinu Parčiću i njegovu fotografskom angažmanu. Ili, da je 1994. pokrenuto Glasje, časopis za književnost i umjetnost, koji je trebao premostiti „kulturni zijev što se otvorio ratom“. Njegov drugi broj zacijelo nije slučajno posvećen tematu grada. Ondje gdje se 1991. počelo s Tomasom Buratom, nastavljeno je 1996. velikim projektom pod nazivom 150 godina fotografije u Zadru.

Prije toga, na izložbi Bilo jednom u Zadru (1995), osjetila se, kako je istaknuto, mogućnost „svojevrsne restauracije ideje građanstva“. Izložba rijetko sačuvanih ostataka stilskoga namještaja iz bogatih zadarskih građanskih salona, bila je posebice znakovita. Pripremana je punih 35 godina, ali je mogla biti priređena tek 1998, kao jasan izričaj novoga kulturalnog senzibiliteta. Slično značenje ima i postav Gradnje i projekti od 1797. do 1914. u Zadru, što ga je, u proljeće 2003, priredio Muzeju grada Zadra. Na nj se odmah naslanjaju publikacije o ranim zadarskim razglednicama (1999 i 2006), svojevrsnim metaforama nedosanjanoga sna o posvemašnjem građanskom prosperitetu Zadra.

Bez kritične mase građanskog profila Prva javna problematizacija zadarskoga identiteta javlja se 1999. godine, u Pleksusu, prilogu ondašnjega Narodnog lista. Ivica Nevešćanin ističe u uvodniku kako se pitanja zadarskog identiteta „potiskuju duboko, a na površini paradiraju –izmi. Ekstremizmi, primitivizmi, nacionalizmi, kampanilizmi. Pravi problem je što u javnosti izgleda malo koga brine identitet. Ili nema nikoga da to pita“.

Autor također upozorava kako u gradu nema kritične mase građanskoga profila, kako je ispredanje memljivih priča o starosjediocima kompenzacija za ono što Zadru nedostaje, i kako „Zadar nikada nije razvio/utjelovio instituciju gradskog kroničara, fali mu ispripovijedani odraz u javnosti“. Zadarski se mentalitet, veli, manifestira time „što se u svakoj prilici ističe kako su drugi ti malograđani i seljaci, kako su te stvari nečije tuđe provenijencije, a ne naše“. Među zadarske mitologeme ubraja fraze kao što su „Donat, dite s Kalelarge, Bog je stvorija čovika – Zadar košarku, najljepša riva na svitu (…) Pitajte – zaključuje – osamnaestogodišnjake kod Lože koliko im je do svega toga stalo“ (Nevešćanin, 1999:1.

Zara che fu Tiskana u Italiji 2001. godine, knjiga prof. Gastona Coena Zara che fu ima vrlo specifično značenje. Na jednoj strani, to je živa panorama likova, događaja i mjesnih ćakula iz vremena najdinamičnijega građanskog uspona Zadra, nešto u čemu se osjeća duh grada u XIX. stoljeću, a na drugoj strani, pisana talijanskim jezikom, rječit je primjer kompleksnosti korijena zadarskoga građanskoga identiteta.

Talijanski je u doba Austrije nastojao zadržati status gradskoga Cultursprache. Njime su zabilježene brojne suptilnosti iz javnoga života koje je prof. Coen pokušao spasiti od zaborava i koje sada čekaju svoju hrvatsku verziju. Umjesto toga, Zadarska zajednica Talijana objavila je 2008. godine poboljšano i prošireno izdanje pod naslovom C´era una volta una ducal città.

Identitet nije jednom za svagda određen Godina 2006. ostat će, kako se čini, osobito zapažena. Priređeni su znanstveni skupovi o dr. Vjekoslavu Maštroviću (1913 – 1986), maestru Nikoli Jerolimovu (1906 – 1965), čak i o Giuseppeu Sabalichu, istaknutome građanskom kulturologu, zaboravljenom u dubokoj sjeni svoje iredentističke orijentacije. Knjiga Volite li Zadar Ante Perkovića i samostalna izložba fotografija Dubravke Vidović, pak, ukazale su na efikasnost umjetničkog način potrage za izgubljenim građanskim identitetom. Njihovi kreativni postupci kreću se „na granici između imaginarnog i dokumentarnog“. Ne barataju „fikcijama, niti stvarnošću, nego njihovim međuprostorima“.

