Abdulah Seferović Sefi

Portofolio

 

Miljenko Domijan:

Nadahnuti zadarski slikopisni kroničar

Izložba u zadarskoj Gradskoj loži i Galeriji umjetnina, Zadar

(25.10. - 20.11.2012.)

Tko od nas, danas ipak Zadrana, nije u Zadar odnekuda došao? Ipak dobar nas je dio kroz njega možda samo prošao. Abdulah (znakovita li imena) Seferović-Sefi ostao je i čvrsto se utemeljio obitelju i potomstvom, riječju i slikom, srcem i dušom.  Ako je ime zaista znak, onda se ono najbolje ostvarilo u Seferovićevom ne samo bivanju i dobrano već dugom trajanju u Zadru, već i u stvaranju, bivajući mu vjernim slugom, a pokatkada i robom. Ime mu naime znači sluga ili rob božji.

Malo sam ljudi tako smjernih i samozatajnih, a tako preuzetnih (i tada kada se to nije očekivalo niti je možda bilo nužno) upoznao. Svima nama koji ovdje dođosmo poslije onih davnih mučeničkih ratnih godina Zadar je pružio zaista mnogo, rekao bih gotovo sve. Da li smo gradu svi mi odgovarajuće uzvratili. Ne znam. Znam samo da Abdulah Seferović doista jest. Student u počecima Filozofskog fakulteta, glumac u Narodnom kazalištu i Kazalištu lutaka. Potom, novinar naglašena nerva za uočavanje i isticanje bitnog, na kraju izvrstan publicist i najbolji poznavatelj zadarske fotografije i njezine povijesti. Njegova „Photographia Iadertina“ neizbrisivo je uvrstila korpus zadarske fotografije u hrvatsku (usudio bih se reći i ne samo hrvatsku) povijest umjetnosti.

Konzervatorstvo ili očuvanje i obnova kulturne baštine, posao kojim se cijeli svoj radni vijek bavim, struka je u kojoj nam fotoaparat često biva radnim pomagalom. A slika-fotografija se u svojoj likovnosti i u bilježenju činjenica i trenutaka stvarnosti u svojoj svjetlopisanosti ostvaruje kao malo čudo. Naravno, onima koji to prepoznaju. Tada vas zagolica potreba i želja da doznate više, da vidite više, te da se u moguće učitelje ugledate. U Zadru ih je zaista bilo dovoljno, pa eto i Abdulaha Seferovića. Danomice bi u tisku, posebno u tada poštovanja dostojnoj „Slobodnoj Dalmaciji“, osvanule njegove fotografije, ali gle čuda, onda bi se iza nekog ugla (u Zadru naravno kantuna) uprizorio i sam Sefi (uvjeren sam da je ovo pravi trenutak da ga oslovim dobro pogođenim nadimkom) s obvezatnim aparatom o ramenu. A o njima, fotoaparatima, sve je znao, te nas je i tome poučavao na svoj nenametljiv, gotovo roditeljski način. Bivali smo sretni i zahvalni.

Nevena Štokić, dr. Zvonimir Vrančić, Renata Peroš, Abdulah Seferović, Miljenko Domijan

Zadar (a Zadar je sve oko nas, grad prije svega, ali i more i otoci, Kotari i Bukovica) bivao je naravno nenadmašnim motivom, a Sefi je u sve gledao i sve vidio i na samo njemu svojstven način, gotovo potajice, otkrivao. Tko zna gledati i vidjeti, što pokatkada traje samo treptaj oka, a Sefi doista to znade, taj se fotoaparata laća (bolje no mača, zar ne). I eto velebnog slikopisnog opusa, pa i ove treće (svakako ne posljednje) samostalne izložbe u izboru Nevene Štokić, kustosice Galerije umjetnina Narodnog muzeja u Zadru.

