Potraga za građanskim identitetom

Razglednice i kavane

Sentimentalni putokazi u prošlost

Ukorak s Bečom Prvi europski primjerci pomodne razgledničke pošasti upućeni su 1891. i 1892. godine iz Beča, Pariza, Pešte i Praga. U Zadru, koji je duhom i zbiljom pripadao tome kulturnom i civilizacijskom krugu, novine su već 21. svibnja 1892. objavile: „Ovdašnja ugledna knjižara Schönfeld stavila je u prodaju elegantan listovni papir i poštanske razglednice, koji u gornjem dijelu imaju lijepo narisanu i u boji litografiranu panoramu Zadra. Ispod panorame iz ptičje perspektive, nalazi se malena umjetnička veduta Kopnenih vrata. Te su razglednice ugodna uspomena na Zadar, dražesni dokument domoljublja koji može s uspjehom i čežnjom podsjetiti na naš grad one koji su daleko“. Poznate su tri inačice.

Enrico Schönfeld, 1892.

Procvat zadarskoga razgledničkog nakladništva ne odstupa ni jednog dana od zlatnoga razdoblja razvoja razglednica, koje je, kako drže kartofili, trajalo od 1897. do 1914. Uz Enrica de Schönfelda, u to je vrijeme u Zadru razglednice izdavalo još najmanje osam stalnih nakladnika: Tomaso Burato, Petar Stauber, Leandro Nowotny, Arturo Gilardi, Ernesto Petri, Hrvatska knjižarnica, Lorenzo Mazzanti i tiskara obitelji Vitaliani.

Najveća aktivnost zabilježena je od 1898. do 1904, kada istodobno djeluju najjači izdavači: Schönfeld, Burato, Stauber i Gilardi. Prema tekućim novinskim zapisima, u Zadru je već do 1898. izdano čak tridesetak vrsta razglednica, a 1900. taj se broj popeo na nevjerojatnih 170 vrsta!

Prva zadarska razglednica rađena je kao i sve ostale rane europske razglednice vrlo kvalitetnim, ali skupim litografskim postupkom. Ta se praksa zadržala sve do kraja stoljeća. Korištene su usluge jedino velikih litografskih tvrtki u Wisbadenu, Meissenu, Salzburgu i Münchenu. No, kada je Emil Stengela, vlasnik jednoga od najuglednijih europskih fotografskih zavoda, u studenom 1896. ponudio Zadru razglednice tiskane modernijom i jeftinijom svjetloslikarskom tehnologijom, ostao je zatečen. Zadar je već rabio taj postupak. Fotograf Tomaso Burato, koji je najkasnije 1884. otvorio Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak, sam je krajem 1894. snimio, dizajnirao i umnožio prvu autohtonu zadarsku razglednicu.

Tomaso Burato, 1894.

Prizivanje duhova Postojanost razglednica krije se u sposobnosti prizivanja duhova, u nadrealnim porukama iz vremena od prije sto i više godina. Njihovo dokumentarno dostojanstvo samo je vrsta autografske naravi fotografije za koju se drži kako je sama za sebe surogat zbilje. Nema praktične razlike među fotografijom i razglednicom tiskanom tehnologijom svjetlotiska. Radi se samo o alternativnom načinu umnožavanja pozitiva, pri čemu višestupanjsko nanošenje boje stvara opsjenu umjetničkoga postupka, ublažuje neposrednost fotografskog objektiva i izaziva određeni stupanj poetskoga odjeka.

To što razglednice stalno prati loš glas neukusa, treba, s jedne strane, pripisati samome mediju fotografije, a s druge strane zasadi masovne industrijske proizvodnje. Fotografija je jedno od dominantnih uporišta poparta i masovne kulture uopće, polazna točka za stvaranje masovnih medija koji danas imaju svemoćnu ulogu na području komunikacija. Fotografija, zaključuje Susan Sontag, pretvara umjetnost u kulturni objekt. U fotografiji stvari i događaji dobivaju nova značenja koja nadilaze razlike među lijepim i ružnim, istinitim i lažnim, korisnim i beskorisnim, dobrim i lošim ukusom.

Dominacija lošeg ukusa Industrijski reproduktivni postupak stvorio je razglednicu u vrijeme kada je loš ukus dominirao modom više nego ikada prije. To je doba u kojemu je Pariz „opet postao glavnim gradom Europe, ali ne kao nekada središte umjetnosti i kulture nego metropola svijeta zabave, grad opere, operete, balova, bulevara, restauracija, robnih kuća, svjetskih izložaba, jeftinih i gotovih užitaka“.

Bilo je to, zajedno s početkom razvoja masovnog turizma, idealno ozračje za lansiranje razglednice među najnovije hitove svjetske mode. Nastala je od poštanske dopisnice i od ilustriranoga zaglavlja konfekcioniranoga papira za pisma. Trećina lijevoga gornjeg kuta dopisnice, na strani rezerviranoj za pisanje poruka, urešena je ilustracijom, kao što je bilo urešeno zaglavlje papira za pisma.