Perković, duboko svjestan razlike između „naših roditelja, još friških doseljenika, i nas, prve generacije rođene u Zadru“, naziva svoju knjigu prečacem „između visoke građanske kulture (…) i vremena s puno mogućnosti, a malo znanja“. No, ona je daleko više od toga. Ona je prečac do stanja duha koje bi moglo biti u dosluhu s duhom grada. Ili, vodič do „portala u nadrealno“, u kojem se mogu „spojiti korijeni i grane“, steći tuđi pogled koji reflektira vlastiti grad.

Takva imaginativna potraga za senzibilitetom građanske prošlosti omogućuje Perkoviću da, među ostalim, vidi kako su križari koji su, kao udružena kršćanska alijansa, 1202. godine razorili kršćanski Zadar, bili svojevrstan NATO srednjeg vijeka. Ili, kako se zadarski gradski duh tvrdoglavo drži za Poluotok, „kao za zadnju slamku, zadnji trag identiteta“.  

Dubravka Vidović preslikava Buratov portret nepoznate dame na nešto veće zrcalo, u kojemu se može odraziti lik gledatelja, preko toga ispisuje ime poznatoga svjetskog magazina za visoku modu - Venity Fair - i sve to stavlja u dubok okvir. Priča se, dakle, kreće u kontekstu urbane kulture. Aktiviranjem predmeta (Buratove fotografije) kao znaka osobnosti pokrenut je sustav identifikacije. Spojena su dva vremena: sadašnje (u kojemu se odražava lik gledatelja) i ono što je davno prošlo (iz kojega dolazi fotografija), ali i dva mita: lokalni mit dvorskoga fotografa zadarskoga građanskog staleža i međunarodni simbol svjetskoga glamura i potrošnje. Potonji učitava značenje prethodnoga kao reklamnu poruku koja gledatelja u zrcalu uvjerava kako može kupiti identitet iz davnih dana. Istodobno, kao simbol otpora gubitku sjećanja, Buratova se fotografija suprotstavlja nestabilnosti identiteta koji nije jednom zavijek određen i koji sve više poprima individualni karakter. Sve se više brišu granice među intimnim i javnim.

Osobno postaje opće Portretna galerija Ivana Jeričevića, izložena 2009, pružila je najveći javni uvid u masovnu i dugoročnu portretnu proizvodnju nekog zadarskoga fotografskog atelijera. Što je još važnije, ta je galerija nastala nakon dviju najdramatičnijih demografskih promjena u novijoj zadarskoj povijesti, onih iza Prvoga i onih iza Drugog svjetskog rata. Izlošci su prepuni fotografskih, kulturalnih, dokumentarnih, antropoloških, semiotičkih i verbalnih kodova koji sve više postaju nezamjenjivi u istraživanju prošlosti „odozdo“.

Sve to međutim ostaje u sjeni učinka što ga tvori javni uvid u fotografije snimljene za osobne ili obiteljske albume, čuvare privatnih povijesnih uspomena. Brojne snimke, simboli značajnih trenutaka u životu pojedinca ili obitelji, našle su se u novom kontekstu. Osobno je odjednom postalo opće. Dio privatnosti pretvoren je u javno vlasništvo. Atelijerska portretna fotografija prestaje biti obrana od gubitka osobnog pamćenja. Ulazi u duhovni prostor opće memorije. Kao takva, više privlači pozornost značenjskim kodovima, nego formalnim odlikama. Postaje predmetom kulturalne interpretacije, manifestirajući uzgred kako se od popkulture stvarao koncept poparta.

Austrijski Zadar potonuo kao mitska Atlantida Koncem 2011. objavljen je najiscrpniji i ideološki neopterećen uvid u zadarsko XIX. stoljeće. U impozantnom djelu Zadar za austrijske vladavine, skupina autora na 1200 stranica pruža „objektivni prikaz razvitka kulturnih prilika u Zadru u otočentu, posebno kroz književnost, kazalište i likovnu kulturu“.

Antun Travirka, jedan od autora, već u Proslovu ističe: „Specifičnosti strukture zadarskoga gradskog stanovništva, promjene njegove stratifikacije u dinamici razvitka političkoga, društvenog pa tako i kulturnog života tek su djelomično usporedivo s prilikama u ostalim dalmatinskim središtima“.