Sve je ovdje zadarsko (a rekli smo već što Zadar doista jest) - kuće, ulice, trgovi, pjace, pjacete, kantuni i kale, riva i Foša, Forum i Kaleraga, more i otoci, Ravni kotari i Bukovica. A tek ljudi s dušom, i s dušom viđeni, te u papir i sliku utisnuti. Neizbježna dokumentarnost, fotografiji kao mediju neizostavno imanentna, odredila je ovaj opus i kroničarskim (sretnog li grada u tom kontekstu), ali s naglašenom i sveprisutnom duhovnošću i profinjenim estetiziranjem te nježnim, toplim, blagim i pametnim likovnim ukusom. Ne zamjerite na mnoštvu pridjeva i malo patetike. Sefi je to ipak zaslužio.

Crno-bijele fotografije autorov su izbor - najbolji, iako se s kompleksom i blagom zavisti sjećam njegovih blistavih (u svakom značenju) dijapozitiva u boji, pa se nadam da ćemo i njih uskoro vidjeti. Zaslužuju svakako javno predstavljanje. U tom mediju i u tim crno-bijelim motivima, autorovim okom prenesenim, ostade sve onako kako bje i jest. Ima u tom ipak neke tihe sjete koja trepereći dodirne neke strune u nama koje joj jekom odgovaraju i bez koje ne bi bilo onoga što tehnički običnu fotografiju čini spomena vrijednim likovnim, pa zaboga ne stidimo se reći, i umjetničkim ostvarenjem.

Portreti u Galeriji umjetnina: svi koji su osebujnim svojim životima i raznovrsnim stvaralaštvom obogatili prije svega zadarsku, ali i hrvatsku životnu scenu; prijatelji, glumci, lutkari, scenografi, likovnjaci, znanstvenici, biskupi i popovi, ribari i težaci, gospodarstvenici i političari, fotoreporteri i fotografi, novinari i urednici, vojnici i radnici, djeca i odrasli, viđeni okom

autora, nose više nego prepoznatljive odlike, a da pritom nijedan portret nije lišen atmosfere koja ga ostvaruje vrsnom slikom, ili, ako baš hoćemo, izvrsnim slikopisom. Imena se ne usuđujem navoditi jer ne bilo pošteno prema onima koje bih moguće izostavio, kao i prema onom mnoštvu koje nije za ovu izložbu izabrano. Četrdeset i tri ih je, odlukom autora i autorice izložbe.

Šezdeset i šest raznovrsnih motiva u Gradskoj loži (moglo ih je biti i više stotina) oda su gradu i, više no zasluženo, novostečenom zavičaju. Pjesnička oda u slikopis pretočena. Tu je, možda čak i više nego u ciklusu portreta, zamjetan autorov likovni nerv kojega se pulsiranje, kako već rekoh, utkiva u slike stvarnosti i odražava u njima. Sam motiv gotovo da i nije bitan, može to biti najbanalniji čvor u konopu, barka, žal, zidni grafit, kuća, odraz u vodi, riblja kost, ružni balkoni na još ružnijim zadarskim novogradnjama, školska ploča, ruševni zid, bukolička žanr scena, mrtva priroda, pečena riba, tvornički strojevi, škverovi, mreže, suhe hobotnice, stadioni i spomenici te poneka životna scena, jer svaki je od njih prepun gotovo nadnaravnog ozračja (koliko bi bolje bilo reći štimunga) u trenutku okidanja. Autor nas potom u našem prepoznavanju tog trenutka (na fotografiji naravno zabilježenog) čini sudionicima ili gotovo suautorima. Toplo vjerujem da mu je to i bila namjera. Neka bude i hvala mu na tome.

Ne mogu se odvojiti od ove teme i relacije naspram autora bez osobnog određenja prema ovoj vizualnoj senzaciji i posebno prema njezinom autoru. Dopustite mi na kraju svojevrsnu parafrazu stihova Zmaja Jove Jovanovića …“ dođe dete goluždravo tiće, dođe tiće pa se tu naviće“ . Banjalučki se mladac i više no na Zadar navikao. Ali navikao se bogme i Zadar na njega i to na najbolji način (ta nije zaludu i Nagrada grada). Bez Sefija Zadar bi bio siromašniji.