S vremenom se slika na dopisnici povećala na polovicu strane, dok se preko cijele druge strane, kao i ranije, pisala adresa. Od 1904. do 1906. ilustracija je zauzela cijelu stranu, a prostor za adresu podijeljena je na dio za adresu i dio za pisani tekst. To ne znači kako se u praksi nisu još dugo tiskale razglednice s prostorom za adresu preko cijele strane.

Metafora nedosanjanog sna Katastrofalno razaranje Zadra i raseljavanje stanovništva daje njegovim ranim razglednicama osobito značenje. U okolnostima kada je porušeni Grad ostao bez okomite dimenzije, a time i bez realnoga vremena i funkcije, kada je potonuo ispod površine vizualnog horizonta, razglednice su postale autentični dokumenti o tome „kako je nešto bilo“, ali i sentimentalni putokazi u prošlost.

Uz dokumentarnu vrijednost, rane su razglednice bile i ostale slike onoga što živi u kolektivnoj građanskoj svijesti kao metafora nedosanjanoga sna. Sačuvale su elegično sjećanje na ozračje velebnih palača i kultiviranih perivoja, brzih i udobnih linijskih brodova, galantnih kavalira i elegantnih dama; na svijet posvemašnje promidžbe, samohvale i lako prepoznatljivih općih mjesta u Gradu; na ono doba u kojemu je građanski stalež duboko vjerovao u snagu nezaustavljivog progresa.

Razglednice nisu zbilja. One su slike. Štoviše, ni slike, ni zbilja, nego novo biće: zbilja koju se više ne može dotaknuti. Tijek vremena oslabio je njihovu vezu s onim što predočuju. Otplutale su u neku apstraktnu prošlost koja je otvorena svakoj vrsti tumačenja. Zbog toga se može reći, parafrazirajući Susan Sontag, da razglednice djeluju kao kulturalni citati.

Dakako, citatima i sakupljanjem razglednica ne može se obnoviti prošlost, ali se može otploviti u magiju prošlosti i lutati bezgraničnim prostorima sjećanja i imaginacije. Biti civiliziran prije svega znači sjećati se. Škotski pisac Alasdair Gray veli: „Ako ni jedan umjetnik nije koristio neki grad za motiv, čak niti njegovi stanovnici ne žive u njemu u mašti“.

Pamtiti znači ponovno uspostavljati bliskost.

Nakladnici & ostali

Alačević, Anđeliko (1877 – 1954). Zadar. Sin konzervatora i povjesničara Josipa Alačevića (1826 - 1904). Rođen u Splitu 1877, maturirao u Zadru 1901. Nesistematično istraživao povijest Šibenika i Zadra, napose zadarsko novinstvo, aktivno sudjelovao u iredentističkom i nacionalističkom pokretu u Dalmaciji. Radio je u Puli i Trstu, a od 1930. živio u Milanu. Godine 1903. snimio je seriju zadarskih veduta koje su objavljene kao razglednice. Na jednoj seriji stoji kako je Alačević edit fotogr., a tvrtka Stauber proprieta, dok su pojedini motivi označeni brojevima. Druga serija, pored tih podataka ima i oznake slovima, a na trećoj seriji, izdanoj vjerojatno u drugoj polovici 1912. godine, nisu navedena imena izdavača i fotografa, već samo brojevi motiva.

Alinari, Braća. Firenca. Jedan od najuglednijih fotonakladničkih zavoda u Europi. Utemeljen 1854. Snimatelji kuće Alinari poduzeli su veliku kampanju u Zadru od 1922. do 1926. godine. Tvrtka je pretvorena u muzej.

Becholdt und Co., Rud. Wiesbaden. Litografski zavod. Tiskao prvu zadarsku razglednicu 1892.

Benedetti, Palmina. Zadar. Za vrijeme Italije držala papirnicu u Papučarskoj ulici (otprilike gdje je sada  južni dio Arheološkog muzeja). Kolekcionar Giorgio Giadrini pretpostavlja kako je to novo prezime udovice Palmine Didon.

Bonja, Frane. Zadar. Vlasnik trgovine likerima i cigaretama na Zelenom trgu, u kući Portada. Njegov brat Vladimir držao je kiosk ispred Vrata sv. Krševana. Javlja se 1934. serijom od 24 razglednice. Aktivan do 1941.  

Buczkowsky, Felice. Zadar. Između dvaju svjetskih ratova držao prodavaonicu likera, cigareta, suvenira i razglednica u Širokoj ulici, sučelice kavani Central. Nije poznato je li u srodstvu sa zadarskim fotografom Josipom Buczkowskym. Kao nakladnik aktivan od 1933. do 1939.

Burato, Tomaso. (1840 - 1910). Zadar. Najvrsniji fotograf u Dalmaciji koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Rođen u Dubrovniku, u Padovi 1865. stekao akademski stupanj maestra kemije i farmacije, a u Zadar došao 1873. godine. U ožujku 1876. podijeljen mu je naslov carskoga i kraljevskog dvorskog fotografa. Najkasnije 1884. utemeljio je „Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak za izradbu postojanih otisaka masnom bojom prema najnovijem usavršenom postupku“. U pitanju je tehnologija svjetlotiska kojom su se služile sve veće europske fotografske kuće. Prvu vlastitu razglednicu tiskao je 1894.