Na to nadovezuje kako je „stoljetna austrijska uprava nad Zadrom, unatoč raširenu mišljenju o bogatom, urbanistički sređenom, europeiziranom ˝gospodskom˝ gradu, značila zapravo razdoblje stagnacije i potpune, gospodarske, kulturne i svake druge izolacije urbanog središta od svojega prirodnog okruženja i narastajućih težnji pokrajine. Tako je sudbina Zadra bila predestinirana i znatno prije Rapalla“.

„Fama o sjaju austrijskog Zadra“, pojašnjava dalje, „potječe i od činjenice da je u strahovitim ratnim razaranjima u pedesetak većih i manjih savezničkih zračnih napada tijekom 1943. i 1944. godine uništen veći dio urbane jezgre i tako je poput mitske Atlantide austrijski Zadar zauvijek nestao, pa su sačuvane fotografske vedute i razglednice potaknule sjetu za izgubljenim civiliziranim ambijentima i uljudbom otočenta. Tim je melankoličnim sjećanjima svakako pridonijela potraga za korijenima novih generacija Zadrana na samom kraju XX. stoljeća“

 

 

 

Skica za dekoraciju Starog kazališta, 1853.

 

Mitske pedesete

Začetak stvaralačkih sloboda Pedesete godine prošloga stoljeća odavno se smatraju mitskim godinama. To je doba u kojemu je raskid sa staljinizmom i socijalističkim realizmom omogućio pojavu znatnih društvenih i kulturnih previranja, promjena i nada (a s njima i novih zabluda); vrijeme kada su se uočile prve naznake odbacivanja normativne estetike i začetak stvaralačkih sloboda. Epicentar je, dakako, bio u Zagrebu, ali su se tektonski poremećaji osjetili u cijeloj zemlji.
Tko bi se, primjerice, mogao nadati da je takvih refleksa bilo i u Zadru u kojemu je život tek počeo nicati iz ratnog ništavila. Ono što je od Grada ostalo nakon dvaju svjetskih ratova bila je samo beživotna hrpa pougljenih ruševina u kojoj više nije bilo „magme kojom bi se sastavila i obnovila barem utvara mjesne prošlosti“. Bez obzira na svu dobrohotnost, novo pučanstvo iz okolice, koje je počelo naseljavati zadarske ruševine, nije moglo popuniti prazninu u građanskom kontinuitetu i osposobiti Grad za doček mitskih pedesetih.

Zadar kao kazna Sačuvanu građansku svijest nosili su sobom malobrojni autohtoni Zadrani i pojedinci iz većih kulturnih središta. Potonje je komunistička vlast, kao nepoćudne, za kaznu upućivala na rad u opustošeni Zadar.

Među rijetkim Hrvatima koji nisu napustili Zadar cijelo vrijeme talijanske vladavine, bio je dr. Edvin Andrović, unuk istaknutoga zadarskoga ljekarnika, pristaše narodnjaka i ranog fotografa Nikole Androvića. Prošao je tešku fašističku torturu, a obiteljsku ljekarnu uništili su mu američki bombarderi. Kao uzorit antifašist i domoljub biran je za prvoga gradonačelnika Zadra i zastupnika u hrvatskome Saboru.

Na drugoj strani, obitelj akademika i uglednoga sveuč. prof. Ive Petriciolija, premda talijanskoga podrijetla, morala je napustiti Zadar zbog hrvatstva! Njegovi su preci doselili iz Italije u XVII. stoljeću u Sali na Dugom otoku. Do XIX. stoljeća kroatizirali su se i postali zadarski tvorničari i odvjetnici. Njegov otac Josip Petricioli bio je član Stranke prava i osnivač zadarskoga Hrvatskog akademskog kluba. Previše da bi ga mogao trpjeti fašistički režim. Iselio se s obitelji 1928. u Preko na otoku Ugljanu. Mladi Ivo Petricioli pohađao je gimnaziju u Splitu, a studije završio u Zagrebu 1949. Mogao je kao uzoran student birati gdje će raditi, ali se odlučio za povratak u porušeni Zadar.

Obitelj Brkan, pak, morala je iz Zadra otići također zbog hrvatstva, ali se zbog toga istog hrvatstva morala vratiti iz Nezavisne Države Hrvatske u talijanski Zadar! Grgo Oštrić, zadarski konzervator, prvi koji je sustavno spašavao umjetnine iz ruševina, potomak je uglednih i bogatih novigradskih načelnika i posjednika. Njegov djed Grgur Oštrić – Zekić imao je nekoliko zgrada u Zadru. U jednoj od onih na Novoj obali, istočno od hotela Zagreb (stradala je u ratu), bilo je sjedište Hrvatskog sokola i Gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom.