 

Mario Bošnjak:

Majstor fotografske kolaterale

(Novinar, 10-12, Zagreb, 2009, str. 4 – 7)

 

Novinar Abdulah Seferović Sefi kaže da se fotografijom bavio i bavi novinarski i fotoreporterski. Za prvospomenutu vrstu kaže da je nastajala uglavnom kolateralno, dakle, uzgredno. I koliko god ta riječ ponajprije asocira na ratne, kolateralne žrtve, nesreće u Sefijevu slučaju riječ je samo o sretnim fotografskim momentima. Profesionalni fotoreporteri inače baš i ne vole kad poneki novinar pisac i fotografira, stoga njihove fotografije nastaju uglavnom kada se na redakcijske zadatke ponekad mora otići i bez fotoreportera. I kada su u pitanju duža i dalja putovanja onda novinar, ako je tome sklon, snimi poneku zanimljivu vizualnu situaciju koja čak i ne mora biti u izravnoj, ilustracijskoj funkciji njegova teksta. Može to biti nešto samo po sebi zanimljivo, nerijetko portret koji će biti objavljen tko zna kada  ili nikada. Kada se to događa tridesetak godina kao u Sefijevu slučaju onda nastane nemala arhiva i to bez obzira na to što su popriličan broj negativa, u ono preddigitalno doba, pojele crne rupe u redakcijskim zakucima, pogotovu onda kada su negativi, često i nerazvijeni,, slani na objavu, primjerice iz Zadra u Split. Ta je tehnologija nešto već pomalo zaboravljena danas kada elektronička slika prosto zrakom leti i sleti u kompjutor urednika koji može biti tko zna gdje i koji ne očekuje više negative poslane po kondukterima autobusa, vlakova ili čak i pomoću pilota.

 

Novinar, 10-12, Zagreb 2009, str. 4.

Nemali broj Sefijevih fotografija razvijan je u redakcijskim laboratorijima u kojima je brzina  razvijanja odlučujuća, tako da bilo kakvo dorađivanje negativa, a ni pozitiva uglavnom nije dolazilo u obzir. Ma kakav retuš ili nešto slično! Posrijedi je uvijek bio svojevrstan foto vérité. Pa i onda kada su negativi pa i pozitivni razvijani sporovozno, bez dnevničke žurbe uvijek je posrijedi nepatvorena slika iz života, onakvoh kakav jest – ni ljepšti ni ružniji. I bez obzira je li posrijedi tekst ili slika ovog autora – uočljivo je ponajprije njegova stvaralačka duboka odanost istini. Tako fotografije koje snima novinar koji je prvenstveno pisac, smatra Seferović, ponešto su drukčije od fotoreporterskih uradaka. Novinar se ne može posve prepustiti slici. Opsjeda ga riječ. Fotoreporter je pak zaokupljen slikom i nastoji slikom sve reći. Novinar pak sliku kodira zapuštajući sve pričalačke faktore – izdvaja sliku kao takvu – sliku kao sliku. I tu je autor o kojem je riječ potpuno u pravu, jer kod njega fotografvija nije proteza novinarske priče nego je posrijedi proširenje medija. Nije, dakle, više riječ samo o informaciji na način vizualizacije nego je posrijedi samosvojan artefakt ili dokument koji kazuje dodatno.