Cigliano, Biagio. Zadar. Najdjelatniji zadarski fotograf u doba talijanske vlasti. U Zadar je došao 1920. iz Italije kao pomorski vojni časnik. Bio je svojevrsni službeni gradski fotograf, trajno blizak krugovima političke i vojne vlasti. Njegove je fotografije tijekom tridesetih godina redovito objavljivao zadarski list Il Littorio Dalmatico. Zadar je napustio tijekom Drugog svjetskog rata i u Veneciji nastavio fotografski posao. Od 1929. do 1950. izdao najmanje 50 zadarskih razglednica, među kojima pet u Veneciji, nakon rata.

Czettel ee Deutsch. Budimpešta.      

D & M Bp. Budimpešta. Javlja se i kao DM Bp.

Dalle Nogare i Armetti. Milano.

Didon, Palmina V. Zadar. Pogledati Benedetti, Palmina.

Fischel. Nagykanizsa.

Giadrini, Giorgio. Venecija. Najveći kolekcionar zadarskih razglednica i grafike. Rođen u Zadru. Živi u Veneciji. Izložba manje selekcije njegove zbirke razglednica priređena 1987. u zadarskome Narodnom muzeju.

Gilardi, Arturo. Zadar. Važan, dugovječan i poduzetan nakladnik. Javlja se 1880. kao vlasnik galanterijske trgovine. Prvu je razglednicu objavio u prosinca 1898. Tvrtka je bila aktivna i u doba talijanske vlasti. Na seriji razglednica iz 1904. otisnuto je U. Gilardi umjesto A. Gilardi.

Giorgetti, G. Zadar.  Aktivan u drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća. Poslovao na uglu Trga sv. Stošije i Ulice Mate Karamana. gdje je sada slastičarnica.

Hrvatska knjižarnica. Zadar. Utemeljena na sjednici Hrvatske čitaonice 30. ožujka 1901. godine, a nekoliko mjeseci kasnije otvorena na Narodnom trgu. Ubrzo je preselila u prostorije na jugoistočnom uglu Široke ulice i Ulice sv. Vida (Braće Vranjana). Dugogodišnji ravnatelj bio je Vjekoslav Göszl. Odmah se svrstala među istaknute zadarske nakladnike razglednica. Kolekcionar Giorgio Giadrini identificirao je najmanje 97 vrsta razglednica, izdanih od 1902. do 1917. godine. Zadnja naklada dopisnica tiskana je 1917, ali bez navođenja imena nakladnika. Djelatnost je nasilno prekinula 1918. godine. Zgrada je stradala u Drugom svjetskom ratu, a u renoviranom prostoru na istom mjestu dugo je bila prodavaonica tvrtke Varteks.

I. D. E. A. (Istituto di Edizioni Artistiche). Firenca.  Naziv zavoda u koji je među dvama svjetskim ratovima bila inkorporirana tvrtka Alinari.

Jurischek, C. Salzburg.

Karoly, Divald. Budimpešta.

Kilophot G.m.b.H, Beč.

Kosmos. München.

Kretzschmar und Schatz. Meissen.

Künzli fréres. Zürich. (KFZ).

Lederer & Popper. Prag.  

Lepri, Braća. Zadar. Spartaco Lepri poznat je kao zadarski fotograf od 1919. do 1929. Godine 1923. spominje se G. Lepri kao ravnatelj kina Nazionale u Calle Soppe (Blaža Jurjeva).

Mazzanti jr., Lorenzo. Zadar. Obiteljska knjižara Lorenza Mazzantija dugo je radila na mjestu gdje je sada Pošta u sjevernom dijelu ulice Šimuna Kožičića Benje. Svrstava se među zapažene, ali ne osobito agilne nakladnike. Velika serija iz 1912. godine nosi identifikacijske brojeve od 1235 do 1251, dok je ona iz 1914. označena brojevima od 15957 do 15970. Knjižara je nastavila djelovati i nakon 1918. godine.

Mioni, Luigi. Mali Lošinj. Najugledniji istarski rani fotograf. Aktivan u Puli od 1862. do 1902. Istodobno je od 1870. djelovao i u Trstu. Zadarske razglednice tiskala je njegova tvrtka u Malom Lošinju početkom 20. stoljeća.

Modiano, Saul David. Trst. Tvrtka se javlja na zadarskome tržištu od 1904. godine. Radila je najviše za Staubera i njegova nasljednika Nowotnya, također za Petrija, ali postoji veći broj njezinih razglednica bez oznake nakladnika. Na dijelu razglednica tiskala je identifikacijske brojeve s inicijalima S.D.M., a na dijelu amblem s inicijalima.

Nascimbeni, Margherita. Zadar. Sitničarka u Via San Vitto. Aktivna početkom 20. stoljeća.

Nowotny, Leandro. (? – 1956). Zadar. Od 1. veljače 1905. vlasnik stare zadarske knjižare Petra Staubera. Krajem srpnja 1907. zajedno s Antom Fižulićem otvorio prvo stalno zadarsko kino Radium u kući Höbört na Novoj obali. Umro u Udinama. Njegova velika serija razglednica, tiskana u Trstu 1906, nosi tri različite vrste oznaka: broj oznake s inicijalima S.D.M., broj oznake bez inicijala i broj oznake s inicijalima u monogramu. Pored toga, kolekcionar Giorgio Giadrini utvrdio je kako je nakladnik Armando Colombo u prosincu 1912. rabio motive iz serije koju je Leandro Nowotny tiskao 1907. godine. Na tim razglednicama s prednje strane piše Leandro Nowotny, a na stražnjoj strani u zagradama su otisnuti parni identifikacijski brojevi od (57144) do (57158).