Građanski senzibilitet ili komunistički pokret Za intendanta Narodnog kazališta postavljen je ugledni hrvatski kazalištarac dr. Marko Fotez. Nepoćudan u Zagrebu neposredno nakon uspostave komunističke vlasti, poslan je s nekolicinom isto tako nepoćudnih glumaca u Zadar. Od domaćih, ondje su bili prof. Šime Dunatov i maestro Šime Dešpalj, otac Pavla, Maje i Valtera Dešpalja. U međuvremenu se pristigao agilni dr. Vjekoslav Maštrović, a 1948. i maestro Nikola Jerolimov. Prvi je kao pravnik radio u Osijeku i Zagrebu, a drugi je bio ravnatelj Osječke opere. Oba su se odmah, među ostalim, angažirala u radu društva Zoranić. Doktor Slavko Perović, ugledni zadarski pedijatar, znanstvenik i javni djelatnik,  izabran je 1949. za asistenta na zagrebačkome Medicinskom fakultetu, ondje je završio specijalizaciju iz pedijatrije i 1953. odazvao se pozivu da u Zadru preuzme pedrijatrijsku službu.

Za razvitak znanosti, pak, od osobita je značenja bio dolazak akademika Mate Suića (1915 – 2002), 1946. godine. Rođen u Postirama na Braču 1915, prof. Suić bio je za vrijeme rata (do pada Italije) veleposlanik Nezavisne Države Hrvatske pri Svetoj Stolici u Rimu. Bez njegove kreativnosti, poduzetnosti, svestranoga i efikasnog angažmana, ne može se zamisliti poslijeratni razvoj arheologije u Zadru i okolici, obnova Arheološkoga muzeja, osnutak Zavoda za povijesne znanosti i Filozofskog fakulteta.

Dug je popis svih onih koji su došli ili su poslani u opustjeli Zadar pomoći njegovu revitalizaciju, a koji su tu radnu zadaću pretvorili u nesebičnu ljubav i ugradili je u obnovu zadarskoga građanskog identiteta. Među njima posebna mjesta zauzimaju arhitekt Josip Budak i pjesnik Slavko Mikolčević. Uzgred, zanimljivo je napomenuti kako u Zadru još nitko nije sustavno ispitivao što je za obnovu Grada značio građanski stvaralački potencijal. Bar onoliko koliko je ispitana uloga radničkoga, komunističkoga i partizanskog pokreta.

Urbanistički plan razaranja U sjeni okupljanja kritične mase građanske kulturne i civilizacijske svijesti, Zadar je proživljavao novu, tragičnu etapu devastacije, ravnu netom okončanom bombardiranju. U prvom broju zagrebačkoga časopisa Arhitektura za 1947. godinu objavljen je regulatorni plan Zadra, izrađen na osnovama studije za obnovu i rekonstrukciju. Autori su bili arhitekti Milovan Kovačević, Zdenko Strižić i Božidar Rašica.

O značenju toga dokumenta Dražen Arbutina pisao je 2002. godine, među ostalim, slijedeće: „I upravo taj plan postaje osnovom za velike akcije ˝raščišćavanja˝ koje su provođene u Zadru. Tada se ustvari miniranjem i drobljenjem kamena sa izgorenih kuća uništava svaki trag Zadra prije drugog svjetskog rata, tada je, a ne u strašnim bombardiranjima uništen najveći dio kuća, koje su, istina je, imale izgorena krovišta i međukatne konstrukcije, ali su njihovi kameni zidovi stajali uspravni inetaknuti, jer požar njima u većoj mjeri nije mogao naškoditi. Plan koji je pokušao sistematizirati i usmjeriti obnovu zloupotrijebljen je za potporu i ozakonjenje procesa njegove razgradnje“.