Da nije tako fotke ovdje objavljene doimale bi se kao amputirane ili kontekstva, a to zacijelo nije ovdje slučaj jer je riječ o samosvojnim djelima. Čak i potpisi uz slike nisu iz prvotnog objavljivanja, sada zbog protoka vremena imaju dodatni, drugi i na neki način dublji smisao. Ako bi trebalo ove fotografije stilski svrstati onda ih njihova ekspresivna o dokuemntaristička crnobijelost odmah otkriva kao tipičnu life fotografiju koja kod nas ima veliku tradiciju u kojoj Tošo Dabac, Milan Pavić, braća Ante i Zvonimir Brkan, Mladen Tudor i drugi najistaknutija imena koja su u Hrvatskoj fotografiji ono otprilike što je, primjerice, genijalni Henry Crtier-Bresson u svjetskoj. Abdulah Seferović sasvim solidno reprezentira taj pravac kada je kreativna fotografija bila još mlada i poletna, kada su se njome bavili ponajbprije majstori, a svima ostalima na izbor su bile raznorazne box kamere, polaroidi i odnedavno tzv. idiot kamere potpuno digitalizitane automatike.  Ne mislim da se i time ne mogu snimiti fotografije iznimne artističke ili dokuemntarističke fotografije, ali nije to više – to. Kako bi se kolokvijalno argumentiralo. Jer klasična crno-bijela novinska fotografija, kada je uspješna, onda je uvijek izrazito strogo

komponirana, logično i strogo kodrirana, pokreti, događanje u njoj uhvaćeni su tako da se ne ostavlja mjesta sumnji što je posrijedi. Kod Seferovića je očito da su njegove slike uglavnom kadrirane samo jednom i obično nisu prekadrirane u povećanju ili se to barem ne osjeti. Drugo, ništa manje važna i uočljiva karakteristika seferovićevskoga fotografskog creda je njegova strasna opsjednutost čovjekom i životom i onda kada ničeg živog nema ispred objektiva. Tada ima posljedica, dobrih i loših, otisaka u pejzažu koji su čovjek i život ostavili prirodi u amanet. Nepristran prikaz onoga što objektiv objektivizira, od portreta do događajha i života u pejzažu, uvijek je rezultat Sefijeva humanoidnosg žurnalističkog pristupa uvijek lišen literariziranja kako u slici tako i u riječi uz nju.

 

 

Fotoakademija Split

Galerija

10. III. 2008:

http://www.fotoakademija.hr/fotografije,159,abdulah-seferovi%C4%87-%E2%80%93-foto-izlozba

 

 

Zlatko Gall:

Strast iza objektiva

(Uz izložbu novinskih fotografija Abdulaha Seferovića u splitskom Fotoklubu)

(Slobodna Dalmacija, Split, 9. III.2008, 42)

 

Abdulah Seferović – poznatiji kao Sefi – rođen je u Banjoj Luci, no od 1955. živi u Zadru postavši Zadraninom, ako ne već „po kolinu“, ono po osobno izboru. Po obrazovanju slavist (Filozofski fakultet u Zadru završio je 1961.), okušao se i kao glumac (u Narodnom kazalištu, od 1955. do 1962., a potom do 1964. i u Kazalištu lutaka), a radni je vijek proveo u Slobodnoj Dalmaciji. I – to bi bilo to. Uz dodatak da se fotografijom bavi od 1964., da je dugogodišnji član žirija i organizacijskog „stožera“ trijenala „Čovjek i more“ u Zadru i pozamašnog novinskog fotografskog opusa.

Ova kratka biografska notica – kao i sve slične „jedinice“ – nikada neće prepoznati i „dodatne vrijednosti“, nemjerljive suhim brojkama i slovima kojima se važe „karijera“. U Sefijevu slučaju to je – strast. Strast za novinarstvom – kojemu je fotografija bila produžena ruka ili „nastavak teksta drugim sredstvima“ – ali i strast za životom; ulovljenim i novinskim tekstom i objektivom kamere. Brotalno iskrenim i „objektivnim“, nesklonom „retušu“ bilo koje vrste. Sefiju bi se – kako sam voli kazati – „novinarsku fotografiju“ moglo lako ugurati u pretinac „life fotografije“. Fotografije koja neuljepšanim rezom u stvarnost dokumentira, ali također i slavi život. Onako kako je to radio veliki Tošo Dabac ili Mladen Tudor, još jedan znameniti „life“ fotograf, koji će i odabranim motivima „portreta malih ljudi“ i naizgled najbanalnijih životnih situacija ostvariti isti tip netekstualne „deskriptivnosti“ i ispričati priču kao i Seferović.