Pavičić, Antonietta Costa in. Zadar.      

Petri, Ernesto. Zadar. Nakladnik i vlasnik znatne trgovačke kuće za razglednice u Papučarskoj ulici (Šimuna Kožičića Benje). Poznat kao ravnatelj i operater u prvome stalnom zadarskom kinu Radium. Djelovao od 1905. do konca 1912. godine. Kolekcionar Giorgio Giadrini utvrdio je kako su se 1913. godine pojavile brojne razglednice s vedutama iz Petrijevih kolekcija. Uglavnom nemaju oznaku nakladnika već samo identifikacijske brojeve od 743 do 761. Jedino je za broj 743 označen Mazzanti kao nakladnik, a za brojeve 745 i 746 Hrvatska knjižarnica.

Petri, Lucie. Zadar.

Photoglob Co., Zürich. Tvrtka utemeljena 1889. kao Photochrom & Co. Godine 1895. integrirala se s tiskarom Schroder, specijaliziranom za svjetlostisak, pod nazivom Photoglob & Co.

Pirih, Petar. Zadar. Prodavao razglednice na uglu Ulice sv.Marije i Jadrine ulice.

Promberger, R. Olomouc.  

Purger & Co. München.  Tvrtka koja je 1901. tiskala za Schönfelda seriju od 10 razglednica s brojevima od 1233 do 1242, a 1902. godine novu seriju s oznakama od 1593 do 1600. Također se javlja i kao samostalan nakladnik. Schönfelda je nakon Prvog svjetskog rata pustio u prodaju seriju te tvrtke s brojevima od 14920 naviše.

Reberschegg, Maria. Zadar. Pouzdano je 1928. držala prodavaonicu cigareta na Piazzetta Marina, 5. Rođena je 20. ožujka 1878. u splitskome Velom Varošu, u obitelji Piplović.

Schönfeld, Enrico (1873 - 1942). Zadar. Dugogodišnji i najistaknutiji zadarski knjižar, nakladnik, tiskar i prodavač fotografske opreme i materijala. Bez dvojbe podjednako najveći i najugledniji izdavač zadarskih razglednica. Naslijedio je obiteljsku knjižaru koja je poslovala na Narodnom trgu, zapadno od zgrade broj 5, najkasnije od 1880, a tiskaru je otvorio 1907. u Ulici Svete Marije, sučelice ulazu u Samostan. Stradala je u bombardiranju Grada 1943/44. Objavio je prvu zadarsku razglednicu 1892.

Seibt, Hermann. Meissen.

Stauber, Petar. Zadar. Vlasnik papirnice i prodavaonice uredske opreme i glazbenih instrumenata u Širokoj ulici (stari kućni broj 510). Ta se prodavaonica, u vlasništvu udovice Amalije Stauber, spominje još 1880. Od 1. veljače 1905. knjižara je prešla u vlasništvo Leandra Nowotnya.

Stengel & Co (Stengel & Markert.). Dresden. Ugledna europska tvrtka za industrijsku proizvodnju razglednica i umnožavanje fotografija. Suvlasnik tvrtke Emilio Stengel boravio je u srpnju 1895. u Zadru, a u rujnu je knjižara  Schönfeld pustila u prodaju njegove „prekrasne fotografske vedute Dalmacije“, među kojima panorame Boke kotorske, Dubrovnika i Slapova Krke. Sedam vrlo kvalitetnih fotografija iz te serije, veličine 27,5 x 22,5 cm, sačuvano je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici, ali nisu registrirane u Fototeci. U travnju 1896. godine mogla su se, također, u knjižari Schönfeld nabaviti dva albuma fotografija tvrtke Stengel. Prvi s 12 motiva zadarskih spomenika kulture (14 × 10 cm), a drugi s vedutama Dalmacije. Jedan primjerak prvoga albuma nalazi se u kolekciji Zvonimira Šuljka. Važan je za kartofile jer su motivi koji će služiti za izradbu razglednica numerirani (4002, 4003, 4005 – 4013, 4020). Koncem studenog 1896. obznanjeno je da su puštene u prodaju razglednice što ih je Stengel tiskao za Schönfelda. Druga serija Stengelovih razglednica javlja se na zadarskom tržištu 1909.

Šuljak, Zvonimir. Zadar. Kolekcionar. Objavio dvije knjige zadarskih razglednica: Pozdrav iz Zadra, 1999. i Zadar na starim razglednicama, 2005. Sve razglednice na ovim stranicama potječu iz njegove zbirke.

Stipanović, Floriano. Zadar. Crtač. Namještenik Porezne uprave u Zadru. Devedesetih godina narisao je detalj Muzeja u sv. Donatu za nakladnika Petra Staubera. Motiv Zelenoga trga i dvije inačice kavane Central nastali su  1898, a zračna panorama grada 1908. Tiskani su na razglednicama Enrica de Schönfleda.