O tome je 1999. govorio i prof. Petricioli: „Nakon Drugog svjetskog rata Zadar je (…) bio potpuno porušen, a prema urbanističkom planu zagrebačkih arhitekata trebali su ostati samo spomenici, zgrada Suda, zgrada gdje je danas smješten Državni arhiv i Znanstvena biblioteka, a cijeli Varoš trebao je biti srušen. Jazine je trebalo nasipati sve do perivoja podno bedema. Čak su se u to vrijeme rušile i solidno građene austrijske kuće (…)“

Spriječena katastrofa Priprema izložbe Zlato i srebro Zadra, pak, posredno je utjecala na zaustavljanje urbanističke katastrofe. Krležini boravci u Gradu i zamisao Akademije da na ruševinama samostana sv. Marije podigne muzej i vlastiti institut, bili su povodom da se raspiše natječaj za očuvanja povijesnih vrijednosti Grada. Time je zadan smrtni udarac akcijaškoj i udarničkoj provedbi regulatornog plana iz 1947. Angažirani su akademici Josip Seissel, Drago Galić i Andre Mohorovičić da pripreme studijski elaborat, program i urbanističku direktivu kako bi se 1953. raspisao opći urbanistički natječaj za idejnu osnovu rekonstrukcije  povijesnog dijela Zadra. Na čelu ocjenjivačkog suda stajao je Miroslav Krleža.

Iduće godine zadarsko je gradsko poglavarstvo povjerilo prof. Brunu Miliću da od tri prvonagrađena rada sintetizira idejni regulacijski plana Poluotoka. Plan je zgotovljen za godinu dana, prihvaćen u poglavarstvu, oduševljeno dočekan i pozdravljen u hrvatskoj strukovnoj javnosti te upućen na promociju u europska kulturna središta.

Malo se zna da je uz izložbu pod nazivom Urbanistička i arhitektonska rekonstrukcija Zadra u prostorijama Akademije, plan 1957. predstavljen na kongresu arhitekata u Parizu, a zatim u studijskom centru trijenala u Milanu. U okviru UNESCO-ve izložbe obišao je sve veće europske gradove. Također je viđen na kongresu arhitekata u Moskvi 1958. i na izložbi recentne urbanističke i arhitektonske prakse u Londonu 1959. godine.

Pomoć nebeskih zaštitnika Zadar su, metaforično i doslovce, iz poslijeratne letargije trgnuli, nitko drugi doli njegovi nebeski zaštitnici i sjaj njihovih pozlaćenih moćnika. Dok se 1949. još uvijek zapaljeni grad dimio kao stara slupana karampana, doputovao je Miroslav Krleža kako bi se upoznao s izborom eksponata za izložbu zadarskih crkvenih relikvijara u Zagrebu, i vidio kako dr. Anton Bauer izrađuje replike za tu prigodu.

Ugledni pisac i stari Grad potajno su se voljeli od davne 1917. kada je Narodni list prorekao da je mladi Krleža „veliki talent i budući snažni naš pjesnik“.

Bio je to prvi Krležin susret sa sankturijem samostana sv. Marije, koji će uskoro, zahvaljujući upravo njemu, postati poznat kao Zlato i srebro Zadra. Meditirajući, pak, u kasne noćne sate na terasi hotela Zagreb o sudbini Zadra kroz povijest, Krleža je, sjećao se kasnije dr. Bauer, glasno maštao o Filozofskom fakultetu na toj prekrasnoj obali. Osnivač bi možda mogla biti i sama Akademija (tada JAZU)

U proljeće 1951. Krleža je ostao u Zadru dvadesetak dana, nadzirući izradu kopije škrinje sv. Šimuna i pišući predgovor za katalog izložbe, otvorene 29. listopada u atriju Akademije. Upravo je ta izložba nemjerivo zaslužna za povratak zadarske samosvijesti i usmjerenje daljnjega kulturnog razvoja Grada. „Stanje se u Zadru počelo kretati nabolje nakon što je Krleža 1951. godine u Zagrebu organizirao izložbu Zlato i srebro Zadra, u čije sam pripreme i postavljanje bio uključen“, ocijenio je 2004. godine prof. Ivo Petricioli.

Zadar je definitivno objavio, urbi et orbi, da je uskrsnuo iz mrtvih.

U sjeni velikih uzbuđenja oko izložbe Zlato i srebro Zadra 1951. u Zagrebu, malo je tko primijetio da je te godine gradsko poglavarstvao odlučilo osnovati Kazališta lutaka i da je Ante Brkana u Varošu otvorio fotografski atelijer koji se odmah počeo pretvarati u okupljalište najkreativnijega dijela zadarskih umjetnika i intelektualaca.