Zlatko Gall i Abdulah Seferović

Sjajan serijal „portreta“ – boljega vremena, konkretnih situacija, ali i arhetipskih karakterizacija – te djelića otrgnutih iz otočnog, zadarskog ili velebitskogh svagdana, kod Seferovića su doista mnogo više od „ilustracije“ za (njegov) novinski tekst. Uostalom, to pokazuju najbolje ovdje i danas, izdvojene – ili možda posve emancipirane – od svoje tekstualne pratnje, no unatoč tome vizualno uvjerljive, pa čak i iznimno čitljive.

Sefi i njegove fotografije dio su medijskog „pluskvamperfekta“. Točnije, prošlog svršenog vremena u kojemu je novinska fotografija bila samosvojna forma, a ne rasuti teret ili „materijal“ za sve zahtjevnije grafičke igre i samodostatan grafički znak. Na pitanje jesmo li zato danas sretniji, morat ćete ipak odgovoriti sami.

 

 


 

BIOGRAFIJA

(Crtež, Kosta Kostov, 2011.)

Slavist (Filizofski fakultet u Zadru, 1961), glumac (Narodno kazalište u Zadru, 1955 - 1962, Kazalište lutaka, 1962 - 1964)) i novinar (Slobodna Dalmacija u Splitu, 1964 - 1993). Rođen u Banjoj Luci, 1934. godine. Fotografijom se počeo baviti 1964, orijentirajući se uglavnom na novinsku, scensku i turističku. Publicirao velik broj prikaza, ogleda i studija iz područja fotografije. U zadarskome Kazalištu lutaka pohranio više od 400 crno-bijelih negativa i kolor dijapozitiva, snimljenih od 1972. do 1997. Od 1979. do 1986. član priređivačkoga odbora trijenala Čovjek i more u Zadru, a 1982. član žirija. Godine 2009. dobio Nagradu grada Zadra za knjigu Photographia Iadertina.

 

IZLOŽBE

  • Zadar, 1991.

  • Split, 2008.

  • Zadar, 2012.

  • Zadar, 2015.

SAŽETA FOTOGRAFSKA BIBLIOGRAFIJA

Knjige i članci u knjigama

  • Poetska fotografija braće Brkan, Braća Brkan, Beograd, Salon fotografije, 1981.

  • Provjera autentičnosti, Joso Špralja, Beograd, Salon fotografije, 1984.

  • Sto fotografija Ante Brkana, Zadar, Galerija umjetnina Narodnog muzeja, 1989.

  • Tomaso Burato - carski i kraljevski dvorski fotograf, Zadar, Narodni muzej, 1991.

  • Fotografija u Zadru 1848 - 1950, Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 1994, 175 - 205.

  • Pečat kreativne osobnosti, Slavko Perović, Litrati, Kali, Matica hrvatska, 2004, 89 – 91.

  • Zadar na starim razglednicama, Rijeka, adamić, 2005. 

  • Photographia Iadertina, Zagreb, Kapitol, 2009.  

  • Stari Zadar, gospodar zlata i srebra, Zagreb, AGM, 2012.

  • Kurnati, Murter, Nacionalni park Kornati, 2012., pass.

Časopisi

  • Fotograf ili pustolov, Foto-kino revija, 4, Beograd, travanj 1984, 8 - 9.

  • Dagerotipija u Zadru, Zadarska revija, 5 - 6, Zadar, 1984, 557 - 563.

  • Josip Brčić - prvi zadarski fotograf, Zadarska revija, 1, Zadar, 1986, 59 - 68.

  • Die optischen Erinnerungen eines Livefotografe, Fotografie, 1, Leipzig, 1991, 2 - 5.

  • Svjetloslikar s Galevca, Zadarska smotra, 3, Zadar, 1993, 187 - 196.