Vitaliani i sinovi. Zadar. Tiskara Vitaliani nastavila je tradiciju stare i najuglednije zadarske tiskare Battara koja je djelovala od 1803. do 1874. godine. Otkupili su je njezini najbolji majstori Luka Vitaliani (1834 - 1916) i Petar Janković. Godine 1887. ta se nova tvrtka razdvojila na tiskaru Vitaliani i tiskaru obitelji Janković. Time je Zadar dobio ukupno čak šest tiskara, najviše u svojoj povijesti: Artale, Woditzka, Narodni list, Katolička hrvatska tiskara, tiskara Vitaliani i tiskara obitelji Janković. Tiskara Vitaliani preselila se iz starog pogona u Širokoj ulici u prizemlje palače Fabrović na Novoj obali, gdje je do tada bila tzv. Arena Vitaliani, a prije toga Salone delle Varieta (Varieté). Ondje je razvila vrlo plodno i suvremeno tiskarstvo. Uz tiskanje modernoga ilustriranog tjednika La Domenica (kasnije La Domenica Zaratina), već od 1888. nudila je najnovije grafičke usluge, kao što su fotocinkografija, sterotipija i galvanoplastika, a od 1891. i fotolitografija. U srpnju 1898. izdala je bogatu seriju gradskih razglednica. Neke od njih, napose ona s motivom dvorane Novog kazališta, doživjele su brojne pretiske. Početkom 20. stoljeća Luka Vitaliani odselio je u Trst, a vodstvo tiskare prepustio sinu Ernestu. Smrt ga je zatekla u Novom Sadu, kamo je išao posjetiti sina  Emila, liječnika u Austro-Ugarskoj vojsci. Rad tiskare Vitaliani nasilno je prekinut 1921. godine. Ernest se preselio u Šibenik, gdje je sa sinom Hamilkarom 1924. otvorio tiskaru . Razišli su se 1937. godine. Hamilkar je pokrenuo vlastitu tiskaru koja je uništena u bombardiranju Šibenika, 13. prosinca 1943. Poginula su oba Vitalianija, Ernest i Hamilkar.                                            

W. L. Budimpešta.

 

Kavane kao dokaz uljuđenosti

Sve širi krug odabranih Šireći sve više krug odabranih, kavane su u drugoj polovici XIX. stoljeća počele preuzimati ulogu okupljališta mjesne inteligencije i ljudi od javnih poslova, koju su obnašale gradske ljekarne, knjižare ili Casino Nobile. U staroj zadarskoj ljekarni All Redentore (K Spasitelju) u Ulici sv. Ante (Dalmatinskog sabora, 3) okupljalo se sredinom šezdesetih godina društvo kojemu je, među ostalima, pripadao i Antonio Putti, arhivar zemljovida i autor rukopisnog Enciklopedijskoga zorno-slikovnoga rječnika.

Na drugoj strani, pak, slikar Franjo Salghetti - Drioli, zadarski gradonačelnik Kuzma Benja Posedarski, njegov splitski kolega Antonio Bajamonti, koji je dolazio u Zadar na zasjedanja Dalmatinskog sabora, i drugi gradski uglednici obično su se početkom sedamdesetih godina sastajali u stražnjem dijelu knjižare Battara.

No kada se u drugoj polovici osamdesetih godina Vlaho Bukovac duže zadržao u Zadru, gdje je upriličio prvu samostalnu izložbu, redovito je posjećivao kavanu konačišta Al Vapore na Piazza Marina (Poljana pape Aleksandra III). Među redovne kavanske goste ubrajali su se također braća Bruno i Josip Bersa, povjesničar Vitaliano Brunelli, prof. Joso Modrić i brojni drugi.

Prva kavana otvorena je 1730. Grad u kojemu je populacijska struktura bila, kako je istražio dr. Grga Novak, „potpuno urbana, više od bilo kojeg drugog mjesta u Dalmaciji“, čvrsto je vjerovao da su kavane prvi dokaz uljuđenosti nekoga grada. Spominje se da je Josip Carceniga (ili Calceniga), prvi poznati proizvođač zadarskoga maraskina, još davne 1730. držao kavanu na Gospodskom trgu. Nešto kasnije, 1753. godine, na prvome katu kuće br. 583 na tome istome trgu (sada Narodni trg, 5) otvoren je Casino Nobile koji je uz društvene prostorije imao još i omanju kafeteriju. Bilo je to, inače, dugogodišnje zborno mjesto vojnih časnika, visokih carskih dužnosnika i gradskih uglednika, mjesto njihovih zabava, priredaba i plesova.

Iz tih davnih dana potječe i kavanarski ugovor, pohranjen u Državnom arhivu. Njime je 22. listopada 1776. potanko utanačena prodaja kompletne „boteghe del caffè“, sa svim bakarnim, željeznim i staklenim posuđem, za 140 cekina. Kavane su se, dakle, u Zadru počele otvarati vrlo rano, bliže vremenu u kome je 1721. na venecijanskim Prokurativama počeo raditi povijesni Caffè Florian.