Odrecite se pape! U vrijeme priprema izložbe Zlato i srebro Zadra 1951. godine, Miroslav Krleža je, među ostalim, posjetio i samostan sv. Frane, sjećao se kasnije dr. Mate Suić: „Nakon razgledavanja bili smo pozvani u samostan ˝na bićerin˝. Bilo je skromno, ali vrlo prisno i neusiljeno. Krležina vedrina duha, otvorenost i duhovitost začas su razbile svaku ogradu i konvencionalnost. U takvu raspoloženju Krleža će fratrima:

- Eto, mi smo se odrekli Staljina, sada bi na vama bio red da se odreknete pape.

Na to mu spontano odgovori mladi gvardijan:

- Kad nam papa učini ono što je Staljin učinio vama, mi ćemo ga se odreći“.

Legenda o Titu Kao što se u bajkovito lijepim pričama pojavljuje kraljević na bijelu konju, tako se i Josip Broz Tito pojavio u Zadru 7. rujna 1953. na bijeloj jahti Jadranki, prenoćio, prošetao među ruševinama i preokrenuo daljnji tijek događaja u Gradu.

Iza legende o Titu stoji činjenica da je 1953. Jugoslaviji počela stizati velika zapadna pomoć u oružju i novcu. Zadar je konačno, tek od 1954. dospio u kompetenciju saveznoga ministarstva za tzv. novooslobođene krajeve, što je značilo dotok posebnih sredstava za obnovu. Ne zna se koliko je toga otišlo vojsci, ali se zna da je Zadar postao jednim od najvećih vojnih garnizona u bivšoj državi. S vremenom se u Grad doselio brojni (do)časnički kadar koji je postao ozbiljna brana obnovi građanskog identiteta.

Do tada su novi stanovnici Zadra, a 1953. bilo ih je tek 16 tisuća, osjećali potrebu i bili sposobni prirediti izložbu zadarske srednjovjekovne umjetnosti. Čak su imali snage tiskati i katalog. Istodobno je pripremljena, a tiskana iduće godine publikacija Muzeji i zbirke Zadra koju je uredio prof. Mate Suić, a 90 posto fotografija snimio Joso Špralja.

Godine 1954. publicirana je i monografija u povodu 10. obljetnice prestanka ratnih operacija u Zadru i njegova priključenja hrvatskoj nacionalnoj cjelini. Bogato je ilustrirana. Sadrži čak 83 fotografije braće Brkan, 45 fotografija Ratka Novaka, ali i devet snimaka Toše Dapca.

Nisu to iz današnjega kuta gledanja nikakvi spektakularni događaji, ali jesu opipljivi dokazi bujanja kreativnog potencijala u ondašnjem Gradu sablasnih ruševina i malobrojnih stanovnika. Ako mu je 1951. trebala pomoć Akademije i Miroslava Krleže da zemlji i svijetu pokaže naslijeđe iz kojega crpi stvaralačku energiju, samo tri godine kasnije mogao je tom istom auditoriju predočiti neke od rezultata svojih suvremenih pregnuća.

Malo bi kandidata na današnjim tv-kvizovima znalo da je prvo međunarodno priznanje nekom autoru u socijalističkoj Jugoslaviji dospjelo baš u Zadar. Arhitekt Zvonimir Požgaj nagrađen je 1954. na arhitektonskom bijenalu u Sao Paulu za projekt kupališta Borik! Svlačionice, podignute prema tome projektu mogu se vidjeti još samo na fotografijama. Porušene su bez ikakve milosti 1999. godine.

Zagrebu se, pak, Zadar predstavio 1954. i 1956. samostalnim izložbama fotografija braće Brkan. Zahvaljujući silnom stvaralačkom potencijalu dvaju autentičnih zadarskih umjetnika, uz drugu je izložbu bila tiskana i knjiga fotografija koja još uvijek nije na pravi način valorizirana.

Stvaralačke avanture Dvije stvaralačke avanture obilježile su koncem 1955. početak drugoga dijela mitskih pedesetih u Zadru. Na jednoj strani, osnovana je Tankerska plovidba s dva stara tankera, ukupnoga kapaciteta 23.832 DWT-a, a na drugoj strani, premijerom predstave Istina je mrtva, započela je kreativna obnova Narodnoga kazališta. Danas je Tankerska plovidba najsnažniji hrvatski brodar, a Narodno kazalište još se uvijek pokušava vratiti na poziciju iz sredine prošloga stoljeća.