  • Začetnik vedutizma u Hrvatskoj, Foto-magazin, 1, Split, travanj, 1997, 30 - 33.

  • Prvi hrvatski prikazi rane fotografske tehnologije, Informatica Museologica, 31 (3 - 4), Zagreb, 2000, 50 - 51.

  • Nema ritrata bez Burata, Dubrovnik, 3, Dubrovnik, 2002, 53 – 105.

  • Duboko korijenje zadarske fotografije, Hrvatska revija, 2, Zagreb, 2005, 62 – 68.



  • Njega zovu bodulo, Zlato i srebro, 6, Zadar, 2008, 29 - 31.

  • Zadarskata fotografija se provlekuva bo posebna poetika, cym 64, XVII, Štip, 2009, 77 – 92.

  • In memoriam Borisu Guini, Zadarska smotra, 3, Zadar, 2013., 213 - 214.

Katalozi

  • Pri zahoju ((Joso Špralja), Zadar, Hrvatska kazališna kuća, 2000.

  • Čuvari kazališnih uspomena (Joso Špralja, Zvonko Kucelin, Željko Karavida), Zadar, Hrvatska kazališna kuća, 2004.

  • Joso Špralja - Fotografije, Zaton, Turistička zajednica, 2004.

  • Sinteza stvaralačke odiseje (Joso Špralja) Zadar, Arsenal, 2005.

  • Sunčani ditiramb (Leo Špralja), Zadar, Arsenal, 2006.

  • Slike identiteta i memorije (Joso Špralja), Zadar, Arheološki muzej, 2008.

  • U izmijenjenu kontekstu - u: Ante Brkan - Na tržnici, Zadar, Narodni muzej, 2008., 1 -2.

  • Barokni svijet Jose Špralje, Županijski dani, Zagreb, 2009.

  • Na putu svjetlosti (Boris Guina), Zadar, 2013.

  • Poziv na kreativnu avanturu - u: Miljenko Domijan, Kraške ljepotice Zadarske županije, Galerija umjetnina, Zadar, 2015.

Novinski feljtoni

  • Zadarska fotografija i kako je upoznati, Slobodna Dalmacija, Split, 14. – 22. travnja - 2003.

  • Diverse e molteplici le influenze che promossero il grande sviluppo della fotografia a Zara, Panorama, 15 – 18, Rijeka, 15. kolovoza – 30. rujna, 2004.

ODABRANA LITERATURA

  • Antun Travirka, Prepoznatljivi fotografski rukopisi, Narodni list, Zadar, 27. IV. 1991, 14 - 15.

  • Ivica Župan, Izuzetan zadarski doprinos, Narodni list, Zadar, 21. X. 1994, 14.

  • Davorka Mezić, Znanost i strast (…), Slobodna Dalmacija (Prilog Nedjeljna Dalmacija), 13. III. 2005, 4 – 5.

  • Ivica Nevešćanin, Totalitarizmi su Zadru zatrli građansku svijest, Slobodna Dalmacija (Prilog Nedjeljna Dalmacija), Split, 17. IV. 2005, 4 – 5.

  • Zlatko Gall, Strast iza objektiva, Slobodna Dalmacija, Split, 9. III.2008, 42.

  • Ivica Nevešćanin, Sefijeva enciklopedija zadarske fotografije, Slobodna Dalmacija, Split, 22.IX.2009., 28.

  • Mario Bošnjak, Majstor fotografske kolaterale, Novinar, 10-12, Zagreb, 2009., 45 – 47.

  • Šime Peričić et al., Zadar za austrijske uprave, Zadar, Matica hrvatska, 2011., pass.

  • Miljenko Domijan, Nadahnuti zadarski slikopisni kroničar, Abdulah Seferović, Novinarski fotozapisi 1964 - 1994, Zadar, Narodni muzej, 2012., 1 - 2.


ZadaRetro

Copyright & Design: Abdulah Seferović Sefi, Zadar, 2007 - 2012.