Među tim kavanama iz 19. stoljeća spominju se 1807. Grotta olandese (Nizozemska špilja) i Švicarska kavana, obje na Gospodskom trgu. Potonja je bila u kući Artale, koja je stajala gdje je sada jugoistočni ugao zgrade Gradskoga poglavarstva. Godine 1849. preimenovana u Caffè Radetzky.

Nešto dalje, na Piazza della Colona (Trg Petra Zoranića) radila je od 1826. kavana Costantina Papadopolija, oca glasovitoga talijanskoga glumca Antonija Papadopolija.

Najdugovječnija je bila kavana K Providnosti Daleko najdugovječnija i najpopularnija zadarska kavana otvorena je 1796. ili godinu dana kasnije na raskrižju Kalelarge i bivše Ulice sv. Barbare, točno na mjestu gdje je sada kafe-bar Forum. Bila je smještena u zgradi iz 1779. U prizemlju se nalazila kavana, na prvome katu dvorana za društvene igre (kartašnica), na drugom katu vlasnikov stan, a u potkrovlju prostor za poslugu.

Nije jasno je li samo mijenjala imena ili je nastala spajanjem dviju kavana, od kojih se jedna zvala Caffé al Dose, a druga Caffé al Principe ereditario? Od sredine XIX. stoljeća, pak, djelovala je kao Caffé alla Provvidenza (K Providnosti). No, za ondašnje goste uvijek je bila samo Caffè de la Mènega, prema nadimku Domenike Anđelini Vukojević, kavanskoga faktotuma i vlasnikove rodice. Umrla je 1863. u 83. godini života.

Najstariji vlasnik Caffé alla Provvidenza za kojega se znao bio je Michele Dezorzi. Tragično je stradao 1861. Kavanu tada preuzima Giuseppe Bepi Dezorzi, sin njegova brata Bartolomea. Taj „el sior Bartolo“ pak držao je Caffè al Teatro u dijelu popularne Kalelarge koji se onda zvao Contrada Santa Catterina.

Kavana kao otvoreni gradski salon U drugoj polovici XIX. stoljeća počinje naglo rasti važnost kavana kao prostora sastajanja, intimnosti i razbibrige građanskog staleža. Na Gospodskome trgu, točno ispod staroga Casina Nobile, tvorničar likera Antonio Cosmacendi (? - 1895.) 1860. otvara Caffé del Casino ili popularnije Kavanu Cosmacendi. Zajedno s Gospodskim trgom tvorila je otvoreni gradski salon, mjesto na kome se nedjeljom nakon mise okupljao otmjeniji dio građanstva na podnevni koncert Gradske glazbe.

Domaći je kroničar, pak, u izvješću s otvorenja kavane primijetio da su zrcala ljepši ures za kavanu negoli uljane slike, koje je vidio u jednoj od otmjeno uređenih prostorija. Doista, nakon modernizacije 1892. godine postat će to Kavana od zrcala.

U neposrednom susjedstvu Kavane Cosmacendi, za leđima Gradske straže djelovala je Caffé de i Veci (i Vecchi), s nekoliko cabinets particuliers, namijenjenih, dakako, kartašima iz otmjenijega društva. Tu je kasnije bilo konačište Il Cappello (Klobuk), a zatim Caffé Europa.

Giuseppe Dezorzi, novi vlasnik kavane K Providnosti, također nije gubio vrijeme. Ponukan modernim izgledom Kavane Cosmacendi, požurio se već 1863. temeljito proširiti i renovirati svoju staru kavanu, što novine nisu zaboravile zabilježiti: Caffè dalla Mènega, najstarija i najveća gradska kavana, započinje novi život pod ravnanjem Giuseppea Dezorzija. Prostranija je nego ikad, vrlo pristojna i izvrsno posjećena“. U toj se kavani inače tradicionalno okupljao uglavnom kazališni svijet i kazališna publika, prvo iz Plemičkog kazališta, a potom iz obližnjega Novog kazališta, otvorenoga 1865. godine.

Prizorišta zajedničkog života Snažni prodor građanske društvenosti nije se očitovao samo u afinitetu za kavane i kazališta, već podjednako i u okupljanju na trgovinama, perivojima, šetalištima i sličnim „prizorištima zajedničkog života“. Prvi javni gradski perivoj u Hrvatskoj otvoren je 16. rujna 1829. u Zadru, na tadašnjem bastionu Grimani, sada Perivoj kraljice Jelene Madijevke. Dao ga je urediti vojni zapovjednik Grada barun Friedrich Welden.

Na vrhu brežuljka sagrađen je paviljon u obliku kineske pagode, da bi kasnije na sjeveroistočnoj strani bila podignuta i kavana u kvazimaurskom stilu. Zvala se jednostavno Caffè al Giardino ili popularno Kavana Dezorzi (kasnije Battara). S vremenom je postala popularno mjesto za nedjeljno okupljanje građana, koncerte gradske glazbe, predvečernje izlaske, čak i lutkarske predstave kao što je bila Il trionfo degli zaratini (…) zadarskog autora Josipa Ferrari Cupillija. O njezinoj popularnosti i ugledu najbolje svjedoči činjenica da je car Franjo Josip, boraveći 1875. u Zadru, uz ostale gradske znamenitosti posjetio i tu kavanu!