Bio je to zadnji trenutak da se Kazalište pripremi za prikladan doček najvećega događaja mitski pedesetih u Zadru – osnutak Filozofskog fakulteta, 1956. godine! Sve je izgledalo kao san na javi. Više porušen nego obnovljen, Grad s jedva dvadesetak tisuća stanovnika našao se odjednom uz bok Novom Sadu i Rijeci. Tvorio je skupinu od jedina tri grada u bivšoj Jugoslaviji, koja su, uz ondašnja republička središta, imala fakultete.

Fotografija i kazalište, dva tipična građanska medija, dominirala su umjetničkim životom Grada. U okviru Međunarodnoga sajma ribarstva, 1957. godine, osnovan je fotografski salon Čovjek i more. Sajma se više nitko ne sjeća, a Čovjek i more odavno je postao sastavnim dijelom kulturnoga identiteta Zadra. Odmah nakon prvoga Salona fotografije, 1958. održana je i prva izložba članova Fotokluba. Drugi Tjedan drame jadranskih kazališta pak priređen je u travnju 1959. Sudjelovala su kazališta iz Šibenika, Karlovca, Pule, Splita, Rijeke, Dubrovnika i, dakako, Zadra. U okviru manifestacije priređena je, među ostalim, izložba pod naslovom Fotografija u službi kazališta.

Počelo se naivno nadati da se diktaturu proletarijata može prevladati obnovom građanskoga duha, osobito u kazalištu i fotografiji. Pedeset godina kasnije ocijenjeno je kako je to bilo doba "mnogobrojnih inicijativa pojedinaca i grupa koje su pokretale akcije i okupljale nezadovoljne građane bez znanja vlasti i komiteta oko Sajma ribarstva i turizma, Glazbenih večeri u Sv. Donatu, Međunarodne izložbe fotografije Čovjek i more". Nije se obraćala pozornost da skokovit rast stanovništva nosi sobom sve veću branu porastu plime građanskoga senzibiliteta. Zadar će 1961. imati 25 tisuća stanovnika, a to je triput više nego prije samo 16 godina!

Krah iluzija Prve naznake rušenja iluzija pojavile su se još 1957. kada se u Narodnom kazalištu moralo skinuti s repertoara sjajnu predstavu Javni tužitelj zbog antirevolucionarnoga sadržaja. Iduće godine ukinut je Ribarski sajam, jer je pokušao uvesti u praksu građanski običaj biranja ljepotice Jadrana. Kada je, pak, 1959. raspisan arhitektonsko-urbanistički natječaj za (novu) Kalelargu, postalo je jasno da su vlasti naširoko hvaljeni plan prof. Bruna Milića iz 1955. spremile u ladicu i posve ignorirale.

Osobito velik promašaji učinjeni 1961. kada je reducirana izložba Jose Špralje i kada je, već nakon prve sezone otkazano gostoprimstvo Međunarodnome festivalu studentskih eksperimentalnih kazališta. Ostat će trajnom zagonetkom kako su u takvim okolnostima Pavle Dešpalj, Mario Kotlar i Ivo Bavčević uspjeli te godine utemeljiti Glazbene večeri u Svetom Donatu koje još uvijek traju. No zato je zadnji čavao u lijesu probuđenoga građanskoga senzibiliteta zabijen 25. veljače 1962, kada je gradsko poglavarstvo odlučilo ukinuti Narodno kazalište. Grad je dobio Fakultet, a ostao bez Kazališta!

Da su se probuđene građanske iluzije morale početkom šezdesetih posve rasplinuti, najbolje pokazuje slučaj braće Brkan. Od 1954. do 1961. priredili su u Zadru četiri izložbe i izdali knjigu fotografija, a tada sve do 1979, u doba kada su pobirali najveća svjetska priznanja, Grad više nije pokazivao nikakvo zanimanje za njihovo stvaralaštvo.

Gradska je općina 1963. pretvorena u glomaznu administrativnom jedinicom koja je zahvaćala cijelu ruralnu okolicu. Kako je 1995. upozorio dr. Tomislav Skračić, socijalistički se urbanistički funkcionalizam „pokazao u prvom redu političkim: mase ruralnog stanovništva ˝troše˝ identitet gradske zajednice i dokrajčuju njenu komunalnu autonomiju. To se i traži: posebnost grada velika je smetnja totalitarnoj političkoj praksi“.


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012.