Odatle se moglo prošetati bedemom do utvrde Moro (Poljana Zemaljskog odbora) na kojoj je 1863. također uređen perivoj. Ondje je agilni Antonio Cosmacendi „uz glazbu i iluminaciju“ 1. svibnja 1864. otvorio „malenu, ali dobro opskrbljenu kavanu“. Pod pojmom dobre opskrbe podrazumijevalo se i nekoliko vrsta likera iz vlasnikove tvornice.

Kako je među otmjenim gostima bilo moderno osvježiti se sladoledom ili čašom hladnoga piva, to je prvo na utvrdi Grimani, a kasnije i na utvrdi Moro uređena hladnjača (ledana, jacera) za čuvanje prirodnoga leda s Velebita. Sve dok 1908. poduzetnik Detoni nije u uvali Jazine započeo proizvoditi umjetni led, prirodni se led čuvao i u pivnici Klingendrath nasuprot ulazu u Novo kazalište (Bianchinijeva, 7).

Kavana Cosmacendi, 1909.

Ispred kavane Cosmacendi

Blistavi izlog građanske mode i taštine Pojava carske jahte Miramar u zadarskoj luci 1881. s kraljevićem Rudolfom, neposredno nakon njegovih zaruka s belgijskom kraljevnom Stefanijom, bila je dobar povod da se nova kavana nazove Caffè Stefania. Smjestila se na Novoj obali u prigradnji kuće Kirchmayer (kasnije Oštrić), istočno od sadašnjega hotela Zagreb. Njezino otvaranje označilo je početak stvaranje novoga javnog prostora u Gradu – reprezentativne promenade koja će postati blistavim izlogom građanske mode i taštine.

U zraku se već osjećalo ozračje pomame za putovanjima, koja je parobrodarska tvrtka Lloyd sve efikasnije pretvarala u novu industriju, zvanu turizam. U ožujku 1890. gradonačelnik Nikola Trigari svečano otvara novi Grand-Hotel „sa 60 soba, bogato opremljenih namještajem i punim komforom, što ga je to moderno doba zahtijevalo“. Nalazio se istočno od zvonika sv. Stošije.

Kada je u ludoj naći na Silvestrovo 1894. priređena nezapamćena fešta u povodu elektrifikacije Grada, prve električne žarulje zasjale su, među ostalima, u Centralu i Kavani od zrcala. Uskoro je električno svjetlo uvedeno u Caffe ai Dalmati na Zelenom trgu, restauraciju Augustina Gneda K pošti, u kavanu Europa i dobru staru kavanu K Providnosti, koja će početkom 1899. biti još jednom modernizirana: „Stara Caffè de la Mènega, dugo poznata kao Caffè alla Provvidenza, potpuno je obnovljena, a uz to je promijenila ime i vlasnika. Naziv je preuzela od obližnjega Grand-Hotela, a renovirana je u velikom stilu i eleganciji. Sada je to ugodan ambijent, s vrijednom poslugom i dobrim novinama“.

 

Kavana svih kavana Reprezentativna srednjoeuropska kavana Central otvorena je 14. studenog 1891. godine, u klimi kazališta i opere, filharmonije i koncerata, u opuštenom ozračju la belle époque, kada je Zadar bio najbliže Trstu, Veneciji, Beču i Budimpešti, svemu onome što se nazivalo duhovnim zajedništvom Mitteleurope. Bio je to, kako je pisala dr. Marija Stagličić, jedan od uzlaznih trenutaka toga mediteranskoga grada koji je svojom otvorenošću i iznimnim podnebljem, svojom internacionalnošću i strateškim položajem uvijek bio prožet dahom istočnojadranske metropole.

Kavanu su, prema projektu zadarskoga arhitekta Dujama Markoča (Doimo Marcocchia), podignuli bogati nasljednici obitelji Bakmaz u popularnoj Kalelargi, gdje je prvo stajao samostan sv. Katarine, a zatim vojarna. Novine su egzaltirano objavile da se pojavila „zvjezdarnica među zvijezdama Kalelarge“.

Kavana Central koncem XIX. stoljeća

Prizemlje slikovite historicističke zgrade rastvaralo se nizom šiljastih arhivolta s neorenesansnim telamonima. Iz trijema, dugoga 38 metara, širokoga tri metra i visokoga osam metara, ulazilo se u prostor dugačak 31 metar, a širok 11 metara. U dnu dvorane bilo je mjesto za svirače, a na krajevima po jedna vrata za prolaz na prvi kat. Veći dio prvog kata zauzimala je velika plesna dvorana, dugačka 19, široka 11, a visoka 10 metara, tako da je svojom visinom obuhvaćala i drugi kat. Sa strane su još društvene prostorije za biljar, čitanje i igru.

Novine nisu štedjele prostor za potanke opise unutrašnjosti kavane: „Glavna dvorana - s crvenim tapetama i alegorijskim freskama, te karijatidama i štukaturama bijelim i pozlaćenim - zauzima prostor od dvjesto četvornih metara, a visoka je sedam metara. Četiri velika zrcala, dugačka tri metra i dvadeset, s umjetnički obrađenim i pozlaćenim okvirima, zrcale predmete, povećavajući snažan dojam. U unutrašnjosti su raspoređene počivaljke i mali naslonjači od zagasito crvenog baršuna, usklađenim s tapetama dvorane. Pedeset vrlo otmjenih stolova raznih veličina, bijelih i pozlaćenih, smješteno je u glavnoj dvorani. U sredini, okrugle počivaljke u crvenom baršunu, od kojih dvije opasavaju noseće stupove, nude svoju meku zamamu“.

Od ostalih brojnih detalja vrijedno je izdvojiti kako je posebna čitaonica imala čak 50 (!) vrsta novina, dok je „dvorana za biljar okupana u suncu koje u snopovima pada s velikog prozora“. Isticalo se kako će „prekrasne Prokurative - s vitkim balausterima i velikim vazama na postolju - biti ugodno mjesto sastajanja ljeti“.

Ta i takva kavana odmah je postala i ostala mitsko mjesto okupljanja svih zadarskih otmjenijih društava, prostor za njihove balove, karnevalska ludovanja, udvaranja, zabavne koncerte, za sve dokolice i razbibrige. Na nedjeljnim podnevnim koncertima ili večernjim plesovima zvonile su canzonette Luigia Baucha i la musica popolare Roberta Zankija, Franza Blaschea, Aleksandra Ivančića ili don Ernesta Perića, dajući cijelome sjaju posebno ozračje operetne opuštenosti.

U toj vrevi i šušuru, za nekim osamljenim stolom u kutu sjedio je činovnik porezne uprave Floriano Stipanović i strpljivo crtao kavansko blještavilo, koje je potom reproducirano na razglednicama i šiljato diljem Europe.

 

Elitna kavana za viši sloj hrvatskog građanstva S novim stoljećem središte „prizorišta javnog života“ u Zadru premješta se na Novu obalu. Najnovija, „vrlo elegantna kavana Lloyd“, bila je od samoga početka „lijepo opremljena umjetničkim električnim lusterima“. Nalazila se točno ispred gata na Novoj obali, na istočnoj strani neponovljivo šarmantnoga Trga Laurana ili Poštanskog trga.

Samo malo dalje na istok, u ožujku 1902. svečano je otvoren novi hotel Bristol (sada Zagreb), s elitnom kavanom, u kojoj se sastajao prvenstveno viši sloj hrvatskoga građanstva. Vlasnik dvojne, stambeno-hotelske zgrade bio je grof Alfonso Borelli, a hotel je pripadao Ugarsko-Hrvatskom parobrodarskom društvu iz Rijeke.

Novinski je kroničar izvještavao: „Bristol zauzima sada samo prvi i drugi kat palače kneza Borellija, kao i prizemlje. U prizemlju je smješteno pet dvorana (…) Te dvorane obojene su svjetlozeleno, sjaju se kao ogledalo, ukrašene odgovarajućom pozlatom – pružaju zaista gospodski izgled, koji odgovara jednom velikom gradu. Na prvom i drugom katu 44 sobe pružaju gostu svu udobnost dostojnu hotela prve kategorije. Svugdje su postavljene električne žice za svjetlo i zvonca. Uvedena je i voda“.

Odmah nakon otvorenja hotela, već u istom mjesecu, Lloyd je uzvratio udarac. Modernizirao je postojeći prostor i otvorio depandansu u neposrednoj blizini Bristola: „Lloyd je znatno proširen dodatkom dugoga i elegantnog salona karakteristične boje i bogato urešenoga raskošnim zrcalima. Lijepi novi salon, okrenut na jug, s pogledom na more, bit će ugodan za boravak, osobito zimi. Također je počela raditi kavana u paviljonu Perlini. Razveseljen glazbom, tu će se, posebno ljeti, ali i za vedrih zimskih poslijepodneva, premjestiti tradicionalni listón“.

Najgore je prošla kavana Central Nakon pripojenja Zadra Italiji prvo je 1922. zatvorena Kavana od zrcala, a iduće godine od kavane K Providnosti napravljena su dva kafe-bara: Roma i Sportivo. Kavana Lloyd postala je kavana Italia, a njezina depandansa San Marco. Hotel Bristol preimenovan je u hotel Excelsior. Između Italije i San Marca Aldo Meštrović otvorio je Caffè Bar Garibaldi, a na Staroj obali sagrađen je hotel Roma (u socijalizmu Beograd).

Najgore se, pak, dogodilo kavani Central. Do temelja je porušena 1938. godine. Novi vlasnik Antonio Zeraušek dao je sagraditi modernu zgradu u kojoj je ostala kavana istoga imena, ali sasvim drukčijega izgleda. Na simboličnoj razini završena je jedna a počela druga epoha zadarskoga kavanarstva. Nacrt je izradio tršćanski arhitekt Umberto Nordio, a reljef na istočnome zidu, u Ulici Kraljskog Dalmatina, isklesao je Korčulanin Francesco Stecca prema nacrtu splitskoga arhitekta Vicenza Fazola sa Sveučilišta La Sapienza u Rimu.

Nakon Drugog svjetskog rata Central je poživio još šezdesetak godina i tada se definitivno preselio u povijest.

 

 

 

 

 

Kavana Lloyd, 1926.

Kavana Lloyd, 1926.

 

 


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012.